Sadržaji odgoja i obrazovanja ne mogu se više izvoditi samo uz tradicionalne metode i didaktička iskustva, već se moraju držati dostignutih rezultata savremene nauke i tehnologije koje proizvode nova znanja, i to kao uvjet čovjekove egzistencije, gdje će mu njegova kreativna funkcija omogućavati predviđanje progresivne i svijetle budućnosti. Brze promjene svijeta, koji se danas za trajanje jednog ljudskog života promijeni više nego prije za hiljadu godina, zahtijevaju i brze odgovore koji više ne mogu počivati samo na tradiciji i pogledu u prošlost.

Savremeni čovjek, suočen s problemima koje ako želi uspješno riješiti, mora, umjesto na gotove odgovore, osloniti se na svoju sposobnost kritičkog promišljanja stvarnosti, procjenjivanja mogućih historijskih pravaca i vlastitu sposobnost iznalaženja i traganja za novim i originalnim rješenjima.

U Časnom Kur’anu se kaže: „I raci: – Trudite se! Allah će vaš trud vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici…“ (Et-Tevbe, 105) Zato, više nego ikada, mora biti oslonjen na sebe i svoje vlastite potencijale, biti svoj, biti slobodan i biti ličnost. U svijetu u kojem otkrića i novi izumi prestižu jedni druge, gdje informacije kolaju i razmjenjuju se brzinom svjetlosti, pretvarajući svjetski globalni poredak u malo elektronsko selo, mlade obrazovane generacije moraju biti spremne da u kontekstu svekolikih svjetskih gibanja, izazova i promjena majčinski sačuvaju i revitaliziraju odgoj i obrazovanje kao put za očuvanje ljudske egzistencije u okviru zdrave i prosperitetne društvene zajednice. Jer, propast odgoja i obrazovanja ujedno je i propast čovjeka.

Pedagogija bez čovjeka nema smisla, jer ona tada postaje otuđenje čovjeka od samog sebe. „Pedagogija, a time i odgoj i obrazovanje kao njene ključne kategorije, zapali su u duboku krizu postmoderne slobode i svekolike neoliberalne dopuštenosti.“ (Previšić, 2012:5)

Tradicionalni pristup poučavanja  

Tradicionalni pedagoški pristup u osnovi bio je usmjeren na prošlost i već viđene obrasce vaspitno-obrazovnog djelovanja. Njegov je smisao bio u tome da se tradicionalna prethodna iskustva u što vjernijem obliku prenesu s generacije na generaciju, što je u duhu latinske riječi tradere – predati, uručiti. Stoga je osnovno načelo ovakvog pristupa bilo: slušaj, pamti i ponovi, a osnovni metodički postupak predavanje. Od učenika se očekivalo da predano slušajući, marljivo i tačno zapisuju svaku nastavnikovu riječ, koju će kasnije naučiti napamet i ponoviti kada se to od njih bude tražilo. Za takav pedagoški pristup najveća je učenička vrlina, dakako, bila poslušnost i bespogovornost. Kritički odnos prema nastavnikovim riječima ili postupcima, a posebno pitanja koja izražavaju sumnju u nastavnikove riječi ili primjedbe, koja izražavaju neslaganje s onim što nastavnik čini ili govori, takvom su pedagoškom pristupu bili neprihvatljivi i stoga su u startu bili odbacivani kao nepoželjni. Autoritet učitelja mora biti neprikosnoven i učenik mu se mora u potpunosti podrediti. U tradicionalnom pedagoškom pristupu prošlost je u potpunosti vladala nad budućnošću. „U obrazovanju se želi napraviti pomak s kolektivnog poučavanja na samostalno učenje, koje je u skladu s individualnim potrebama i unutarnjim motivima pojedinca.“ (Simić, 2015.)

