Ibn Kudame el-Makdisi kaže: “Namaz ima svoje ruknove, vadžibe i sunnete, ali njegova srž i duša jesu namjera, iskrenost, skrušenost i prisutnost srca. Namaz sadrži zikrove, razgovor sa Allahom i razne radnje, i bez prisutnosti srca se ne dolazi do poente tih zikrova i dozivanja Allaha, jer ako govor ne odražava ono što je u srcu, to je onda buncanje. Također, bez prisutnosti srca ne dolazi se do poente namaskih radnji, jer ako je poenta stajanja služenje Allahu i ako je poenta rukua i sedžde poniznost i veličanje, bez prisutnosti srca nema te poente. Kada radnja bude bez svrhe, to je onda samo beskorisna vanština. Uzvišeni Allah kaže (za kurbane): Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, Ali će Mu stići vaša bogobojaznost; tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine! (El-Hadždž, 37) To znači da će Allahu dolazi osobina koja je ovladala srcem te je navela čovjeka da sprovede naredbe.” [Muhtesaru minhadžil-kasidin, 32]

Puno je stvari kojima se upotpunjava život namaza, a od njih su sljedeće:

Prvo: Prisutnost srca, kao što smo spomenuli, a to znači da se srce isprazni od svega drugog mimo namaza. To se postiže željom i interesovanjem, jer kada se zanima neka stvar, tvoje srce nužno postaje prisutno. Zato nema drugog načina da ga učiniš prisutnim, osim da svoje interesovanje usmjeriš ka namazu. To interesovanje jača i slabi shodno jačini imana u Ahiret i omalovažavanju dunjaluka. Zato, kada vidiš da tvoje srce nije prisutno u namazu, znaj da je to zbog slabog imana, i trudi se da ga ojačaš.

Drugo: Razumijevanje značenja onoga što se govori. Ovo je stvar koja se krije iza prisutnosti srca, jer je možda srce prisutno uz izraze, ali ne i uz značenja, pa treba pažnju usmjeriti na spoznaju značenja, kako bi se odagnale misli koje odvraćaju pažnju, i kako bi se uklonio njihov izvor. Ako se tako ne učini, te misli neće prestajati. Izvor tih misli može biti vanjski, poput onoga što privlači pažnju vidu i sluhu, i unutarnji, koji je jači, poput onoga ko ima puno dunjalučkih briga i ne može svoje misli usmjeriti ka jednom polju, niti mu koristi spuštanje pogleda, zato što je ono što je u njegovom srcu dovoljno da mu odvrati pažnju.

Ako se radi o vanjskim faktorima, to se liječi otklanjanjem onoga što privlači sluh i vid. To se postiže blizinom kibli, gledanjem u mjesto sedžde, neobavljanje namaza na mjestima koja su išarana ornamentikom i gravurama, i da čovjek nema pri sebi nešto što mu privlači čula. Tako je Allahov Poslanik, s.a.w.s., skinuo išaranu odjeću i rekao: ‘Skrenula mi je pažnju s namaza.’

Ako se radi o unutrašnjim faktorima, lijek je u tome da svoju dušu silom usmjeri ka onome što uči u namazu i time je zauzme. Za to se priprema prije početka namaza, tako što će završiti svoje poslove i truditi se da isprazni svoje srce, da dušu podsjeća na Ahiret, na ozbiljnost stajanja pred Allahom i na strahotu tog prizora. Ako se misli time ne smire, onda neka zna da on razmišlja o onome što ga brine i za čim njegova duša čezne, pa neka se okane tih strasti i neka prekine te veze. Znaj da, kada bolest ojača, ne može je ukloniti osim jak lijek. I znaj da kada bolest (strasti) ojača, ona privlači klanjača i on joj se pokorava sve dok cijeli namaz ne provede bivajući zauzet njome. Primjer toga jeste poput primjera čovjeka koji sjedne ispod drveta želeći da pročisti misli, ali su na drvetu vrapci koji mu smetaju u tome. On u ruci ima drvo kojim tjera vrapce, ali se oni vrate prije nego mu se misli smire, pa se ponovo zauzme njima. Tom čovjeku je rečeno: ‘Ovo se nikad neće prekinuti, pa ako želiš rješenje, posjeci drvo.’ Isto takvo je i drvo strasti. Kada ono poraste i razgrana se, misli idu ka njemu kao što vrapci idu ka granama i muhe ka nečistima. Dragocjeni život će proći u tjeranju onoga što se otjerati ne može, a razlog ovih strasti koje privlače misli jeste ljubav prema dunjaluku. Amir ibn Abdukajs je upitan: ‘Da li ti duša ubacuje dunjalučke misli u namazu?’ On odgovori: ‘Da me oštrice kopalja isprobadaju draže mi je nego da mi se to desi.’

