Nije mi lahko pisati o Muftiji. Ne zbog toga što ne znam šta bih napisao, već zato što ću sigurno ostati nedorečen i subjektivan jer teško mi je razdvojiti emociju koju osjećam prema njemu od objektivnog sagledavanja njegovog lika i djela.

Za ovih tridesetak godina tri puta sam se rastajao od njega. Prvi put januara 2014. kada je odlučio da se više ne kandiduje za predsjednika Mešihata jer je smatrao da je nakon dvadeset godina na njegovom čelu dao svoj maksimum. Teško sam napustio njegov kabinet, ali tješilo me je to što će ipak ostati u Islamskoj zajednici i biti sa nama tu do kraja.

Drugi put u proljeće 2016. kada je otišao iz Islamske zajednice u politiku, kako je govorio u „svojevrsnu živobaru“, da bi sa tih pozicija branio institucije koje je osnovao. Za utjehu, znao sam da će to, kao i sve do tada, činiti dostojanstveno, hrabro i ponosno, te da će nam se uvijek vraćati, kako je govorio, da „napuni baterije“.

Treći put 6. novembra 2021. kada nas je zauvijek napustio, iznenada, tiho, sãm – da mu niko slabost ne vidi, u zdanju za koje se borio i u kojem je sa uživanjem prenosio svoje znanje.

Umjesto da se po dogovoru sa njim sretnem na FIS-u, odjednom kao u nekom nestvarnom snu, sa Univerziteta ga ispraćamo u rodno Orlje, kao što smo ga pratili za života. Vrijeme je stalo, srce se steglo, um zatajio, a suze potekle. Teku i dan-danas, kada ih niko ne vidi, u samoći, u mraku, na jastuku, uz dovu kojom ga se svakodnevno sjećam. Znam da bi rekao: „Nemoj mi te patetike, glavu gore, bit će dobro, šta vam je ljudi, mora da se umre, samo je važno da za života ispunimo svoje emanete…“ A danas se mnogi pozivaju na emanete. Koje im je, kako kažu, ostavio. A meni za skoro trideset godina nije ostavio nijedan. Ali sam ih prepoznavao u svakoj njegovoj riječi i djelu i trudio se da ih ne iznevjerim.

Kroz glavu mi prolaze sve te godine, pola mog života provedenog uz njega, posvećenog služenju borbi koju je danonoćno vodio za vraćanje dostojanstva muslimana i Islamske zajednice. Odlučio sam tada da ništa ne objavljujem o njemu, iako se to od mene kao dugogodišnjeg saborca možda očekivalo tih dana, ali sam u svom bolu, očaran iskrenošću ljudi, čitao njihove tekstove o njemu – bliskih i onih koji ga nikada nisu upoznali, muslimana i pripadnika drugih vjera, ljudi od pera i onih iz naroda, prijatelja i nekih koji su ga za života kritikovali.

Još nešto mi ne dozvoljava da o njemu pišem kao da je napustio ovaj svijet, a to je osjećaj da je još sa nama, da je otišao negdje i da će svakog trenutka ući među nas i podići nas na noge. Ne zato što se ne mirim sa njegovim preseljenjem, jer svi se moramo vratiti Gospodaru, već što doista tako osjećam. Zato mu ispred imena ne pišem „rahmetli“. Ispratio sam sa dunjaluka roditelje, brata i mnoge bliske ljude, ali nikada nisam imao takav osjećaj. Taj dojam imaju još neki sa kojima sam podijelio ovo iskustvo i dolazim do ubjeđenja da je Muftija od onih iz kur’anskog ajeta koji su nakon smrti na Allahovom putu i dalje živi, ali da većina ljudi to ne osjeća. Ja, međutim, osjećam i Allaha molim da se ne varam. A on je doista živio i izgarao na Božijem putu.

Ponuda koja se ne odbija

Često su mi postavljali pitanje: „Otkud ti ekonomista, prosvjetni radnik, čaršijsko dijete, na mjestu Muftijinog sekretara, u Vakufu koji uglavnom okuplja hodže sa sela koji su najčešće rodbinski povezani?“

Muftiju sam upoznao u ljeto davne 1990. u toku priprema za Osnivačku skupštinu na Gradskom stadionu u Novom Pazaru jer smo obojica bili uključeni u nacionalni pokret u koji smo tada polagali velike nade. Iako student u Alžiru, stavio se na raspolaganje stranci koja mu nikada neće oprostiti kasniji uspon na sandžačkoj vjersko-nacionalnoj i kulturno-naučnoj sceni.

