Pitanje koje se aktuelizira s vremena na vrijeme jeste status džuma namaza onda kada se desi da prvi dan Bajrama bude petak. Ciklična neminovnost javljanja ovog blagdana u danu petka (shodno kosmičkom kretanju vođenom Božijom voljom), izraženo u šansi jedan od sedam, donosi i neminovnu milenijumsku kontroverzu. U moru učenjačkog promišljanja o ovom problemu izdvojit ćemo dva viđenja koja načelno predstavljaju glavne prihvaćene tendencije u vezi pravnog statusa džuma namaza u ovom danu:

• Džuma namaz je obavezan u ovom danu. Ovo je stav hanefija, malikija i šafija, koji smatraju da obavljanje jednog namaza ne poništava obavezu obavljanja drugog. Isto smatra i Ibn Hazm (u. 1064.) (El-Muhallā, 3/303), to je ujedno i mišljenje većine pravnika, kako to navodi Ibn Kudame el-Hanbeli (u. 1223.) (vidi: El-Mugnī, 2/106).
• Džuma namaz nije obavezan onima koji su klanjali bajram namaz, već im je obavezno obavljanje podne namaza. Izuzetak ovome je imam, koji je dužan uspostaviti džuma namaz, kako bi ga klanjali oni koji žele. Ovo je stav hanbelija, kako to navodi El-Merdavi el-Hanbeli (u. 1480.) (vidi: El-Insāf, 2/404).

Rezoniranje hanefijske pravne škole

Hanefijski učenjaci drže da su džuma namaz i dva bajramska namaza obavezni. Imam Es-Serahsi el-Hanefi (u. 1090.) naglašava da je imperativnost džuma namaza utvrđena Kur’anom i Sunnetom (El-Mebsūt, 2/21-22). Veliki hanefijski autoritet El-Kasani (u. 1191.) prenosi riječi El-Kerhija (u. 951.): „Dva bajram namaza su obavezna za stanovnike urbanih područja (el-emsār), kao što je i džuma namaz obavezan.“ (Bedā’i‛us-sanā’i‛, 1/275) Ibn Mevdud el-Mevsili el-Hanefi (u. 1202.) konstatira da je obaveznost bajram namaza ustanovljena ajetom „…da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate…“ (El-Bekare, 185) (vidi: El-Ihtijār, 1/85) Obaveznost bajram namaza prenosi i Es-Semerkandi el-Hanefi (u. 1145.) (vidi: Tuhfetul-fukahā’, 1/165).

Govoreći o načinu uspostavljanja džuma namaza, Ebu Bekr el-Džessas el-Hanefi (u. 981.) prenosi slaganje pravnika da se taj namaz treba održati na jednom (centralnom) mjestu, da bi potom citirao svoje hanefijske kolege: „Džuma je specifična za urbana područja, nije validna u ruralnim mjestima!” (Ahkāmul-Kur’ān, 5/338) Kada je u pitanju džuma u udaljenim područjima, pravosnažni stav škole (muftā bihī) jeste da je stanovnicima takvih mjesta obavezan džuma namaz ukoliko čuju poziv za njega. Ovo je bitna stavka koja će uveliko oblikovati način na koji učenjaci ovog tabora tumače dokaze koje koriste, kako oni tako i njihovi oponenti.

Govoreći o slučaju kada se Bajram javi u danu petka, Ibn Abidin el-Hanefi (u. 1836.) veli: „Stav naše škole je da su oba namaza obavezujuća, kao što je rečeno u (djelu) El-Hidāje, prenoseći se iz Džāmi‛us-sagīra: Kada se dva blagdana (Bajram i džuma, op.) spoje u jednom danu, prvi (namaz) je sunnet, a drugi obaveza (el-ferīda) i neće se nijedan ostaviti.“ (Reddul-muhtār, 2/166) Fahrudin ez-Zejle’i el-Hanefi (u. 1342.) napominje da se riječi „prvi (namaz) je sunnet“ ne odnose na pravnu normu, tj. ne znače da je prvi namaz dobrovoljan (preporučen), već znače da je obaveznost istog potvrđena Sunnetom. Zato se u nastavku i kaže „i neće se nijedan ostaviti.“ (vidi: Tebjīnul-hakā’ik, 1/224)

Dakle, prema mišljenju hanefijskih pravnika, džuma namaz i bajram namaz su obavezni, te njihovo zbivanje u istom danu ne mijenja osnovni propis. Oni su ovaj stav izgradili na argumentaciji koju ćemo izložiti u nastavku.

