Kur’ansko kazivanje o Salihu a.s. spomenuto je u surama: El-A’raf, Hud, El-Hidžr, El-Isra’, Eš-Šu’ara, En-Neml, Fussilet, El-Kamer i Eš-Šems. Salih a.s. je po silaznoj muškoj lozi peti potomak Semuda, po kojem je Salihovo a.s. pleme dobilo ime. Semud je bio sin Asira, on sin Irema, on sin Sama, a on sin Nuha a.s.

Oni su bili čistokrvni Arapi. Stanovali su u Hidžru koji se nalazi između Medine i Tebuka na prostoru sjeverozapadnog dijela današnje Saudijske Arabije. Živjeli su nakon naroda Ad, ali nisu uzeli poruku što se njima desilo. Pripadnici Semuda su dugo živjeli. U početku su pravili kuće od ilovače, ali bi im se srušile prije nego što umru, pa su onda počeli klesati kuće u kamenim brdima. Kao i narod Ad, obožavali su kipove, pa im je Allah Uzvišeni poslao jednog od njih kao poslanika Saliha a.s.

Poticao je iz ugledne porodice i prije poslanstva za njih je važio za mudra i učena čovjeka. Salih a.s. ih je pozivao da obožavaju samo Allaha Uzvišenog i da prestanu obožavati izmišljene bogove. Neki su mu od njih povjerovali, ali većina od njih je odbila da vjeruje. Salih a.s. im je govorio: „Allah je Taj koji je stvorio vašeg oca Adema od zemlje i vas učinio vašim potomcima, On vam je dao da živite na Zemlji, dao vam je da je obrađujete i da sa nje plodove i usjeve uberete, On je Taj koji stvara i opskrbljuje, i On je Taj koji zaslužuje da bude obožavan, a ne neko drugi. Zbog toga napustite to u šta sada vjerujete, i posvetite se obožavanju samo Njega, i oprost od Njega tražite, i pokajte se, pa će vam On oprostiti.“ Oni mu rekoše: „O Salihe, ti si među nama prije ovoga bio omiljen i mi smo voljeli da si ti dobro razmislio prije nego si nas pozvao da obožavamo samo jednog Boga i da ostavimo bogove koje smo dosad obožavali.

Zašto nam zabranjuješ da obožavamo ono što su preci naši obožavali? Mi, doista, sumnjamo u to čemu nas ti pozivaš.“ Na te upite Salih a.s. im je odgovorio: „Meni je to Allah u obavezu stavio, ja vas ne mogu prekinuti pozivati da vjerujete u Allaha, kao jedinog Boga, a i kada bi to uradio ni vi ni bilo ko drugi ne bi me od Njega mogao spasiti, niti mi pomoći. Zato ću ja pozivati vas u vjerovanje u Allaha sve dok On ne presudi između mene i vas.” Ovo je primjer njegovog obraćanja, blagog postupanja i učtivog odnosa prema njima u pozivanju na dobro. Semud je poricao poslanstvo Saliha a.s. Ali Uzvišeni Allah kaže: “Ljude je kada im je do[1]lazila objava odvraćao od vjerovanja samo zato što su govorili: ‘Zar je Allah čovjeka kao poslanika poslao?’ Reci: ‘Kada bi na zemlji meleki smjerno hodali, Mi bismo im s neba meleka kao poslanika poslali.’” Salih a.s., kao i Hud a.s., naglašavao je svojim sunarodnicima da on za prenošenje Allahove objave njima nagradu traži samo od Allaha Uzvišenog i da od njih nikakvu protuuslugu ne traži. Salih a.s. im je govorio: “I sjetite se kad vas je On učinio nasljednicima poslije Ada da biste uzeli pouku iz onog sto se njima desilo, i da biste radili drugačije nego oni. Sjetite se da vas je na Zemlji nastanio, u ravnicama njezinim palate pravite, a u brdima kuće spretno, lijepo i dobro klešete. Zato odgovorite na Allahovu blagodat zahvalom, dobrim djelima i obožavanjem samo Njega, koji nema sudruga, a čuvajte se suprotstavlja[1]nja i nepokornosti Njemu, jer je posljedica toga kobna. Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni bezbjedni, u vrtovima i među izvorima, usjevima i među palmama zrelih plodova koji su obilni i lijepi. Bojte se Allaha i poslušni Mu budite i ne slušajte one koji u zlu preteruju, one koji na Zemlji nered čine, a ne zavode red.” Oni rekoše: „’Ti si doista opčinjen! Ti nisi ništa drugo do čovjek kao i mi. Ako istinu govoriš, daj nam neki dokaz!“ Oni su mu rekli: “Bi li ti mogao učiniti da nam iz ove stijene“ – poka[1]zivši na jednu stijenu – „izađe djeva takvih i takvih osobina?“ Zatim su počeli opisivati njene osobine i karakteristike, među kojima je bilo i to da bude krupna i steona u desetom mjesecu. Poslanik Salih a.s. im je rekao: “Šta mislite, ako vam učinim ono što ste tražili, potpuno onako kako ste rekli, hoćete li povjerovati u ono što vam objavljujem i potvrditi moje poslanstvo?“ Oni odgovoriše da hoće, pa je od njih uzeo zakletvu i obećanje za to. Zatim je otišao do mjesta za namaz i klanjao Allahu dž.š. koliko je bilo određeno, a zatim zamolio svoga Gospodara da udovolji njihovoj molbi. Tako je Allah dž.š. naredio stijeni da se rascijepi i da iz nje izađe velika, u desetom mjesecu steona deva, sa svim osobinama i karakteristikama koje su oni tražili. Kada su je baš takvu ugledali i svojim očima vidjeli veliko čudo, mnogi od njih su počeli vjerovati, ali je većina i dalje bila ustrajna u svome nevjerstvu, zablu[1]di i prkosu. On im je takođe rekao: ”Došao vam je jasni dokaz od vašeg Gospodara. Ova Allahova kamila je znak za vas, pa je pustite da pase po Allahovoj zemlji i ne činite joj nikakvo zlo, pa da vas bolna kazna zadesi!“ Dogovoreno je da deva bude kod njih, da pase odakle hoće i da pije vodu svaki drugi dan. Kada bi došao dan u kome je red da pije vodu sa bunara, oni bi svoje potrebe vode, dan ranije,odnosili kućama. Drugi kažu da su pili njeno mlijeko koliko god su mogli. Međutim, kada im se ovo odužilo, njihovi pametnjakovići su se sastali i dogovorili da zakolju devu i tako je se riješe kako bi imali vode u izobilju. Sve to usput je uljepšavao šejtan. Navodi se da im je Salih a.s., nakon što su od njega tražili čudo, rekao da paze devu i njeno mladunče, koje joj je bilo u utrobi, upozorivši ih da će ih, ukoliko učine neko zlo, stići Allahova kazna. Čak im je opisao čovjeka koji će je zaklati, rekavši da će on biti rumene boje lica, plavih očiju i riđe kose. Oni su onda po čitavom kraju poslali uhode sa zadatkom da ubiju dijete koje bude tako izgledalo. Dugo vremena je prošlo, jedna generacija je prošla, druga došla. Jednog dana jedan od poglavara je oženio sina sa kćerkom njihovog drugog poglavara. Iz tog braka rodio se onaj ko će zaklati devu, pa uhode nisu mogle da ga ubiju zbog ugleda njihovih očeva i djedova u narodu. On je rastao tako brzo da bi za sedmicu dana porastao onoliko koliko drugi za mjesec dana. Ubrzo on posta njihov poglavar kome su bili pokorni. Njegove strasti su ga navele da zakolje devu.

