Principi i fenomen povijesnog širenja islama

Prvi kontakti Albanaca sa Arapima datiraju još iz antičkog doba, a prema nekim mišljenjima postojali su kontakti i prije Hristovog rođenja. S obzirom na zavidan geostrateški položaj, direktna trgovina i razne veze sa arapskim i turskim zemljama u trgovinske svrhe ili u širenje islama uočene su već u predosmanskom periodu. Ako prihvatimo ovu činjenicu, onda možemo reći da je prodor i širenje islama u ovim zemljama započeo najprije sa trgovcima i posjetiocima. Kada su Osmanlije oslobodili ove zemlje, širenje islama počelo je sve življe da se intenzivira među pojedincima. Albanci muslimani činili su većinu stanovnika Balkana u odnosu na druge narode i živjeli su u četiri albanska vilajeta: vilajetu Kosova, vilajetu Skadra, vilajetu Manastira i vilajetu Janine.

Postoje različita mišljenja o načinima širenja islama na ovim prostorima, i to posebno među albanskim intelektualcima i historičarima. Neki su mišljenja da se islam širio nasiljem i mačem, ali ova ideja je potpuno neosnovana, jer većina historičara smatra da se islam širio mirom i dobrim ponašanjem, sa ubjeđenjem i slobodnom voljom i željom, bez ikakvog nasilja ili vjerskog pritiska i to je historijska činjenica koja se ne može pobiti. Jedan od stavova je da se islam širio ponekad silom, a ponekad mirom.

U ovom kontekstu neki historičari ističu: „Islam se široko proširio na Balkanu u vrijeme kada je osmanska vlast bila pozicionirana. Balkanski narodi su u islam ušli na različite načine. Većina Bošnjaka odmah je prešla na islam, prihvatajući čak i osmansku vlast bez ikakvog otpora i na početku 16. stoljeća islam je bio dominantna vjera u cijeloj Bosni, jer su Bošnjaci pripadali jeretičkoj kršćanskoj sekti bogumila, čija su učenja bila suprotna ortodoksno-vjerskim i bila bliža islamu. Iako su Bošnjaci prešli na islam, tj. primili novu vjeru, nisu se poturčili, već su sačuvali svoj jezik i tradiciju.“

Ogromna većina Srba, Crnogoraca, Bugara, Makedonaca i Grka nije prihvatila islam zbog velikog uticaja Pravoslavne crkve i njene fanatičnosti. Od njih je samo nekoliko pojedinaca prešlo na islam i oni koji su ga prihvatili vremenom su asimilirani u Turke, jer su bili manjina i Crkva ih nije prihvatala kao Srbe, zbog pokatoličenja ili prelaska na islam. Islamizacija Albanaca odvijala se gradualno i kontinuirano, kako zbog uticaja političkih, ekonomskih, socijalnih i psiholoških faktora, ali i zbog drugih faktora koje ćemo u nastavku istaći.

U drugoj polovini 16. stoljeća, polovina albanskog stanovništva koji su živjeli u gradovima prešlo je na islam, dok su u 17. stoljeću prihvatili vjeru islam po selima. Islam nije negativno uticao na jezik, tradiciju i običaje Albanaca. Naprotiv, čak je više ojačao i još više sačuvao nacionalna osjećanja Albanaca.

Što se tiče širenja islama mirnim putem, postoje činjenice koje to i potvrđuju, čak i od samih neprijatelja islama. Poznati srpski historičar Vladislav Škarić veli: „Osmanlije je karakterizirala vjerska tolerancija i rijetko su prisiljavali ljude da prihvate islam silom. Kršćani su prihvatili islam svojom voljom. Oni koji su na silu prihvatili islam, to su bila djeca kršćana koji su služili u Osmanskoj vojsci i bili prisvojeni od malih nogu.“

Dakle, kao što možemo vidjeti, islam se širio mirnim putem, a ljudi su na islam prelazili u grupama i osjećali se sretno i zadovoljno svojim odabirom. Počeli su osjećati slast vjere i imana nakon patnje i okrutnosti koje su pretrpjeli od strane Crkve, kao i duševne patnje i društvenog poniženja prije prihvatanja islama. Kada su se uvjerili u istinost vjere islama, nakon poniženja postali su poštovani; nakon što su bili slabi, postali su jaki; nakon što su bili zarobljenici, postali vladari i vođe; nakon siromaštva, postali su bogati; budući da su živjeli u tami trojstva i idolopoklonstva, u tami siromaštva i bijede od društvene nepravde, ugledali su uputu i božansko svijetlo. Njihove patnje bile su raznolike.

