“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je bio propisan onima prije vas, da biste se Allaha bojali.” (El-Bekara, 183)

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju – Ja sam, zaista, blizu. Odazivam se molbi molitelja kada Me zamole. Zato neka se oni odazovu Meni i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (El-Bekara, 186)

“I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se ispravnom putu vratili.” (El-A’raf, 168)

“I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe –  poslije vam niko neće u pomoć priskočiti. I slijedite ono najljepše, ono što vam Gospodar vaš objavljuje, prije nego što vam iznenada kazna dođe, za čiji dolazak nećete znati.“ (Ez-Zumer, 54-55)

Časni mjesec Ramazan razlikuje se od ostalih mjeseci u godini po tome što musliman u njemu pročišćava svoju dušu, čini dobro Allahovim stvorenjima, širi dobročinstvo i učvršćuje neposrednu vezu sa Allahom dž.š. putem Kur’ana koji je ispruženo uže između Stvoritelja i ljudi. Također, ovaj blagoslovljeni mjesec odlikuje se vršenjem mnogih nafila, zikrom, ibadetom i učenjem dova, jer je molitva način ophođenja i neposrednog razgovora sa Svevišnjim Stvoriteljem. Sve ove odlike suštinski su u jednoj jedinoj istini: povezivanje sa Allahom, okretanja Njemu, spoznaje Njega, približavanje Njemu, te prisnosti s Njim, kako postač ne bi bio nemaran. Ova moćna istina jasno se očituje već u ša’banskoj pobožnosti, koja spada u djela koja se preporučuju kao priprema za doček Ramazana.

Kada vjernik stigne do Allahove blizine i potpuno Mu se posveti, osjetit će da je sve osim Allaha gubitak, ništavilo i nemar. Na ovu istinu ukazao je Poslanikov unuk hazreti Husejn r.a. u svojoj dovi na Arefatu, kada je molio: “Šta je izgubio onaj ko Te je našao? A šta je našao onaj ko Te je izgubio?”

Ramazan je mjesec milosti, oprosta i velika prilika za muslimana da se pokaje i trajno vrati Allahu Uzvišenom. U ovom blagoslovljenom mjesecu otvaraju se vrata nebesa, spušta se milost, a povećava broj blagoslovljenih trenutaka u kojima se dova prima.

Pokajanje u Ramazanu i njeni oblici

Pokajanje (tevba) znači povratak čovjeka Allahu Uzvišenom. To je jedno je od najblagoslovljenijih i najdražih djela kod Allaha. Uzvišeni kaže: “Allah, zaista, voli one koji se često kaju i voli one koji se čiste.” (El-Bekara, 222)

U Ramazanu posebna vrijednost daje se tevbi i povećavaju je muslimani, jer u njemu postoji mnogo olakšica koje na to podstiču. Najvažnija među njima jeste to što su šejtani sputani, pa nemaju snagu navođenja ljudi na odlaganje tevbe i iskren povratak Allahu.

Priznanjem svojih grijeha musliman započinje svoje pokajanje vlastitih propusta i neposlušnosti  Allahu, uz čvrsto uvjerenje da će mu On primiti pokajanje. Ostavljanjem grijeha musliman se obavezuje pred Gospodarom da će se u Ramazanu udaljiti od neposlušnosti koja ga je dovela do propasti i odlučno namjerava da se više ne vraća krivom putu. Iskreno pokajanje podrazumijeva duboku žalost zbog činjenih grijeha i donošenje čvrste odluke da se u stanje neposluha više neće vraćati.

“O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je Milostiv.” (Ez-Zumer, 53)

Jedan od najljepših znakova pokajanja jeste permanentno činjenje dobrih djela. Onome ko se pokaje u Ramazanu povećava se vrijednost ibadeta i predanost, poput namaza, sadake, učenja Kur’ana, dova, zikra i drugih dobrih djela.