Ono uobičajeno, već naslijeđeno, nastojalo je spriječiti sve što bi bilo drukčije, novo i neobično. Hijerarhija odlučivanja određivala je i pravo na vlastito mišljenje. Tradicionalni pedagoški pristup je, stoga, u biti bio usmjeren na razvitak kolektiviteta, a protivan razvitku bilo kakve osobenosti pojedinca kao ličnosti. To, dakako, ne znači da pojedinci nisu uspijevali razviti vlastite moći i potencijale, da nisu uspijevali zadobiti nove prostore slobode i kreativnosti, te da nisu uspijevali biti drukčiji, konačno se ostvarujući kao prepoznatljive ličnosti. No, oni to nisu postajali uz svjesnu pomoć svojih odgajatelja, učitelja i nastavnika, nego, naprotiv, suprotstavljajući im se i boreći se protiv njih za svoju slobodu ličnosti i svoj stav. Stoga je tradicionalni odgoj bio vaspitni uticaj toliko koliko je i protiv svoje namjere pružao pojedincu neophodnu kulturnu osnovu s koje se vlastitim naporom mogao uzdići do svoje ličnosti. Ali, po svojoj namjeri i metodičkom pristupu, tradicionalni odgoj svodio se na prostu manipulaciju čiji cilj je bio prenošenje i održavanje prethodnih odgojnih obrazaca, na osnovu kojih je trebao biti autoritarno oblikovan pojedinac, ličnost nerazvijene svijesti i karaktera, a koji pristaje biti kao i svi ostali u nizu – prosječan i uobičajen.

Za tradicionalni, kao i za savremeni pristup poučavanju bitna je i interakcija u nastavnom procesu. A da bi se ostvarila efikasna nastavna interakcija nužno je napustiti neke stereotipe dominantne u tradicionalnoj nastavi: dominantnu poziciju nastavnika uz verbalnu nadmoć koju mu pruža pozicija predavača, predominantno memorijsko-reproduktivnu ulogu učenika, te preferiranje frontalnog oblika rada i slično.

„Jedno istraživanje, koje je provelo Britansko društvo za audio-vizuelna istraživanja, pokazalo je sljedeće rezultate: čovjek pamti 10% onog što čita, 20% onog što čuje, 30% onog što vidi, 50% onog što vidi i čuje, 80% onog što kaže i 90% onog što istovremeno kaže i radi.“ (Đorđević, 1998.)

Vidimo, dakle, da je verbalna i reproduktivna nastava na najnižem nivou efikasnosti. To znači da samo aktivnim radom učenika obezbjeđujemo efikasno i napredno učenje. Ne možemo osporavati određenu efikasnost tradicionalne nastave, ali je bitno da smo shvatili njene ograničene domete i njenu neadekvatnost u savremenom nastavnom procesu. Ono što je dobro u tradicionalnom modelu nastave ne treba odbacivati, ali je više nego izvjesno da danas nije dovoljno da učenici mirno sjede u klupama, pažljivo slušaju i čekaju da im nastavnik pruži šansu da reprodukuju ono što su čuli ili naučili. Od teoretskog pristupa ili nastavne koncepcije zavisi motivacija učenika i efekti koji se učenjem ostvaruju i realiziraju. „Modeli usmjereni ka učeniku su savremeni nastavni modeli. Njihova suština je uključivanje učenika u sve faze nastavnog procesa; od planiranja, preko organizacije, izvođenja i praktične primjene.“ (Simić, 2015.)

Tradicionalni pristup nastavi kao načinu sticanja znanja prijenosom (predavanjem) od nastavnika prema učeniku ima i slabosti i nedostataka, pogotovo zbog nedovoljnog podsticanja učenika prema aktivnom usvajanju znanja. Obrazovni sistem trebao bi pobuditi interes učenika za samostalno učenje i osposobiti ih za cjeloživotno obrazovanje koje se nameće kao nužni preduvjet uspješnog djelovanja u budućem ”društvu znanja”. Bitna odrednica kod uspješnog poučavanja je i samo vaspitanje.

