Hadžet – nekima dobro poznato naselje u voljenom gradu, nekima samo pojam, a nekima sjećanje koje ledi krv u venama. Ali svima nama bol. Kada kažemo Hadžet, ako pokušamo
gledati s historijske tačke gledišta, prvo što nas sačeka jeste saznanje o postojanju genocida na tom prostoru, na ovome mjestu. Nakon ulaska komunista u Novi Pazar počinju masovne likvidacije bošnjačkih prvaka i elite koje traju od 28. novembra 1944. godine, pa sve do početka 1946. Tom prilikom, prema raspoloživim podacima, ubijeno je između 2000 i 2500 Bošnjaka. Žrtve genocida uglavnom su ubijane tajno, noću. Pred vratima njihovih kuća pojavila bi se crna trojka, odvodila ih i strijeljala po kratkom postupku. Sve osim Aćif-efendije i Ahmeta Dace. Njih su strijeljali javno. Za nauk drugima, tek tako… Ali, ako je grijeh voljeti, te za taj grijeh ne Sudac već drugi ti sudili, zašto onda voljeti? Zašto se dušom i srcem za drugoga vezati, te suzu gorku za brata i djecu proliti? Kako je gledati prijatelje i porodicu koje odvode bez ijednog grijeha učinjenog prema njima, to samo oni znaju. Osjetiti promrzlinu u kostima i duboki treptaj svakog organa u abdomenu dok zubi zvekeću od straha. Tada vam ostaje još samo posljednje slovo i koji amanet onima najbližima:
MILJENA MOJA EŠREFA, Nećeš znati mezar đe mi je, da mi sinove na bajram uputiš u zijaret, fatihu za moju dušu da izuće. Izući živote moj što će se brzo kao plamićak svijeće ugasiti. Kad ti meljajče šapne i na mene te sjeti, nemoj tugovati i plakati, nije đais. Nevin umirem, Ešrefa tako mi Allaha đele šanuhu. Helj u životu nijesam ni muhi zlo misljio. I da znaš, Eška, voljeo sam te od prvog dekika i voljeću te do zadnjeg, dok se sunce nebesko u mojim oćima ne ugasi. Halalji mi Eška, halalji, aman jarabi!
15. decem. 1944. god.
Tvoj ćovek Musa Da dok u posljednjim trenucima očekuješ svoju smrt, miran zbog saznanja da učinio ništa nisi, brineš o svojima i o tome kako će bez tebe. DRAGI MOJ BABO I MAJKO, Odgajiste me, kao što golub i golubica gaje tiće u gnijezdu. Neka vam Alah milostivi podari najljepši dar, one bašće đenetske, đe ću vas doćekati, helj tamo idem prije vas. Vaš kahar je goljem, a moj je još veći, a ne znam. To tako bilo suđeno? Ovo pismo vi piše daiđa Salihaga, dok obojica ljijemo suze, kojima ne … po tragu. Helj su one, sahi, ono što nama je ot svega ostalo.
Halaljite mi, milji moji roditelji i sabur prigrljite, kao što ćemo nas dvojica grljiti crnu zemlju.
Jan. 1945. godine
Vaš sin Hakija, s kojim ste gljedali svijeta obadva. (Odlomak iz knjige Pazarski šehidi)
Mnogo je ljudi sličnih sudbina, mnogo je Ibrahima, Hakija i Remzija… Mnogo je djece koja siročad ostadoše zbog nepravde zulumćara. Ali je nevinost šehidskih duša toliko čista i neiskvarena da ne želi osvetu. Još je više nas koji se sjećamo šehida, onih koji domovinu braniše i vjere se čvrsto držaše. Mnogo je žrtava, mnogo je onih čija se
imena pamte. Za Bosnu je Srebrenica, a za nas i Srebrenica i Hadžet. I za cijelo čovječanstvo svih 11 genocida zajedno. Da se pamti! Da se ne zaboravi! Da se ureže duboko u kori
velikoga mozga! I da uvijek bude opomena i primjer drugima. I zato, svake godine ,4. septembra, u znak sjećanja, organizira se Pohod na Hadžet.
Šehidi su živi, ne umiru.