Eh, te uspomene…

Sjećanja na ljude i događaje iz minulih vremena,
koji su ostali u našem pamćenju, a kojih više nema.

To se najčešće događa u starosti,
kada misli često odlaze onome čega više nema.

Što su događaji stariji,
uspomene su sve milije.

Najljepše je kada čovjek ima sagovornika,
savremenika i učesnika tih događaja,
pa se u većini sjećanja slažu
i jedan drugome pomažu da ih ožive.

Dobro je kada ih ima više,
pa se ponekad i spore
šta je bilo bolje, a šta gore.

U jednom se svi slažu:
stara dobra vremena,
ono što je nekad bilo, toga više nema.

Zaboravljaju da su tada bili mlađi
i da im je komad proje bio slađi
nego danas cijela pogača.

Sjećanja iz djetinjstva ostaju najjasnija,
jer se u mladom mozgu najdublje urezuju,
pa zato i najduže traju.

I danas, kao i nekada,
najteže su uspomene na one rane
koje ostanu kada čovjek izgubi nekoga svoga,
a posebno dijete.

To su rane srca,

one nikada ne zarastaju,
zauvijek bole i ostaju.

Iako ljudi takva sjećanja često izbjegavaju,
suze ih odaju.

Za te rane ne postoji lijek;
bole i suze teku cijelog života.

Za njih je smrt jedini siguran lijek.

Glas islama 368, a: rahmetli Ćamil Juković