Već naredne godine, u vrijeme njegovog boravka u Sandžaku tokom ljetnih ferija, počinje naše intenzivno druženje kroz predavanja koja mu kao džematlije, uz saglasnost Islamske zajednice, organiziramo u novopazarskim džamijama. Bio je za nas svojevrsno osvježenje svojim znanjem, govorom, držanjem, ahlakom i harizmom koji nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Još tada sam u njemu prepoznao lidera i osobu sa kojom mi je bilo zadovoljstvo družiti se, iako sam od njega bio stariji šest godina. Većina zdrave vjerničke omladine ga je podržala, kao i neki stariji intelektualci, i s nestrpljenjem smo iščekivali naredni raspust kako bi se okoristili njegovim znanjem i mudrošću.

U jesen 1993. odmah nakon osnivanja Mešihata i njegovog izbora za predsjednika ove vjerske institucije, ponudio mi je mjesto sekretara, iako sam tada već tri godine bio profesor u Ekonomsko-trgovinskoj školi, u stalnom radnom odnosu, sa punim fondom časova, položenim državnim ispitom i svojevrsnom slobodom u radu koju mi je ovaj poziv pružao. Volio sam prosvjetu i zbog toga što nisam imao direktnog nadređenog iznad sebe, ali njegovu ponudu nisam mogao odbiti. U par rečenica smo se dogovorili: „Hvala ti na povjerenju. Naravno da pristajem, ali samo da zatražim izun od roditelja koji su me školovali, što će, nadam se, biti formalnost.“ Jednostavno me je razoružao i počastio povjerenjem da mu budem desna ruka u teškim godinama koje dolaze.

Otkud ja odjednom na tom položaju, kada je, saznajem, bilo par pretendenata iz reda osnivača Mešihata na tu funkciju uz negodovanje u stilu: „Zašto je angažovao civila na tako važno mjesto, a nije ni pravnik?“ S druge strane, rodbina i poznanici su govorili: „Kako da odbaci siguran državni posao i radni staž, sve će ih pohapsiti u tom Mešihatu, zar nije razmišljao o supruzi koja samo što se nije porodila…“ Međutim, nijednog trenutka se nisam pokajao niti pokolebao jer sam osjećao da sam napravio ispravan potez koji je moj i život moje porodice usmjerio u neke druge tokove.

Muftija je u svom sekretaru želio „tri u jedan“: da je osoba praktični vjernik, da je školovana i, što je najvažnije, da je povjerljiva i pouzdana. S obzirom da smo se znali već tri godine, poklonio mi je svoje neograničeno povjerenje, dao bezrezervnu podršku i postao ne samo moj pretpostavljeni, već i doživotni prijatelj, uzor i neko kome sam uvijek mogao da se obratim – službeno ili privatno. Također, on je na mene mogao bezrezervno da se osloni, kao moj nadređeni, a kasnije i van Islamske zajednice, da mi povjeri najdublje tajne i najodgovornije poslove.

Dao sam otkaz u školi, uz čuđenje mojih kolega, a na žalost većine učenika, i iz prosvjetnog miljea prešao u instituciju gdje se tek trebala uspostaviti administracija, o kojoj skoro ništa nisam znao. S obzirom da tadašnji režim nije htio priznati Mešihat, prijavio sam se na Zavod za zapošljavanje radi dobijanja zdravstvene knjižice jer smo tih mjeseci očekivali dolazak na svijet blizanaca. Iz ustanove u kojoj sam godišnje radio osam mjeseci, a četiri odmarao; sa neradnim vikendima i čestim državnim i vjerskim praznicima; sa povremenim ekskurzijama i izletima, te regresima i „trinaestim platama“, došao sam u instituciju u osnivanju, gdje se radi od jutra do mraka, često i vikendima, bez godišnjeg odmora, sa otvorenim animozitetom od strane režima i dozom skepse među zatečenim imamima, ali uz veliku podršku vjernika koja nam je bila vjetar u leđa u godinama kada je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila najžešća, a topovi i tenkovi okruživali Novi Pazar.