Znaj da je presjecanje ljubavi prema dunjaluku teška stvar, a da je njeno potpuno uklanjanje još teže, pa se trudi da uspiješ u tome onoliko koliko možeš, a Allah upućuje i pomaže.

Treće: Veličanje Allaha i osjećanje strahopoštovanja prema Njemu. To se rađa iz dvije stvari: iz spoznaje veličanstva Allaha Uzvišenog, i spoznaje da je duša prezrena i da je ona rob. Iz ove dvije spoznaje se rađaju predanost Allahu i skrušenost, a to proizvodi nadu. Nada je dodatak strahu, i ima puno vladara čije moći ljudi boje, ali se nadaju i njegovom dobročinstvu. Klanjač treba da se nada Allahovoj nagradi za svoj namaz, kao što treba da se boji kazne zbog njegovog zapuštanja i neobavljanja kako treba.

Klanjač treba da učini svoje srce prisutnim kod svake stvari vezane za namaz. Kada čuje ezan, neka sebi predstavi poziv za Sudnji dan i nek se spremi za odgovaranje, šta će odgovoriti i sa kakvim tijelom će tome prisustvovati.

Kada zastre svoj avret, neka zna da je cilj toga pokrivanje sramota tijela od stvorenja, pa neka se sjeti sramota njegove duše i nutrine koje vidi samo Allah, i koje ništa od Njega ne može sakriti, kao i toga da ih brišu kajanje, stid od Allaha i strah od Njega.

Kada se okrene ka kibli, okrenuo je svoje lice od svih pravaca ka pravcu Allahove kuće, a još preče je da okrene svoje srce ka Allahu Uzvišenom. Kao što se ne možeš okrenuti ka Kabi osim tako što ćeš se okrenuti od svega ostalog, isto tako se srce neće okrenuti ka Allahu osim kada se okrene od svega drugog.

Kada doneseš tekbir, o klanjaču, neka tvoje srce ne utjera u laž tvoj jezik, jer ako ti je u srcu nešto drugo veće od Allaha, onda si slagao. Zato se čuvaj da prohtjevi u tvom srcu ne budu veći od Allaha, a na to ukazuje tvoje davanje prednosti tim prohtjevima u odnosu na pokornost Allahu.

Kada izgovoriš euzubilu, znaj da je euzubila traženje utočišta kod Uzvišenog Allaha, pa ako tvoje srce nije našlo utočište kod Njega, onda je tvoj govor obično brbljanje. Razumi ono što učiš od Kur’ana, učini svoje srce prisutnim kod Allahovih riječi: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova’, sjeti se Njegove blagosti i milosti kod riječi: ‘Svemilosnom, Samilosnom’, sjeti se Njegovog veličanstva kod riječi: ‘Gospodara Sudnjeg Dana’, i tako čini sa svime što učiš.

Prenosi se da je Zerane ibn Ebi Eufa, r.a., pao mrtav kada je u namazu proučio ajet: A kada se u rog puhne. To je samo zato što zamislio tu situaciju, pa je to kod njega izazvalo smrt.

Kada odeš na ruku’ probudi osjećaj skromnosti i pokornosti, a na sedždi dodatni osjećaj poniznosti, zato što si tada dušu spustio na mjesto koje joj pripada i ogranak si vratio njegovoj osnovi, čineći sedždu na zemlju od koje si stvoren. Dobro shvati značenje zikrova na sedždi, uz srčani doživljaj toga.

