Među lišenima su i oni koji su lišeni lije pe smrti – molimo Allaha da ne bude mo od njih. Zaista se čudno ponašaš, ti koji si lišen! Znaš da je smrt istina i da na kraju sve čeka, a uprkos tome ustrajan si u svom halu bez obzira što ove riječi često slušaš. Dragi brate, mila sestro! Nije sramota ako pogriješiš, sramota je biti ustrajan na grešci. Šta od ovo dvoje želiš: lijepu ili lošu smrt? Govorim ovo zato što i vidimo i sluša mo o smrti nekih lišenih, da nas Allah sačuva od toga. Ibn Kajjim veli: „Najstrašnije, najgore i najgorčije od svega jeste kada srce i jezik na puste čovjeka na samrti i on kao takav preseli. Jednom od takvih je rečeno: ‘Reci La ilahe illa llah’, a on poče pjevati. Drugome je isto to bilo rečeno, pa je kazao: ‘Svaki put kad poželim to da kažem jezik mi se oduzme (zaveže).’ Neka je Allah Slavljen, kakvu pouku ljudi iz ovoga mogu uzeti, a mnogo je više sličnih situacija koje oni ni ne znaju. Mi danas gledamo, slušamo i čitamo različi te oblike lošeg završetka (smrti). Naime, neki čovjek otišao je u grad poznat po griješenju. U svom je stanu pio alkohol – da Allah sačuva – jednu flašu za drugom sve dok nije osjetio muč ninu. Otišao je do toaleta – da Allah sačuva – da povrati i možeš li, dragi brate, da pretpostaviš šta mu se desilo? Preselio je u toaletu, sa glavom u nužniku – da Allah sačuva! Nekog mladića, koji od islama nije imao ništa drugo sem imena, nije klanjao, bio dale ko od upute, kada ga je zadesila smrtna agonija i kada mu je bilo kazano: ‘Reci La ilahe illallah’ – kako su samo teški ovi trenuci, nesretni, že stoki, užasni – znate li šta je rekao? Počeo je po navljati da ne vjeruje u ove riječi. Molimo Alla ha da nam podari lijepu smrt! Neki mladić imao je nesreću u saobraćaju, te su prolaznici stali kako bi mu pružili prvu pomoć. Zatekli su ga na samrti dok se jako gla sna muzika čula sa radia iz auta. Utišali su je i rekli mu: ‘Reci La ilahe illallah.’ Međutim, on poče psovati vjeru i govoriti: ‘Ne želim da kla njam, ne želim da postim!’ Ovako je preselio – da Allah sačuva. Jedan od putnih kontrolora kaže: ‘Iznenada čusmo zvuk jakog udara. Dva auta su se suda rila, ne može se ni opisati kakav je to udes bio. Dvije osobe u jednom autu bile su u rizičnom stanju. Izvadili smo ih i opružili, zatim smo po žurili da izvadimo vozača drugog auta koji je već bio preselio. Vratismo se onoj dvojici koji su bili na samrti. Moj kolega im poče došapta vati šehadet, ali se iz njihovih usta čula pjesma. Uznemirila me ova situacija – moj kolega na spram mene, koji je prepoznavao smrtne okol nosti, ponavljao je šehadet, ali bilo je uzalud, oni su ustrajali na pjesmi. Glas pjesme se pola ko poče stišavati, prvi zašutje, a nakon njega i drugi, preseliše, nisu se više pomjerali. Nikad u životu nisam vidio ovakvo nešto. Ponijeli smo ih u auto, a moj kolega reče: ‘Kraj čovjeka je dobar ili loš shodno njegovoj spoljašnjosti i unutrašnjosti.’ Pobojao sam se smrti, izvukao sam pouku iz ovoga što se desilo i toga dana skrušeno klanjah. Nakon nekoliko vremena dogodilo se nešto čudno. Jedan mladić, koji je regularno upravljao svojim autom, kada mu se u jednom od gradskih tunela pokvario, izašao je iz auta kako bi popravio kvar na jednoj od guma. Međutim, naišao je auto koji je brzo išao i straga ga udario. Ozbiljno povrijeđen je pao, pa smo ga ponijeli sa nama ka autu i pozvali bolnicu kako bi ga primili. Mladića u cvijetu ži vota, pobožnog, kako se činilo po izgledu, dok smo ga nosili čuli smo kako nešto gunđa, ali nismo razumjeli šta kaže. Ali, kada smo ga sta vili u auto, čuli smo divan glas. Učio je Kur’an jako lijepim glasom – neka je Allah Slavljen. Ne reci da je ovo nesreća – krv se jeste razlila po njegovoj odjeći i kosti se jesu slomile, ali on, kako se činilo, na počasnom je mjestu bio (li jepe smrti). Nastavio je lijepim glasom, polah ko i razgovijetno učiti Kur’an i iznenada zašu tio. Okrenuo sam se natrag i vidio kako mu je kažiprst bio podignut svjedočeći da nema boga sem Allaha, a onda je spustio glavu. Preskočih se pozadi, dotakoh mu ruke, srce. Nema uzdi saja. Rastao se od života. Gledao sam ga dugo. Iz oka mi kanu suza. Rekoh kolegi da je pre selio. Počeo je plakati, a ja sam jecao i suze mi nisu prestajale. Pogledasmo kroz prozor, već smo stigli u bolnicu. Svima koji su nas doče kali ispričali smo o ovome. Mnogi su bili zapa njeni, suze su im tekle. Jedan od njih je, nakon što je čuo ovo, otišao i poljubio mu čelo. Veći na ih je istrajno sjedila sve dok mu se nije kla njala dženaza. Jedan od službenika je pozvao kući umrlog i pričao sa njegovim bratom koji je o njemu kazao: ‘Svakog ponedjeljka je išao kod svoje nane, koja je bila sama, u selo, brinuo se o udovicama, siročadima i siromašnima. To selo ga je znalo jer im je on donosio knjige i kasete. Otišao je, a auto mu je bilo ispunjen pirinčem i šećerom da ga podijeli onima kojima je potreb- no, a i slatkišima za djecu koje nije zaboravljao. Odbijao je svakog onog ko ga je odvraćao od putovanja jer je to dug put govoreći: ‘Dug put mi koristi jer učim Kur’an i obnavljam ga, slu šam korisne kasete jer na Allaha mislim na sva kom svom koraku.’ Isti ovaj putni kontrolor je rekao: ‘Živio sam u periodu sudara valova, pratila me nedoumica prilikom svakog susreta sa mnoštvom slobod nog vremena, a malo spoznaje. Bio sam daleko od Allaha. A onda, kada smo klanjali ovom mla diću dženazu, ukopali ga i kada je on stupio u prve dane Ahireta, ja sam tek stupio u prve dane dunjaluka – pokajao sam se Allahu. Kamo sreće kada bi mi oprostio ono što je bilo prije, kada bi me učvrstio u pokornosti prema Njemu i poda- rio mi lijep završetak.’ Istinu je kazao Ibn Kajjim kada je rekao – neka je Allah Slavljen – kakvu pouku ljudi iz ovoga mogu uzeti, a mnogo je više sličnih situ acija koje oni ni ne znaju. Kako može postići lijep kraj onaj koji je sebe lišio čestitosti i pokornosti Allahu, čije je srce daleko od Allaha i nemarno prema Njemu; onaj koji je rob strastima i užicima. Gospodaru moj, učini djela naša dobrim kao i njihove završetke i primi pokajanje naše jer Ti si Onaj koji poka janja prima i Koji je Milostiv. Ebu Abdillah kaže: „Ne znam kako da vam ispričam događaj koji sam doživio prije nekoli- ko vremena i koji je promijenio tok cijelog mog života. Odlučio sam da ga ispričam jer osjećam svoju odgovornost spram Allaha Uzvišenog kako bih upozorio omladinu koja je neposluš na svom Gospodaru i djevojke koje se trude za lažne fantazije čije je ime ljubav. Naime, bilo nas je tri prijatelja, a sastavila nas je besciljnost i besposlica. Zapravo, nas četiri – četvrti je bio šejtan. Išli smo da hvatamo proste djevojke slat korječivošću, vodili bismo ih na daleka polja i tu bi se one zaprepastile jer bismo se pretvori li u nemilosrdne vukove. Nismo se sažaljevali na njihova preklinjanja nakon što su nam srca kao i osjećanja umrla. Ovakvi su nam dani i ovakve noći bile na poljima, u šatorištima, auti- ma i obalama, sve dok nije došao dan koji neću zaboraviti. Naime, otišli smo kao i obično na jedno polje, sve je bilo spremno, žrtva za sva kog od nas, prokleto piće, a jedino smo zabo- ravili hranu. Malo poslije, jedan od nas je oti šao da kupi hranu za ručak svojim autom. Bilo je oko 18 sati kada je otišao. Prolazili su sati, a on se nije vraćao. Zabrinuo sam se za njega i u 22 časa otišao svojim autom da ga potražim. Na putu vidjeh žarovnice vatre koja je buktjela sa strane, a kada stigoh zaprepastih se jer je to bio auto mog prijatelja. Vatra ga je uništavala dok je bio prevrnut na jednu stranu. Požurih kao lud da pokušam da ga izvučem iz auta koji je gorio. Bio sam zapanjen kada sam našao dio njegovog tijela koje je potpuno pocrnjelo, ali on je još uvijek bio u životu. Premjestih ga na zemlju, a minut poslije otvorio je oči i počeo buncati: ‘Vatra, vatra!’ Odlučih da ga ponesem u svoje auto i požurim ka bolnici, ali on plačljivim gla som reče: ‘Uzalud je, neću stići.’ Suze su me gu šile dok sam gledao svog prijatelja kako umire ispred mene i iznenadih se kad je vikao: ‘Šta ću Mu reći? Šta ću Mu reći?’ Pogledah ga začuđe no i upitah: ‘Kome?’ A on je, glasom koji kao da je dolazio iz daleka, odgovorio: ‘Allahu!’ Osje tih strah koji je opustošio moje tijelo i osjećaje. Odjedanput moj prijatelj gromko kriknu i ispu sti zadnje izdisaje. Dani su prolazili, ali slika mog prijatelja koji, dok ga vatra uništava, viče: ‘Šta ću Mu reći’, još stoji. Zapitao sam se: ‘A šta ću Mu ja reći?’ Neka se svaki onaj koji je lišen zapita šta će reći Allahu. Oči mi zasuziše i čudan neki drh taj me obuze. U istom trenutku čuh glas mu jezina koji doziva na sabah namaz: ‘Allah je Najveći, Allah je Najveći! Požurite na namaz!’ Osjetih da je to poseban poziv meni da stavim zastor na mračni   period svog života, poziv na put svjetlosti i upute. Okupao sam se, uzeo abdest i očistio svoje tijelo od ružnih djela u kojima sam bio utopljen godinama. Obavih namaz. Od tad nijedan farz mi nije prošao, postao sam druga osoba. Neka je Slavljen Onaj Koji stanja mijenja!“

Nastavit će se…

Glas islama, 225, R: Prijevidio, Prevela: Selma Plojović