S punim uvjerenjem tvrdim da su Albanci voljeli islam, te su zato i prihvatili vjeru islam kao svoju vjeru. U islamu su se osjećali potpuno mirno i spašeni od onih koji su im naudili u prošlosti. Neka je hvala Gospodaru svjetova, one koji su tirani, bez imalo sumnje, čeka bolna patnja.

Oni koji pretpostavljaju i glasno tvrde da se islam širio snagom i nasiljem među Albancima, ili su marksisti-lenjinisti, ateisti ili fanatični katolički sveštenici, koji su školovani u vatikanskim krugovima u Rimu.            Ovakva kampanja protiv albanskih muslimana bila je i nastavlja biti dio misionarskog projekta evropskih krstaša, kako bi posijala sumnju i pokolebljivost u srca muslimana.

Kompleksnost ovog pitanja usko je povezan s društvenim, etničkim, političkim, geografskim i nacionalnim okolnostima, potom polazeći od činjenice da su izvori ovih informacija veoma slabi i ograničeni, dužni smo ne davati kategorička mišljenja o razlozima Albanaca po ovom pitanju. Kao što smo već naveli, istinu o ovome najbolje zna samo Sveznajući Bog.

Iako je ova tema kompleksna, albanski izučavatelji i poznavaoci historije Osmanskog carstva i albanske povijesti pokušavali su tokom svojih proučavanja ljudske povijesti i drugih civilizacija doći do nekih rezultata o razlozima prelaska Albanaca na islam. Takve se ideje mogu svesti na slijedeće.

Prema nekim historičarima, postojao je veoma jak razlog koji je Albance natjerao da prihvate islam, a razlog je bio psihički i duhovni i ima blisku vezu s historijom vjerskih ratova, heretičkih, krstaških ratova koji su se odvijali protiv islama na Balkanu; zatim stalna povijesna konfrontacija između Grčke i Latinsko-katoličke crkve između 12. i 14. stoljeća, kako bi dominirali i potčinili balkanski narod. Ovi događaji i ratovi potakli su mržnju Albanaca i njihovo napuštanje Crkve i shodno tome počeli su tražiti izlaz u neku novu vjeru, a samo su u islamu pronašli duhovni i fizički smiraj, te s tim zadovoljili svoje potrebe ovog i budućeg svijeta, što je jedan od razloga da su otvoreno prihvatili islam kao svoju duhovnu vjeru.

Uticaj islama na Albance bio je snažan i nesumnjivo je odigrao veliku i aktivnu ulogu u njihovim životima, posebno po pitanju nacionalnog, kulturnog i političkog jedinstva. Islam s tolerantnim, humanim i društvenim principima i karakteristikama koje posjeduje nije samo vjera, nego je i način individualnog i društvenog života, primjer za druge i dinamična kultura s duhovnim, moralnim, vjerskim, odgojnim, etičnim, kritičkim, društvenim, pravnim, naučnim, filozofskim i drugim karakteristikama… Islam nije vjera Turaka ili Arapa, nego vjera svih ljudi i pouka svima, bez razlike u boji, rasi ili naciji, uključujući i Albance. Vjerovanje u Svemogućeg Boga natjeralo ih da se okrenu od obožavanja idola i ljudi. Ovi razlozi ranije su naveli i Arape da povjeruju Svemogućem Bogu, povod koji je kasnije bio i natjerao Albance, kao i Arape da prime islam. Takvi principi islama bili su bliži shvatanju Albanaca, negoli neka druga filozofija, potom uzaludna i komplicirana ljudska vjerovanja.

Prema pojedinim historičarima, prvi koji su primi islam bili su elita (aristokracija), koji su imali za cilj održati visok položaj u društvu da bi mogli učestvovati u vladajućoj elitnoj vojsci Carstva. Bilo je i Albanaca koji su imali ambicije da steknu bogatstvo, vlast i visoke položaje u Carstvu, koje je bilo najveća svjetska sila tog perioda. Prema mom mišljenju, ovakvih je bilo malo i ne mogu predstavljati većinu koji su islam primili iz gore pomenutih razloga.

Prema nekim albanskim kršćanskim historičarima, nedostatak pravoslavnih i katoličkih teologa doveo je do duhovne praznine ljudi, koji nisu bili potpuno uvjereni u svoju vjeru, te su se zbog toga okrenuli od nje i prihvatili islam.

Jedna takva konstatacija, bez imalo sumnje, velika je neistina, zato što je Vatikan bio uvijek s njima povezan i stalno im pomagao, kako materijalno tako i duhovno i ni na koji način dan-danas nije se udaljio od njih.