Dokaz iz Kur’ana

Učenjaci ovog tabora polaze od same osnove propisa, a to je da je džuma namaz propisan na dan petka u ajetu u kome se ne navodi nikakav izuzetak ili indikacija koja bi ukazala na mogućnost izostajanja sa tog namaza:

„O vjernici, kada se u petak na molitvu pozove, kupoprodaju ostavite i pođite molitvu obaviti.“ (El-Džuma, 9)

Citirajući navedeni ajet, Ebu Dža’fer et-Tahavi el-Hanefi (u. 933.) komentira: „Ovdje nije došlo do izdvajanja petka u odnosu na druge dane.“ (Muhtesaru ihtilāfil-ulemā’, 1/347)

Dokaz iz Sunneta

Jedan od brojnih argumenata iz Sunneta jesu riječi Poslanika, alejhis-selam, upućene Muazu b. Džebelu, radijallahu anhu, kada je poslat u misionarsku misiju ehlu-kitabijama: „Poduči ih da im je Allah naredio pet namaza u svakom danu i noći!“ (El-Buhari, 1496 i Muslim, 19) U ovom smislu navode se i mnoge druge predaje u kojima se naglašava da je broj obaveznih namaza pet, bez navođenja bilo kakve iznimke u tome.

Također, Poslanik, alejhis-selam, kaže: „Džuma namaz je obavezan u džematu svim muslimanima, osim za četvoro: rob, žena, dijete i bolesnik.“ (Et-Taberani, 8206). U hadisu se eksplicitno navodi da je džuma namaz obavezan, sa spomenom navedenih iznimki, među kojima se ne navodi slučaj preklapanja sa bajram namazom u istom danu.

Dokaz iz prakse prvih generacija

U predaji Osmana b. Affana, radijallahu anhu, navodi se da je rekao: „O ljudi, danas su se spojila dva blagdana. Ko od stanovnika periferije (el-‛avālī) želi da čeka džumu (namaz), neka ostane, a ko se želi vratiti kući, dopuštam mu to.“ (El-Buhari, 5572)

Bedrudin el-Ajni el-Hanefi (u. 1453.) kaže da upotrijebljeni termin el-‛avālī jeste plural riječi el-‛ālije, a to su sela koja se nalaze istočno od Medine. Najbliže od njih udaljeno je 3 ili 4 milje, a najdalje 8 milja. On napominje da je ovo izrečeno ljudima koji dolaze iz dalekih mjesta, te im u osnovi nije bio obavezan dolazak (vidi: ‛Umdetul-kārī, 21/161).

Džemaludin ez-Zejle‛i el-Hanefi (u. 1360.) navodi predaju koju bilježi Ibn Ebi Šejbe (u. 849.), u djelu El-Musannef, u kojoj se kaže: „Nema tešrika (kurban bajramskog tekbira) niti džume, osim u urbanim mjestima.“ On navedenu tradiciju prihvata kao riječi Alije, radijallahu anhu, a verziju u kojoj se kaže da su to riječi Poslanika, alejhis-selam, ocjenjuje kao garib. (Nasbur-rāje, 2/195) Međutim, Ibn Humam el-Hanefi (u. 1457.) veli da ovakav stav ne može biti plod analogije, niti se o ovome može govoriti iz ličnog nahođenja, pa se podrazumijeva da je Alija, radijallahu anhu, spomenuti stav čuo izravno od Poslanika, alejhis-selam. (Fethul-kadīr, 1/409) Isto zapažanje pruža i Et-Tahavi (vidi: Muškilul-āsār, 2/39).

Što se tiče predaje u kojoj se navodi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „U ovom danu su se spojila dva blagdana, pa ko želi bajram namaz će mu biti dovoljan umjesto džume, a mi ćemo obaviti džumu“ (Ebu Davud, 1073), Bedrudin el-Ajni pojašnjava: „Riječi: ”Mi ćemo obaviti džumu” dokaz su zabranjenosti njenog neobavljanja. A to što ih je Poslanik, alejhis-selam, pustio, kao i Osman, koji im je dao izbor, to je bilo zato što se radi o ljudima koji su živjeli u mjestima koja su daleko od Medine.“ (El-Bināje šerhul-hidāje, 3/97)

Kao prilog ovom razumijevanju predaje oni navode drugu verziju istog događaja u kome se jasno navodi da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: „Ko želi da se vrati (kući) neka se vrati, a ko želi da sačeka neka ostane.” (Abdurrezak, El-Musannef, 3/304)

Princip predostrožnosti

Neki od učenjaka prvog tabora kao vid sekundarne argumentacije pozvali su se i na usulski princip predostrožnosti (el-ihtijāt). Naime, po njima je prvi stav odabraniji iz razloga što je postupanje po njemu pouzdanije i lišeno je potencijalne greške. Imajući u vidu spekulativnost dokaza na kojima se bazira cijelo pitanje, te mogućnost različitog razumijevanja istih, kao i to da se po prvom stavu postupa na osnovu propisa oko koje postoji načelno slaganje, a to je validnost džuma namaza u tom danu (bez obzira na pravni status istog – dobrovoljnost ili naređenost), prvi stav biva sigurniji.

Glas islama 356, R: Šerijat i pravo, A: Davud Bajrović