Pokajanje je ispravno u svakom vremenu i svakom trenutku, sve dok se duša ne vrati svome Gospodaru. Međutim, u Ramazanu postoje vremena u kojima je pokajanje preče da bude primljeno, zbog posebnih blagodati koje su vezane za njih. Među tim trenucima su:

1. Vrijeme sehura: Da se musliman pokaje u vrijeme sehura, dok se priprema za početak posta. U tom času Uzvišeni Allah spušta se na dunjalučko nebo (onako kako dolikuje Njegovoj uzvišenosti), uslišava dove molilaca i prima pokajanje pokajnika.
2. Vrijeme iftara: Allahov Poslanik a.s. rekao je: “Zaista, postaču se prima dova u trenutku iftara.” (Ibn Madže) Također je rekao: “Tri dove se ne odbijaju: dova pravednog vladara, dova postača u trenutku iftara i dova onoga kome je učinjena nepravda.” (Tirmizi)
3. Lejletu-l-kadr: To je noć bolja od hiljadu mjeseci. Uzvišeni Allah kaže: “Mi smo ga objavili u blagoslovljenoj noći; Mi smo, doista, opominjali.” (Ed-Duhan, 3) Tada je velika prilika za tevbu i dove, a među njenim blagodatima je i primanje pokajanja iskrenih pokajnika.

Ramazan je najbolje vreme za pokajanje i povratak Allahu Uzvišenom. Zato neka svaki musliman iskoristi ovu veliku priliku i iskreno se pokaje jer možda nove šanse neće biti.

Vraćanje Gospodaru u Ramazanu

Ispravno izvršavanje dinske dužnosti posta, intenzivno prakticiranje dobročinstva, bdijenje u namazu i činjenje sedžde – sve su to prolazni, etapni ciljevi koji vode ka uzvišenijem i većem cilju: uspostavljanju neposredne veze s Allahom, vraćanje Njemu, osamljivanje s Njim makar samo na jedan časak, te kroz učenje i razumijevanje posebnih munadžata i dova namijenjenih tom cilju. Među dovama su mnoge, u raznim prilikama, u stanju najdubljeg mira i predanosti, u svakoj trećini noći, u Lejletu-l-kadru, uoči dva bajrama, uoči petka, u svakoj ramazanskoj noći, koju je preporučivala učiti neka ulema, a započinje: “O Ti Koji Si Svjedok svake tajne i Utočište svake žalbe…” Zatim slijedi veličanstveni tekst: “… i munadžati koji su bili između Tebe i Musa-a, sina Imranova, na brdu Sinaj.”

U rečenom se ukazuje na stvarnost vraćanja Allahu i na ljepotu srčanog i jezičkog hvaljenja i veličanja, jer kada Uzvišeni Allah kaže: “I Mi smo ga s desne strane Tura zovnuli i Sebi približili da čuje riječi Naše…” (Merjem, 52), ukazuje se da je Musa a.s. napredovao i uzdigao se dok nije postao Allahov prisni sagovornik (nedžijj), što znači da Mu je bio blizak bez potrebe za povisivanjem glasa ili dozivanjem, te da je njegovo srce bilo ispunjeno imanom i potpunom predanošću veličini  Stvoritelja nad vascijelim postojanjem.

Kako da se vratimo Gospodaru

Prije svega, potrebno je prepoznati i spoznati zastore koji nas dijele od Uzvišenog Allaha da bismo Mu se što lakše i brže vratili. Nakon toga, treba započeti skidanje zastora, uklanjati ih i otkrivati, sve dok se ne dopre do Izvora veličanstvenosti i dok se naše duše ne vežu za Njegovu uzvišenost.

Ko ne poznaje širk i njegove otvorene i prikrivene opasnosti, taj ne poznaje savršenstvo vjerovanja u Jedinog Allaha. Ko ne očisti svoje srce od širka, neće biti u stanju da ga ispuni imanom. Ova dinska istina potvrđena je riječima Uzvišenog Allaha u vezi s razumijevanjem dubine Njegove časne Knjige: “Ne dotiču ga osim čisti.“ (El-Vaki’ah, 79) Svjetlo spoznaje Allaha, potpuna predanost Njemu i istinsko znanje ne dotiče srca onih koji se ne očiste od svih natruha širka i ne odbace ih.