Ibn Džerir i drugi mufessiri govore o dvije žene iz Semuda. Jedna se zvala Saduk bintu-l-Mahja ibn Zuhejr ibn el-Muhtar. Poticala je iz ugledne i bogate porodice. Bila je udata za jednog čovjeka koji je primio islam, pa ga je napustila. Ona je pozvala svoga amidžića Masrea ibn Mehredža i ponudila mu se ako zakolje devu. Druga se zvala Unejza bintu Ganim. Bila je starica, nevjernica i imala je kćerke od svog muža Zuaba ibn Amra, jednog od plemenskih poglavara. I ona je ponudila sve četiri kćerke Kadaru ibn Salifu, ako zakolje devu, da od njih četiri izabere koju hoće. Ova dvojica mladića su se spremila da je zakolju i o tome upoznali svoj narod. Njima su se pridružila još sedmorica, tako da ih je bilo devet. O njima se govori u riječima Uzvišenog: „A u gradu je bilo devet oso[1]ba koje su po Zemlji, ne red, nego nered činile.“ (En-Neml, 48)

Oni su i drugima u plemenu govorili da se deva treba zaklati, pa su i ostali uz njih pristali i odobrili im. Nakon toga su otišli da traže devu. Kada se ona pojavila sa pojilišta, Masre joj se prišunjao, odapeo strijelu na nju i ranio je u nogu. Žene su došle i počele bodriti ljude iz tog plemena da je ubiju. Čak su i svoja lica otkrile kako bi ih podstakle na to. Najbrži je bio Kadar ibn Salif koji je na nju krenuo sabljom i posjekao joj noge, pa je pala na zemlju, riknuvši jako, da bi upozorila svoje mladunče. On joj je probo vrat i zaklao je. Njeno devče, koje je upravo odbijeno, popelo se na nepristupačno brdo i riknulo tri puta. Muhammed ibn Ishak navodi: – Božji Poslanik a.s. je rekao Aliji: “Hoćeš li da ti kažem ko su najnesretniji ljudi?“ „Hoću“ – odgovorio je. Poslanik je rekao: „To su dva čovjeka, jedan od njih je opaki čovjek iz Semuda koji je zaklao devu, a drugi je, Alija, onaj koji će te udariti ovuda, tj. po tjemenu, od koga će ti se krv[1]lju natopiti ovo, tj. brada.“ (Kraj prvog djela)

Glas islama, 251, R: Historija islama, A: Enes ef. Ibrović