Jedan od razloga koji je uticao da Albanci prime islam bio je i uzrok otvorene i tolerantne prirode vjere islam, što nije bilo u pravoslavnoj religiji. Islam je vjera koja se lahko i jednostavno sprovodi u svakodnevnoj praksi, a također su i djeca iz albanskih elitnih porodica išla u školu besplatno. Zahvaljujući islamu narod je mogao preći iz jednog sloja društva u drugi, a ne kao što je to bio slučaj u Evropi i srpskom feudalnom sistemu.

Islam je ljudima dao veliku vrijednost, omogućio im bolji društveno-socijalni život u svakom pogledu i također im obezbijedio blagostanje, kako na ovome svijetu tako i spas na budućem. Kada je riječ o načinu i metodi prelaska Albanaca na islam i ceremonijama koje su se dešavale kada je neko primio islam, historičari kažu da se prelazak s kršćanske vjere na islam odvijao zvaničnom ceremonijom. Ponekad je na islam prelazio samo domaćin kuće, često čitava porodica, a ponekad samo pojedini član porodice. Osoba koja bi odlučila promijeniti vjeru, morala je  posjedovati i svjedoke, koji su bili smatrani kao pravedni i časni ljudi, a potom bi svi zajedno otišli kod šerijatskog sudije (kadije) i pred njim bi posvjedočili prelazak na islam. Morao bi pred sudijom otvoreno potvrditi da dobrovoljno i bez prisile prelazi na islam. Dakle, dobrovoljno je morao izraziti želju da prelazi s kršćanstva na pravedni islam. Nakon svoje izjave, sudija bi ponovio iskaz i izjavu s kojom se prelazi na islam, a koja glasi: „Nema drugog Boga osim Allaha i Muhamed je Allahov rob i poslanik“, a nakon toga sudija bi upisao njegovo ime u registar i promijenio njegovo staro ime u neko novo muslimansko. Sudija bi u registar također upisao i imena svjedoka koji su, također, prisustvovali činu ceremonije prelaska.

Kao što možemo vidjeti iz navedenog, nije bilo nasilja ili pritisaka, nisu koristili mač kako bi Albance primorali da prihvate islam, čak su i sami konvertiti bili primorani deklarisati se da nisu bili ni pod bilo kakvim pritiskom za njihov prelazak na islam iz kršćanske vjere. Prema objektivnim historičarima, prelazak na islam bila je posebna čast za Albance, jer ih spasio od kulturnog, nacionalnog i vjerskog gubitka i razaranja kojeg su prethodno doživjeli od Srpske i Grčke crkve, zbog permanentnog nasilja, kako bi ih pod svaku cijenu konvertirali u kršćane.

Islam je prihvatio njihovo naslijeđe, tradiciju i običaje tokom prihvatanja islama. Oni bi dodavali nadimak Arnaut (Albanac), s ciljem kako bi se razlikovali od drugih muslimana.

Prema mišljenju historičara, Crkva i kršćanski teolozi imali su neprijateljski i negativan stav prema nacionalnim i patriotskim interesima Albanaca. Albanci kršćanske vjeroispovijesti koji nisu prihvatili islam, koji su uglavnom živjeli na sjeveru zemlje i pripadali poznatom plemenu Geg, potpuno su bili asimilirani u Srbe i Crnogorce i zaista im se izgubilo albansko porijeklo i svaki nacionalni trag i tako su postali pravoslavci. Čak i pravoslavni Albanci u poznatom plemenu Tosk asimilirali su se u grčku religiju i postali su Grci. Ovdje je bitno napomenuti da su se albanski muslimanski imami i teolozi u moderno doba potrudili da mudro i razborito propovijedaju islam među katoličkim i pravoslavnim Albancima, kako bi ih spasili od potpunog nestanka i asimilacije u drugu krv.

Kako možemo uočiti iz ovih historijskih istina i činjenica, također i od strane učenjaka i historičara, ovo su dobijeni rezultati o razlozima i uzrocima prelaska Albanaca iz kršćanstva u islam. Nema sumnje da postoje i drugi lični razlozi pojedinaca koji su prihvatili islam, razlozi koji su poznati samo Svemogućem Bogu. Kao što sam ranije napomenuo, vjera i ubjeđenje su stvari koje zna samo Svemogući Bog. Ono što je do sada napomenuto samo je dio navodnih konstatacija i pitanja i prema mom mišljenju Svemogući Bog Njegovom mudrošću i milosti htio je uputiti Albance i spasiti ih od nevjerstva, idolopoklonstva i usmjeriti ih ka islamu i Kur’anu. U ovom kontekstu u Kur’anu Časnom Svemogući Gospodar kaže: „Onome koga Allah želi uputiti – On srce njegovo prema islamu raspoloži (usmjeri).“

