Svaka osoba se rađa sa prirodnim osjećajem dobra: zna šta je dobro, a šta nije; šta voli, a šta izbjegava. Tokom odrastanja veliki broj ljudi izgubi prirodni osjećaj za činjenje dobrih i humanih djela. Otrgne se kontroli prirode i počne slijediti strasti i užitke i tako zaluta sa pravoga puta. Pogrešan i loš odgoj su sebetom takve ljudske devijacije koja je kriva za nered, smutnju i fesad na Zemlji. Kada se pogrešnim odgojem unište urođena mjerila, kada se slijede strasti i prohtjevi, kada se djeluje suprotno Božjim odredbama i uputama, dolazi do iskrivljenja, deformacije, devijacije, nereda, velike nesreće i nezadovoljstva. Tada na scenu stupa zlo. Muhammed a.s. je rekao: „Svako se dijete rađa u prirodnoj – čistoj vjeri…“ E kada se ta čista prirodna vjera zamijeni lošim odgojem, devijacijom, zabludom, nemoralom, smutnjom, sumnjom, grijehom, zlom…, onda dolazi do nereda koji obuhvata cijelo čovječanstvo. Nered se veoma brzo širi, zlo se prenosi brzinom munje, a nemoralni sadržaji rado gledaju. Takve medijske kompilacije donose ogromnu zaradu i pokreću iznova medijske magnate da odlučnije, arogantnije i ambicioznije budu direktni učesnici u širenju nemorala i fesada. Oni čak proizvode namjenske emisije, programe i serijale da zabave milione i učine ih direktnim konzumentima, a onda i učiniocima nemorala i nehumanog ponašanja koje šteti ljudskoj civilizaciji, a naravno i svemu živom na našoj planeti i onome što svemirom zovemo. Ako pogledamo nas i naše okruženje vidjet ćemo da je nered ušao u naše kuće, sobe, u naše škole, ustanove od javnog značaja, u vlast. Nered je na ulici, na stadionu, u bolnici, u prodavnici, na autobuskoj stanici, na kopnu i na moru. Nered je obuhvatio i staro i mlado, i muškarce i žene, mladiće i djevojke i djecu.

Allah dž.š. kaže: „Zbog onoga što ljudi rade pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što oni rade ne bi li se popravili.“ (Er-Rum, 41)Čovjek slijedi jedan od tri pravca: desno, pravo i lijevo. Desnim pravcem se ide u ekstremizam, netolerantnost, grubost i oholost. Lijevi pravac vodi u nevaljalštinu, pretjeranu hlabavost, razularenost i u propast. Sredina je pravi put, pravac siratul mustekima, najkraći, ali za insana najzahtjevniji put do Dženneta i potpune pravde. Sve što je pravo ono je tolerantno, fleksibilno, njiše se, ali je zato najteže održati se na tom putu, a da ne skrenete lijevo ili desno, da ne zalutate i ne zabasate tamo odakle nema povratka. Pošto čovjek ima urođeni osjećaj za činjenje dobra, srednji pravac je njegovo prirodno stanište. Onaj koji se njime krće i u njemu boravi voli istinu i pravdu, humanost i zaštitu, ljubav i toleranciju, milost i suživot, napredak i prosperitet, voli Allaha dž.š. i za Njegovo zadovoljstvo i naklonost se žrtvuje. Onaj koji je na pravome putu radi samo što je korisno i dobro, u tome pronalazi smiraj duše i zadovoljstvo tijela. Njegov razum je zdrav, on zdravo i bistro misli. Nadahnut je mogućnošću razlikovanja dobra i zla, vrijednog u odnosu na bezvrijedno. Oni koji slijede krive pravce puni su zlobe, zavisti, drskosti i oholosti. Čine nered, kamatare, prodaju drogu, kradu, šire neistinu, smutnju i fesad, ogrezli su u mitu i korupciji, u bludu i prljavštini. Propagandom, novcem i zastrašivanjem nalaze sebi slične, regrutiraju ih i onda ih šalju na ulice, u škole, fakultete, fabrike, ustanove, u sistem vlasti, u naše živote, da rovare i šire zlo. Zlo koje, kada se proširi, razara države, narode i civilizacije, razara porodicu koja