Zastori koji čovjeka dijele od Gospodara mnogobrojni su, a na njihovom čelu nalazi se zastor čovjekovog ega i njegove mračne sebičnosti. Priroda i životni put egoističnog čovjeka takav je da misli samo na sebe u svakom trenutku svog života. On gleda na sve, pa čak i na istinu o Allahu, o imanu i o pravdi iz ugla svoga JA i vlastitog ega. Jede, pije, radi, ženi se i traga za slavom iz rovova vlastitog JA, ne trudeći se da izađe iz te provalije niti da pogleda druge opasne zamke oko sebe. Kako se čovjek usmjeren na sebe postepeno produbljuje u svojoj sebičnosti, može se desiti da iznenada, bez ikakvog upozorenja, počne pripisivati sebi božanstvo, bilo javno ili prikriveno. To se dogodilo među Arapima nakon Poslanikove smrti. Allah dž.š. osudio je ovu šejtansku putanju u časnome ajetu: “Šta misliš o onome koji je svoju strast za boga svoga uzeo…?” (El-Džasije, 23) Sebe čovjek zna postaviti da je sam i jedini, pa mu vjera bude on, njegov dunjaluk je on, njegova ahiretska sudbina je on…

Istinski mu’mini se u svemu okreću Allahu: “O Ti, kod Koga je i moj Ahiret i moj dunjaluk” u svome munadžatu govorio je Zejnu-l-‘Abidin r.a. Govorio je s potpunim uvjerenjem, jer je svojim znanjem, bogobojaznošću i dugotrajnim ibadetom skinuo zastor svoga ega. Mu’min može stići do Uzvišenog Allaha u jednom jedinom trenutku, ili brže od toga. Mora znati da je stizanje do Cilja odbacivanje strasti, nefskih želja i potpuno savladavanje ega. Zato ne treba govoriti: “Ja, ja…”, nego, kako sufije čine: “Allah, Allah!”

Moguće je vidjeti čovjeka kako u namazu na sedždi govori: Subhane rabbije-l-e’ala, a u stvarnosti veliča, posvećuje i obožava samoga sebe, čim se suočava s najbeznačajnijom stvari koja može ugroziti njegovo spasenje u vječnosti.

Među ljudima ima i onih koji Allaha uzimaju kao predmet svojih zakletvi zbog najbeznačajnijih stvari. Većina muslimana zaklinje se Allahom, ali ne znaju ko je Allah, Gospodar nebesa i Zemlje. Oni se čak ni ne trude da razmišljaju o Allahovom stvaranju. Da li se onaj koji se zaklinje Allahom ikada zamislio nad veličinom i moći svoga Gospodara u Njegovom stvaranju i kreaciji? Da li znaju muslimani da je Allah Stvoritelj više od petsto miliona galaksija, prema onome što su otkrili astronomski opservatoriji uprkos ograničenosti njihovih sredstava u odnosu na veličinu i širinu svemira; da li znaju da svaka od tih galaksija sadrži stotine miliona sunaca; da li znaju da je naša planeta Zemlja u odnosu na jedno takvo sunce poput prstena bačenog u nepreglednu pustinju? Kako je beznačajan čovjek koji to zna ili ne zna, a zatim Gospodara svega znanog ili neznanog izlaže lažnoj ili istinitoj zakletvi kako bi dokazao da zaslužuje neku bezvrijednost. To, ako išta pokazuje, ukazuje na potpunu vlast egoizma nad čovjekom, na njegovo neznanje, oholost, otuđenost ili namjerno ignoriranje istine. Tu je protiv njega dokaz da ne pridaje nikakvu važnost svome Stvoritelju i Njegovoj uzvišenosti.

Da spomenemo opasnost otuđenosti od Allaha i obožavanja samoga sebe, nepoznavanja istine o ispravnom obožavanju i robovanju Gospodara dž.š. te prekidanja blizine s Njim. Ima onih koji poste, ali ne poznaju stvarne tajne obaveznosti ramazanskog posta. Ne znaju, ili ih ne zanima, značenje riječi i discipline koja čini ovu dinsku obavezu, a stub je Božijeg dina. Tako je stanje kod mnogih, čiji je post samo glad, žeđ i suzdržavanje bez značenja.

Da li se, zaista, onaj koji obožava svoj ego zapitao o značenju iftitahi-tekbira? Ili o značenju podizanja ruku do ušiju prilikom ulaska u namaz, znajući da je to prvi namaski rukn, pokret u namazu, kapija ulaska u Allahovu prisutnost? I da li zna da, ako tu kapiju ne otvori, nikada neće stići do Allahove blizine, niti do cilja svih namaskih i drugih islamskih dužnosti, te da su njegovi rekati tada samo uzaludan trud? Kada svjesni klanjač izgovori tekbir, on time potvrđuje da je njegov Gospodar savršeniji od svakog opisa, da je On Uzvišen, Čist, lišen svake manjkavosti i nedostatka. A kada podigne ruke pri tekbiru, time pokazuje da ostavlja dunjaluk iza svojih leđa i dolazi čist pred svoga Gospodara, Jedinog Koji zaslužuje ibadet u potpunoj poniznosti.