Znaj da je obavljanje namaza uz ispunjavanje ovih duhovnih uslova uzrok čišćenja srca od hrđe, i njegovog prosvjetljenja pomoću kojeg će vidjeti veličanstvenost Onoga Kog obožava i njegove tajne, a to samo učeni shvataju. Što se tiče onoga koji samo formalno obavlja namaz, ne prodirući u njegova značenja, on ništa od navedenog ne vidi, čak poriče postojanje toga.” [Muhtesaru minhadžil-kasidin, 34-35]

Mudrost tejemmuma

Ibnul-Kajjim el-Dževzijje je rekao: „Ono za šta neki misle da je suprotno ispravnoj logici jeste tejemmum. Kažu: ’Tejemmum je suprotan logici iz dva razloga: (prvo) zato što je zemlja prljava i ne uklanja nečistoću niti čisti tijelo; i (drugo) zato što je propisan samo za dva dijela tijela, mimo ostalih, a ovo je izlazi iz zdrave logike.’ Tako mi Allaha to izlazi iz neispravne logike koja je suprotna vjeri, a tejemmum je u skladu sa ispravnom logikom. Uzvišeni Allah je sve živo stvorio od vode, a nas je stvorio od zemlje, tako da se mi sastojimo od dvije stvari: vode i zemlje. Od te dvije stvari je učinio da bude naše porijeklo i porijeklo naše hrane, uz pomoć te dvije stvari se čistimo i ibadet činimo. Zemlja je osnova iz koje su stvoreni ljudi, a voda predstavlja život za sve. To dvoje su osnova priroda na kojima je izgrađen ovaj svijet i uz koje opstoji. Osnova kojom se čiste stvari od prljavština i nečisti jeste voda, kao što je uobičajeno, i nije dozvo- ljeno odstupati od toga osim u slučaju njenog nepo- stojanja ili uz opravdan razlog kao što je bolest i tome slično. Premeštanje sa vode na njenog ’brata’, zemlju, je preče nego premeštanje na nešto drugo. Iako ’prlja’ van- štinu, ona čisti nutrinu, pa unutarnja čistoća jača tako da neutrališe ili umanji uticaj vanjske nečistoće. Ovu stvar svjedoči onaj ko je dobro spoznao suštine djela i pove- zanost nutrine i vanštine, i uticaj kojeg imaju jedno na drugo. Što se tiče činjenice da je tejemmum propisan samo za dva dijela tijela, to se maksimalno slaže za logikom i mudrošću. Što se zaprašivanja glave tiče, to je u obi- čajima mrsko, i to se dešava u nesrećama, a stopala se uglavnom svakako prašnjave, dok stavljanje prašine na lice u sebi sadrži iskazivanje poniznosti pred Allahom, veličanje Njega i potpunu predanost Njemu, što je Alla- hu draže da se nađe u ibadetima čovjeka, a i robu je korisnije. Zato je pohvalno da onaj ko čini sedždu svoje lice uprašnjavi radi Allaha, i nije poželjno čuvanje lica od prašine. Zato je neko od ashaba jednom čovjeku koji je napravio između sebe i zemlje prepreku dok čini sedždu rekao: ’Uprašnjavi svoje lice.’ Ovo značenje se ne može naći u stavljanju prašine na stopala. Ovo je u skladu sa logikom i s drugog aspekta: tejemmum je propisan za dijelove tijela koji se inače moraju prati, a nije propisan za one koje je dozvoljeno potirati. Po stopalima se po- tire kada su u mestvama, a po glavi se potire kada je na njoj turban, pa ako je tejemmumom došla olakšica da se potiru dijelovi tijela koje je obavezno prati (ruke i lice), onda je u skladu sa tim da se oslobode dijelovi tijela koje nije obavezno prati nego se inače potiru (glava i stopa- la), i da je propisano njihovo potiranje zemljom to onda ne bi bila olakšica, već samo prebacivanje sa potiranja mokrom rukom na potiranje zemljom. Kroz ovo postaje jasno da je ono sa čim je došao šerijat najpravednije i najsavršenije, i to je ispravan kriterijum. Što se tiče toga da je isti tejemmum i za onog ko je džunup i ko nije, svrha je u tome da, ako je dokinuto potiranje glave i nogu zemljom onome ko nije džunup, još preče je da bude dokinuto potiranje cijelog tijela, zbog poteškoće koja bi time bila prouzrokovana, a koja bi bila suprotna olakšavanju s kojim dolazi tejemmum. Time bi, također, najčasnije stvorenje (čovjek) pred Allahom stalo cijelo prašnjavo čime bi sličilo stoci. Stoga, ono sa čim je došao šerijat predstavlja vrhunac ljepote, mu- drosti i pravde, a Allahu pripada svaka hvala.“ [ I’lamulmuvekki’in an rabil-’alemin, 1/301]

Glas islama, 233, R: Prijevodi, Preveo: Ersan Grahovac