Vaspitanje, kao najširi pedagoški pojam, obuhvata sve intencionalne uticaje na razvoj ličnosti čovjeka. U tu ukupnost vaspitnih uticaja spadaju kako uticaji sračunati na to da ličnost na čiji se razvoj utiče stekne određena znanja, umijeća i navike, tako i oni koji joj pomažu da razvija svoje psiho-fizičke sposobnosti i formira odgovarajući pogled na svijet. Obrazovati nekog znači omogućavati mu da stiče određena znanja, umijeća i navike. Kao uži pojam od pojma vaspitanja, obrazovanje obuhvata samo one intencionalne uticaje na razvoj ličnosti koji su sračunati na to da joj se obezbijedi ovladavanje potrebnim znanjima, umijećima i navikama; dakle, samo dio onoga što spada u vaspitanje.

Razumije se, obrazovanje obuhvata i samoobrazovanje, samostalno sticanje znanja, kontinuirano obrazovanje, te sticanje umijeća i navika. Savremene društvene promjene, poput globalizacije, posmodernizacije i demokratizacije, stavljaju pred učenike i nastavnike, dakle, savremenu školu kao dinamičnu organizaciju, nove zahtjeve koje moraju pratiti i odgovarati na navedene promjene i izazove. „Dinamičnošću života i rada škole, kao imperativa savremenosti, mijenja se tradicionalna uloga škole u društvu, njena uloga i obaveze, ali i mogućnosti.“ (Pivac, 2009.)

Škola se neslućeno brzo transformira u duhu brzih i nepredvidivih promjena, a koje se dešavaju svakodnevno i na globalnom i na lokalnom nivou. Kreativnost i inovativnost postaju ”paradigmatska potka”.

Škola koja se konstituira u proturječnom procesu postupnog transformiranja svog tradicionalnog bića u kvalitetno novu organizaciju života i rada u njoj. „Kreativnost i inovativnost u isto vrijeme su i sadržaji tog života i rada, ali i kriterij njihove uspješnosti, originalnosti, prepoznatljivosti.“ (Pivac, 2009.)

Savremeni pristup poučavanja

U odgojno-obrazovnom procesu oduvijek se nastojalo odgovoriti na tri osnovna pitanja: šta, zašto i kako učiti. Odgovore na prva dva pitanja daju stručnjaci za programiranje obrazovanja, te su oni sadržani u nastavnim planovima i programima i njima se bave stručnjaci iz naučnih oblasti nastavnih predmeta. Odgovor na pitanje kako uspješno učiti, odnosno poučavati, suštinsko je pitanje poučavanja koje, svaka iz svoje perspektive, istražuju razne naučne discipline: filozofija, psihologija, sociologija obrazovanja, didaktika, teorija kurikuluma i druge naučne discipline, povezujući sve njihove spoznaje u konkretnom odgojno-obrazovnom činu pomoću vlastitih obrazovnih strategija, sistema, metoda i postupaka.

Učitelji, nastavnici i profesori vrlo često poučavaju onako kako su i sami bili poučavani. Upotreba tehnologija u poučavanju može podstaći nastavnike da odbace stare navike, navodeći ih pritom na promjenu svog načina poučavanja i usklađivanja s novim mogućnostima koje donosi elektronsko učenje (e-learning). Upotrebom savremenog elektronskog učenja nastavnici dobijaju u ruke alate koji obogaćuju interakciju između učenika međusobno, te između učenika, nastavnika i sadržaja koji uče. Elektronsko učenje može, ali i ne mora, unaprijediti poučavanje.

Kao i u tradicionalnoj nastavi i kod ovog modela postoje primjeri dobrog i lošeg poučavanja. Kvalitet nastave ovisi o tome kako je osmišljena i kakve vještine i kompetencije ima učitelj ili nastavnik koji poučava.

Uticaj tehnologija sve više je prisutan i povećava se iz dana u dan. U tradicionalnim oblicima nastave tehnologija ima manji uticaj na načine poučavanja i organizaciju nastave, dok je nastava na daljinu (online nastava) nezamisliva i neizvodljiva bez savremene informacione tehnologije. Približno, u sredini između tih dviju krajnosti nalazi se tzv. kombinovani model nastave u kojem se uspješno spajaju prednosti tradicionalnog načina poučavanja i poučavanja uz pomoć informacionih sistema i tehnologija.

Nastavit će se…

Glas islama 352, R: Pedagogija, A: Dr. Mustafa Fetić