Dio metodologije učenjaka u podučavanju jeste to da učitelj treba normalizirati pred svojim učenicima rečenicu: „Ja ne znam, a Allah najbolje zna.“

Ono što su učenjaci željeli postići izgovaranjem ovih riječi jeste naglasak na visoki status i svetost vjerozakona, kao i to da njegov prestiž ne može biti narušen ličnim neznanjem, niti se o njemu smije govoriti bez znanja. Kada se kaže “govor po znanju”, misli se na govor sa ubjeđenjem (jekīn). Dakle, nije dozvoljeno o Allahovoj vjeri izreći nijednu riječ u čiju ispravnost nismo ubijeđeni.

Imam El-Buhari, Allah mu se smilovao, bilježi u objašnjenju sure Er-Rum i Ed-Duhan da je neki čovjek iz plemena Kinde rekao: „Na Sudnjem danu će se pojaviti dim i oduzeti sluh i vid licemjerima, a vjernike će obuzeti nešto slično prehladi.“ Mesruk je rekao: „Uplašili smo se kada smo to čuli. Otišao sam nakon toga kod Ibn Mes’uda i našao ga naslonjena. Kada je ovo čuo, on se naljuti, pa se ispravi u sjedeći položaj, te reče: ”Ko zna neka govori, a ko ne zna neka kaže: ‘Allah Jedini zna!’ Istinsko znanje je u tome da onaj koji ne zna kaže: ‘Allah jedini zna.”’“ (Tertībul-medārik, str. 1/144)

Tako je Ibn Mes’ud riječi “Allah Jedini zna” učinio pokazateljem istinskog znanja. To je u skladu sa onim što se vjerodostojno prenosi od Ebu Derda’a, Allah bio zadovoljan njime, da je rekao: „Riječi ”ne znam” polovina su znanja.“  (El-Intikā’, str. 76) Razlog zbog kojih je ovo rekao ćemo navesti malo kasnije, uz Božiju dozvolu.

Hafiz Zapada, Ibn Abdul-Berr (preselio 463. godine) u svoje djelo uvrstio je poglavlje Šta treba učiniti učenjak kada bude upitan o onome što ne zna i ta sekcija duga je šest stranica. (Džāmi’u bejānil-’ilmi, str. 2/49)

Hafiz Istoka, El-Hatib el-Bagdadi (preselio 463. godine) u svoje djelu je, također, uvrstio slično poglavlje sa naslovom Poglavlje o suzdržavanju od odgovora kada onaj koji je upitan nije siguran u ispravan odgovor i kod njega je ta sekcija duga pet stranica. (El-Fekīh vel-mutefekkih, str. 2/170)

Oni bilježe brojne predaje koje se odnose na ovu tematiku. Neke od njih su prisutne samo kod jednog od njih, dok su mnoge zabilježene kod obojice.

Jedna od predaja koju obojica navode jeste govor plemenitog i povjerljivog tabi’ina Muhammeda b. Adžlana, Uzvišeni Allah mu se smilovao: „Kada učenjak izbjegne reći ”ne znam”, napravio je kobnu grešku!“

Također, obojica navode predaju od Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime, čiji tekst je Ibn Durejd spjevao u stihovima:

مَنْ كَانَ يَهْوَى أَنْ يُرَى مُتَصَدِّرًا ✾ وَيَكْرَهُ لَا أَدْرِي أُصِيبَتْ مَقَاتِلُهْ

„Ko želi da bude viđen na poziciji lidera, a prezire riječi ”ne znam”, pravi kobnu grešku.“

Navedene riječi Ibn Adžlana bilježe se preko imama Ahmeda, od imama Šafije, on od imama Malika, on od Muhammeda b. Adžalana. Ovakav lanac prenosilaca izuzetno je rijedak. Na ovo se osvrnuo imam Ibnus-Salah, Allah mu se smilovao, u djelu Edebul-muftī.

Iste riječi, također, prenosi imam Ibn Rušejd u svom velikom putopisu sa lancem prenosilaca sastavljenim od imama i hafiza Ebul-Vakta es-Sidžzija, on od Ebu Ismaila el-Herevija, on od Ebul-Fadla el-Džarudija, on od Ebu Ishaka el-Karraba, on od Zekerijje es-Sadžija, on od Ebu Davuda es-Sidžistanija, on od Ahmeda, on od Šafije, on od Malika, on od Muhammeda b. Adžlana, a on od svoga oca. Nakon toga je naveo dva stiha Ebul-Muzafera en-Nabulsija (u. 671. godine):

أَرَى أَثَرًا عَلَيْهِ النُّورُ بَادٍ ✾ فدونَكَه سِرَاجًا فِي الظَّلاَمِ

تُجَمَّعُ فِيهِ حُفَاظٌ عُلاَهُمْ ✾ إِمَامٌ عَنْ إِمَامٍ عَنْ إِمَامٍ

„Vidio sam predaju – u njoj je bilo svjetlo blještavo. Poput svjetiljke u tami okuplja najvrlije hafize, prenose je dalje sve imam do imama.“

Ovdje nas ne zanima toliko zanimljivost vezana za lanac prenosilaca koliko bitnost ovog značenja koje prenosimo sa postojanom i sažetom predajom oko koje postoji saglasnost trojice imama idžtihada, Allah bio zadovoljan njima.

Kada učenjak kaže „ne znam“, time navikava sebe na poniznost i pridržavanje granica svojih mogućnosti. Također, u tim riječima je podsticaj njemu samom na dodatno učenje, znanstveni napredak, istraživanje i analizu. Kada učenjak na pitanje odgovori sa „ne znam“, time postupa na ispravan način, a ne rizikuje da bude bačen u Vatru zbog govora bez znanja. Ali, učenom ne priliči da dva puta odgovori na isto pitanje riječima „ne znam“, zbog toga što je zadaća učenjaka da pruži odgovor onome koji ga pita i time ga izbavi iz neznanja i nevolje. Što se tiče govora Jakuta el-Hamevija koji je za izreku: „Riječi ”ne znam” su polovina znanja“ rekao da je to prezrena polovina, to se odnosi na slučaj kada se učenjak fortificira ovim riječima, te na svako pitanje odgovara tako i pritom biva nehajan spram traženja odgovora na pitanja koju mu dolaze, a Allah najbolje zna.

Iz knjige Edebul-ihtilāfi fī mesā’ilil-’ilmi ved-dīni (Etika različitog razumijevanja vjere), autora Muhammeda Avvame

Preveo sa arapskog: Davud Bajrović, r: prijevodi, a: Muhammd el- Avvame