je osnovna ćelija društva. A kada ona propadne nestaje i sve ostalo. Zato je obaveza pravoga vjernika, obrazli čovjeka, intelektualca i domaćina, staroga i mladoga, čovjeka i žene, mladića i djevojke i djeteta da se odlučno zlu suprotstave, pravoga puta i vjere uhvate, dini islama, Kur’ana i Sunneta, kako bi sačuvali porodicu od propasti, a onda i cijeli svijet. Čovjek ne smije biti pasivan na fesad koji se širi unaokolo i prijeti da proguta ono zdravo što je ostalo. Vidimo svakodnevno da je sistem vrijednosti okrenut naopačke. Oni vele: „Pošten i budala su isti.“ Za učene ljude kažu da su „naivni“; za dobre đake da su „štreberi“, za poštenu, odgojenu i propisno odjevenu djevojku da je „glupa i zaostala“ To su poremećaji koje je šejtan sa svojim poslušnicima isforsirao do te mjere da se od onih koji ih konzumiraju i u djelo sprovode ulicama ne može proći. Pa kako im se suprotstaviti? Ako nastavimo živjeti pasivno ne možemo ništa postići i samo pomažemo neprijateljima zdravog razuma i prirodnog okruženja. Lijenošću im pomažemo da unište vjeru i moral. Koji je izlaz iz te situacije? Kako se spasiti? Put hodanja stazom islama je jasan kao sunce, kao dan. Moramo se vratiti u mejtef, kod hodže, sjesti pred njim na koljena i početi od početka od „kalu bela…“. Moramo početi od šehadeta, pa redom preko islamskih i imanskih šartova do ulaska u odgoj. Vratiti se starom dobrom kućnom vaspitanju. Moramo pred dobrim hodžom ponovo učiti da se ne smije u akšam pod strehu, da se ne smije preko krlja i sapunica, preko vode nečiste, ni danju ni noću. Da se ne smije neokupan preko tri praga proći. Da se sa prvim ezanom akšamskim u kuću ulazi…, u džamiju ide. Da se ruke i prije i poslije jela peru, i zubi, i sve to da se sa bismilom čini, i sa desnom stranom počinje. Da se za sofru sa bismilom sijeda i lijepo se, mirno i bez galame jede, sa dovom na kraju, i trohe se pokupe prije nego ustaneš od jela, radi nafake i bereketa. A sudovi nikada neoprani ne stoje, niti se odjeća razbacuje svugdje već je treba složiti kako nam šejtan ne bi po njoj hodao. A on, taj pogan, voli nered, pa nas na njega goni. Da se ne psuje, ne viče, ne galami i dere… Pred hodžom dobrim moramo sjesti da Kur’an učimo i vjeri se izvornoj vratimo, inače nam se dobro ne piše jer se dušman i murtatin udružiše, pa nasrću kao gladne zvijeri na zdravo muslimansko tkivo. Povratak Allahu kroz mejtef, i mladih i starih, uzrok je našeg uspjeha i na ovom i na budućem svijetu. To je put kojim se postiže ljubav Stvoritelja, a Allah voli one koji se kaju. Povratimo se Allahu i pokajmo se iskreno. Čuvajmo šehadet, namaz, zekat, post, hadž, džihad. Čuvajmo vjeru, jer je ona put uspjeha i sreće, put znanja, napretka i prosperiteta. Put spasa na oba svijeta. Ako taj put napustimo, živjet ćemo nesretni, omalovaženi i potlačeni, na margini zbivanja, kako danas, nažalost, živi većina onih koji su se od Allaha udaljili. Put istine i spasa podrazumijeva ustrajnost. Ko napusti taj put ulazi u stanje za koje Allah dž.š. kaže: „A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. – Gospodaru moj – reći će – zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao? – Evo zašto – reći će On – Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.“ (Ta-ha, 124-126) Da ne bi slijepi bili napojimo razum naukom, probudimo naša srca sjeća[1]njem na Allaha, budimo pravedni i milostivi jedni prema drugima. Činimo dobro i nadmećimo se u dobru jer samo na taj način se možemo.

Glas islama, 231, R: Naše viđenje