Međutim, najvažnija mi je bila Muftijina podrška. Iako šerijatski pravnik, školovan u arapskom svijetu, bez ikakvog administrativnog iskustva, objasnio mi je kako se zavode ulazno-izlazna akta, kako se vodi djelovodna knjiga, kako se sastavljaju dopisi, kako se vodi registar, kako se pišu normativna akta, što me je zadivilo i podsjetilo na činjenicu da se ponekad znanje ne dobija samo učenjem već ga Allah jednostavno podari onome koga On izabere. A Muftija je doista već tada bio izabran za veliku misiju koja nas je očekivala.

Perfekcionista u svemu

Muftija je bio perfekcionista u svemu što radi, što mi je odgovaralo jer sam i ja težio preciznosti i pedantnosti. Bio je prepoznatljiv po svom držanju, jasnom govoru, konkretnim ciljevima i preciznim odgovorima. Kao takav, bio je vrlo zahtjevan pretpostavljeni i rijetko ko ga je mogao dugo pratiti. Otuda toliko onih koji su 90-ih sa njim krenuli u maraton, ali su se mnogi usput negdje zagubili. Jedni su ga izdali, drugi se umorili, treći se uplašili, četvrti nisu ostvarili svoje interese, a peti, kojih je vrlo malo iz tog perioda, ostali su do kraja uz njega. Imao je običaj kazati: „Više volim što su oni izdali mene, nego da sam ja izdao njih. I pored svega, uvijek ću davati šansu mladim ljudima i ne kajem se zbog toga.“

Davao je priliku bivšim kamiondžijama, nekadašnjim konobarima, neostvarenim švercerima da mu se primaknu i postanu dio njegovog tima, vjerujući da ljudi nakon teube mogu postati iskreni vjernici i korisni saradnici. Neke je iškolovao, drugima dao važne funkcije, trećima povjerio značajne fondove, ali nakon što su nabacili skupa odijela i svezali kravate, preletjeli su onima koji su nam radili o glavi. Međutim, prvaci u džahilijetu su i prvaci u vjeri, a mnogi od njih to nisu bili.

Za izražavanje svojih misli i ideja, kojima je obilovao njegov intelekt i briljantni um, nije koristio savremenu tehniku – računar, laptop ili tablet, već se tradicionalno držao pera, koje mu je valjda davalo inspiraciju za dubokoumne i neponovljive tekstove, tako da sam od prvog do posljednjeg dana prekucavao njegove rukopise na desetine i stotine stranica. Kao i svi umni i veliki ljudi, imao je rukopis koji sam samo ja mogao dešifrovati, tako da bi mi ponekad rekao: „Molim te, pročitaj mi šta sam ovo napisao, ne mogu da odgonetnem.“ 

Dopise državnim organima i diplomatskim tijelima, normativna akta Islamske zajednice, deklaracije nakon skupova, proglase i obavještenja, diktirao je iz glave kao da ih odnekud čita – konkretno, jasno i nedvosmisleno. Nikada u intervjuima medijima nije odgovarao pisanim putem, niti je tražio pitanja na uvid kako bi se mogao pripremiti. Ni najciničniji novinari nisu ga mogli iznenaditi i uvijek su od njega dobijali adekvatne odgovore koji su nakon njegovog preseljenja postali viralni i citiraju se kao svojevrsne mudrosti.

Uvidjevši moje solidno vladanje bosanskim jezikom, što je rezultat velikog broja pročitanih knjiga na studijama u Sarajevu, kao i brojne islamske literature, angažovao me je za „privremenog“ lektora Glasa islama 1997. i svih kasnijih glasila Islamske zajednice. Iako mi to nije bila struka, lektura mi je ostala „u miraz“ i danas nakon 25 godina. Sa zadovoljstvom sam prihvatio prijedlog da budem lektor i korektor njegova tri epohalna djela: Drevna Bosna, Academia i Etika, gdje sam dijelom ugradio i sebe u ovaj trajni naučni vakuf kojeg je Muftija ostavio budućim generacijama.