Istina je da im je Allah otvorio srca da islam prime. Oni su islam prihvatili zato što su u njemu uočili lijepe karakteristike i vrijedna načela kao npr. univerzalnost islamskih životnih šerijatskih zakona (šumulijetul islam) u svim aspektima, jednostavnost u praksi i principe umjerenosti (al-vasatijjetu). Takvi umjereni principi islamskog šerijata primjećuju se u islamskom zakonodavstvu koji su trajni, nepromjenljivi, kao npr. pet islamskih stubova, šest imanskih šartova, islamski moralni principi sl.  Također se primjećuje umjereni pravac islama u principima koji su fleksibilni i sekundarni, koji su dinamični i mogu se mijenjati prema mjestu i vremenu u lakim i teškim stvarima, u ispunjavanju prohtjeva duše i tijela, ovog i budućeg svijeta. Ovo je božanska vjera, ima božansku svrhu i božansku prirodu. Albanci koji su prihvatili islam bili su snalažljivi i inteligentni i kada su primijetili da islam ima za cilj formiranje i očuvanje čovjeka i pojedinca, porodice i društva, ummeta i dobrobiti države, iskoristili su trenutak i prihvatili ga bez ikakvog oklijevanja ili predomišljaja, jer su osjećali psihičku i duhovnu potrebu za ovim božanskim zakonom. Primijetili su da islam pruža mir ljudima, pomaže im kada naiđu na poteškoće i podjele, omogućava im da ostvare svoje ciljeve, okuplja ih kada imaju suprotna mišljenja, nalazi vođe, spašava ih od straha, smiruje ih u trenucima očaja, omogućava im da razlikuju dobro od zla, daje im izlaz iz tame na svjetlo uz Božiju volju i vodi ih na put spasa, na put Svemogućeg Boga.

Neki albanski sveštenici smatraju da su Albanci površno prihvatili islam, a ne ubjeđenjem i da su ga u mnogim slučajevima napuštali nakon kratkog vremena zbog njihovog slabog ubjeđenja. Po njihovom mišljenju prihvatili su islam zbog ličnih materijalnih interesa i narod su koji se brzo predomišlja i mijenja svoju vjeru.

Ovo možda može biti istina za pojedince, da je bilo onih koji su prihvatili islam iz licemjerstva ili materijalnih interesa, ili da su se vremenom predomislili, ali ne postoji mogućnost, tj. nemoguće je da postoji dvoličnost i licemjerje među svim albanskim muslimanima koji su primili islam. Također, slobodno možemo reći da ovaj fenomen ne postoji samo u albanskom društvu, već takvih pojedinaca može biti u svakom društvu. Poslanikovi ashabi (neka je Allahov mir i spas na njih), kada su islam prihvatili imali su prijatelje muslimane koji su ih savjetovali, upućivali ih na dobro i odvraćali od zla i bili su potpuno podložni Bogu i Njegovom Poslaniku, iako su bili u takvoj atmosferi da je među njima bilo licemjera koji su poznati u našoj islamskoj historiji.

Albanci koji su prihvatili islam u početku nisu našli prijatelje, a kako su ih mogli naći kada su živjeli među nevjerničkim porodicama, ili među roditeljima ili braćom kršćanima? Kako da takvi ojačaju iman ili da se klone sumnji? Vjerujemo u islam i da vjera muslimana raste i jača na osnovu dobrih djela i ibadeta, kao što se umanjuje i slabi grijesima i lošim djelima. Dakle, nije iznenađujuće ako u historiji ima i slučajeva kada su pojedini Albanci napustili islam. Cilj koji su istakli ovi istraživači, albanski sveštenici, krije se u tome što žele da ubijede albanske muslimane da je njihova prošlost bila kršćanska, te da se trebaju ponovo vratiti  kršćanstvu. Nažalost, ovakve ideje su u posljednje vrijeme u našoj zemlji dobile velike razmjere, podstičući pojedine antialbanske krstaške krugove ka ovoj ideji, ali: Allah neće dozvoliti da se Njegovo svjetlo ugasi čak iako to žele nevjernici i idolopoklonici u svako doba i na svakom mjestu.

Glas islama 350, R: ANALIZE, A: Prof. dr. hfz. Hajredin Hodža    , Prijevod: Dr. Mirsad Aslani