Postač koji ne poznaje svoga Gospodara, u vršenju ibadeta razmišlja o svemu osim o Allahu Uzvišenom, ne pridaje važnost uspostavljanju i učvršćivanju neposredne veze s Njim, iako zna da je On rekao u hadisi-kudsijji, kako prenosi Ebu Hurejre r.a.: “Post je Moj i Ja za njega imam naročitu nagradu.” (Buhari i Muslim) Time nesavršen čovjek potvrđuje svoje neznanje i nemar prema mnogim vrijednostima, otkriva svoju ograničenost i potrebu da provede cijeli svoj život na putu približavanja Allahu.

Naš razgovor o vraćanju Allahu u Ramazanu je da se potrudimo utamniti vlastiti ego kako bismo stigli do Izvora nura i mudrosti. Jedan jedini Allahov emr (odredba) da spoznamo vrijednost pokornosti Njemu, ljepotu ibadeta, težinu dove, posta i bliskosti s Njim, dovoljan je da promijeni tok našeg života i da stignemo do najviših uspjeha na oba svijeta.

U blagoslovljenom mjesecu Rramazanu ima onih koji poste, ali to čine iz navike, običaja, ili da ne budu prozvani izgrednicima ako ne poste. Ima ih koji klanjaju teravih namaz, ali im je njen broj rekata dug, pravilno klanjanje zamor i dužina učenja Kur’ana teret. Ako bdiju noćima ili ustaju na noćni namaz to rade kao da ih je ujela zmija, teški su, bunovni i mrzovoljni. Međutim, vidjet ćemo druge pobožne mu’mine kojima suze teku poput potoka, bogobojaznost buja i ljubav prema Allahu se širi. Zašto onda ne bismo bili među onima koji su bolji? Zašto da, po svom izboru, u dinskim pitanjima uvijek budemo na začelju?

Postom žuriti Allahu

Svako žurba je vezana za strah, opasnost, sklanjanje od pogibelji. Žurba Allahu je sklanjanje u Njegovo okrilje i trajnu sigurnost. Allahove riječi: “Zato požurite Allahu” (Ez-Zarijat, 50) poziv je u potpunu sigurnost, u mir, sreću i u izvjesnost Allahove milosti. Post mjeseca Ramazana, dova, učenje Kur’ana i namaz – sve su to sredstva približavanja Allahu Uzvišenom. Ko posti mora paziti na svoj nijjet i svoja čula usmjeriti iskreno Allahu.

Učenje Kur’ana u mjesecu Ramazanu mora biti svjesno i razmišljajuće, jer se Allah obraća Svojim robovima u ovoj Knjizi. Kur’an je u cijelosti poziv Allahu. Ko želi vidjeti Allahovo lice na Sudnjem danu, neka razmišlja o proučenim kur’anskim ajetima. Allah je Kur’an objavio u Ramazanu, pa je Ramazan postao najbolji mjesec. Objavio ga je Muhammedu a.s., pa je on postao najodabraniji poslanik. Prvi ajeti Objave spušteni su u Lejletu-l-kadru, pa je ova noć postala bolja od hiljadu mjeseci…

Allahov nur mora stići do srca čovjeka, nakon uklanjanja prepreka. Jedna od najvažnijih prilika za to je mjesec Ramazan. Ko ga ispravno iskoristi, njegov post će biti stvaran post, a on će biti bliži Allahu od onih koji od posta imaju samo glad i žeđ. U današnjem vaktu u kojem je svaki musliman izložen raznim iskušenjima, neophodan je čovječanstvu božanski nur, furkan i žurno vraćanje Gospodaru svjetova.

Dosljedno pridržavanje propisa posta uzdiže postača na stepen najboljih Allahovih robova i najiskrenijih Poslanikovih a.s. sljedbenika.

Glas islama 364, R: Tema broja, A: Mr. Muharem-ef. Omerdić