Dostojanstvo iznad svega

Dostojanstvo je bilo sinonim za Muftiju. Zbog digniteta kojeg je gajio u držanju, pogledu, obraćanju, ophođenju, upoznavanju sa drugima, nama je bio drag i ponosno smo ga gledali kako vraća ovu davno izgubljenu vrlinu sandžačkog čovjeka nakon desetljeća ponižavanja od drugih i našeg donekle svojevoljnog odricanja od ove Bogom dane vrijednosti. Prijatelji su u njemu vidjeli dostojanstvo i samopouzdanje, a neistomišljenici oholost i gordost jer je tanka nit između tih osobina koju oni svojim ispranim mozgovima nisu mogli prepoznati.

Odmah nakon osnivanja Mešihata uputili smo obavještenje Ministarstvu vjera o uspostavljanju novog ustrojstva Islamske zajednice, nakon čega dobijamo odgovor tadašnjeg ministra da državni organi nikada neće priznati Mešihat. Iako mlad poglavar jedne male vjerske zajednice u tadašnjem neprijateljskom okruženju, Muftija mu dostojanstveno odgovara: „Ko ne priznaje nas, ni mi ne priznajemo njega“ i tačka.

Mešihat je postao interesantan i mnogim diplomatskim predstavništvima evropskih zemalja u Beogradu i često su ambasadori dolazili na upoznavanje sa Muftijom, koji ih je intrigirao svojom pojavom i stavovima, da bi nakon što su ušli prepotentno, iz njegovog kabineta izlazili sa osmjehom i obaveznim pozivom da i on njih posjeti u Beogradu. Jednom je ambasador jedne velike evropske sile kasnio petnaest minuta na sastanak sa njim. On je pogledao na sat, skinuo džube i ahmediju i pošao iz kabineta riječima: „Kada dođe, reci mu da ja nikoga ne čekam ovoliko dugo i neka se nauči redu.“ Molio sam ga da ostane još koji minut kako ne bi izazvali diplomatski skandal, ali je on krenuo ka izlazu. Utom se začuo službeni automobil ambasadora, kojeg je Muftija ipak primio, ali mu je i održao lekciju o poštovanju vjerskih titula i tuđeg vremena.

U mnogim medijskim gostovanjima mogao je da istrpi razna provokativna pitanja novinara, pa bi mi kao gledaoci često „ispalili“ na udobnim minderima, ali nije dozvoljavao ni voditelju ni eventualnom sagovorniku da vrijeđa dostojanstvo islama, muslimana i Islamske zajednice, kao ni da negira postojanje Bošnjaka, Sandžaka, matice Bosne i Hercegovine i bosanskog jezika. Tada bi reagovao žustro, oštro i argumentirano, ali korektno, bez uvreda i uzvraćanja provokacijama.

Agresija na Islamsku zajednicu i pokušaj puča oktobra 2007. godine diferencirali su mnoge ljude u i oko Mešihata i u tim teškim danima za opstanak naše Zajednice došlo je do izražaja Muftijino ubjeđenje u Allahovu pomoć i pobjedu, koje je prenosio na nas i naše porodice, kao i dostojanstveno držanje pod orkestriranom salvom napada od strane državnog i lokalnog režima, domaćih i beogradskih medija, kriminalaca i tajkuna, koji su u eventualnom raspadu Islamske zajednice vidjeli svoju korist, prvenstveno u otimačini vakufske imovine koja se nalazi uglavnom u elitnim dijelovima sandžačkih gradova. Iako ga je prvi udar zatekao u ramazanskom zijaretu Maroku, na našu brigu za opstanak institucije, koju smo mukotrpno gradili četrnaest godina, odgovorio je u njegovom stilu: „Ni habera, ako muslimanima bude trebala Islamska zajednica, oni će je i odbraniti.“ Tako je i bilo. Njegovim dolaskom na čelo odbrane, historijskim nastupima na trgovima prepunim vjernicima, aktivnim optimizmom i neviđenom energijom ulijevao je snagu njegovim saborcima i onima čije su oči bile uprte u instituciju koju je dostojanstveno vodio.

Nastavit će se

Samir Škrijelj, generalni sekretar Mešihata, Glas islama 327, feljton