Islam je savršena vjera. To je put organizovanja ljudskog života u potpunosti, podrazumijevajući pod tim etičko-moralnu osnovu, kao i političko i ekonomsko uređenje. Islam je sveobuhvatan, povezan sistem življenja. Islam nudi jasno popločan i vidljiv put ka Džennetu, ali se on ne zaustavlja na tome i ne nudi samo vječita uživanja, već daje jasne smjernice kako ostvariti ovosvjetsko blagostanje, koje će, zapravo, biti razlogom ahiretske sreće. Dakle, put islama nije privremena staza što važi samo za jedno historijsko razdoblje, niti samo za jednu generaciju.

On nije vjera lokalnog karaktera da bi se odnosio samo na jednu sredinu i jedan narod. Islam je od Uzvišenog tačno određen sistem, svakome i svugdje, za sva vremena i za sve ljudske civilizacije. U savršenost islama ulazi i briga o čuvanju ljudskoga jezika od bestidnog, lažljivog i ogavnog govora te prenošenja tuđih riječi, munafikluka, ogovaranja i širenja lažnih vijesti. Islam od ljudi traži da prije nego što u neku vijest povjeruju, dobro je provjere i prouče: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (Hudžurat, 6) Provjera istinitosti vijesti zapravo je jedna od temeljnih vrijednosti karaktera čovjeka, časti i imana. Postavlja se pitanje da li se mi kao muslimani, kao oni koji uče i čitaju Kur’an te namaz obav[1]ljaju i Allaha dž.š. spominju, pridržavamo pravila provjeravanja vijesti? Mi često budemo skloni da veoma olahko povjerujemo u najobičnije glasine i špekulacije, a da onda, ne provjeravajući niti analizirajući izvore, odemo daleko, potpuno nesvjesni da učestvujemo u širenju potvore. Muhammed a.s. je rekao: „Dovoljno je osobi laži da govori sve što čuje.“ (Muslim)

U eri tehnološkog razvoja koja nam svake sekunde nudi neku novu vijest, ljudi se zaista teško snalaze. Ali to važi samo za one koji su običnu, žutu štampu, bulevarske novine i nevjerničku propagandu stavili ispred gore pomenutog ajeta: „O vjernici, ako vam kakav nepošten čovjek donese kakvu vijest dobro je provjerite…“ Pa ima li poštenja u medijima sa kojih se širi nemoral, pornografija, agresivnost, šund i kič, neistina i propaganda? Da li su takvi mediji pošteni, pa ne spadaju u kategoriju onih čije vijesti treba provjeravati? Naravno da nisu. Pa zašto muslimani tako slijepo vjeruju medijima u čijoj je kuhinji pripremana sva medijska podrška za klanje, silovanje i ubijanje naših sestara i braće devedesetih godina prošlog vijeka. Zašto vjernici ne sjede sa svakim? Valjda zbog principa „sa kim si onakav si“, ali često od svakoga prihvataju vijesti po principu „zdravo za gotovo“. Ista medijska kuhinja koja je satirala muslimane devedesetih godina, samo na sofisticiraniji način, radi o glavi muslimana i danas, napadajući sve naše vrijednosti, od vjerskih autoriteta do najsvetijih vjerskih postulata. Sjetimo se samo medijskih nasrtaja i potvore na Muftiju sandžačkog od strane Avaza i Kurira. Teško je citirati te potvore i neistine, posebno onu što je prije nekoliko dana izrekla jedna pripadnica (ne)vladinog sektora o pokrivanju žena muslimanski, poredivši taj časni čin sa pornografijom. U ove i slične bolesne izjave pojedini ljudi, pa i oni iz džamijskih safova, povjeruju bez zadrške, zaboravljajući na obavezu da se vijesti moraju provjeravati i da se prema bratu muslimanu uvijek mora prilaziti sa stavom da je on (musliman) dobar i pošten. Muslimani povjeruju sasvim olako u neistine zato što se ne pridržavaju vjerskih načela u potpunosti i to je najveći, vjerovat[1]no, i najozbiljniji razlog naše naivnosti u prihvatanju i širenju neistina.

Naime, musliman bi pored provjere vijesti morao prema svome bratu muslimanu imati veoma pozitivan pristup i lijepo mišljenje te stati u njegovu odbranu odmah nakon što se ružna vijest počne širiti. U ovome jeste lijek protiv bolesti koja se zove prihvatanje i širenje lažnih vijesti. Pored iskrenog i lijepog mišljenja o bratu muslimanu, potrebno je imati i iskrenu i čistu dušu. Dakle, islam nudi lijek za one koji su dobili „upalu i krizu“ imana, pa radije vjeruju onima što šire nemoral i neistinu nego prenositeljima Božje objave i Njegovog ajeta gdje veli: „O vjer[1]nici, ako vam kakav nepošten čovjek donese kakvu vijest dobro je provjerite…“

Muslimani posjeduju najefikasniji mogući način za provjeru istinitosti vijesti, sadržan u gore navedenom ajetu, i svaki drugačiji pristup tumačenju, shvatanju, razumijevanju i prihvatanju, a onda i širenju vijesti jeste u suprotnosti sa Allahovom objavom i vodi na stranputicu i grijeh. U provjeri istinitosti habera ne smije se zadovoljiti samo pravednošću i poštenjem prenosioca, već se mora pogledati u dubinu, preciznosti i savršenosti prenošenja vijesti. Neki čovjek dostigne visinu imana i čestitosti, ali može biti neprecizan u citiranju i prenošenju vijesti te slabo pamtiti ono što je čuo ili pročitao. Onda se njegovo svjedočenje vijesti ne uzima zdravo za gotovo, a njegova čista pobožnost ne smije biti mjerilo istinitosti prenesenog. Kada onaj koji sluša govor pogrešno ga razumije te ga zatim prenese, to će zasigurno kod ljudi izazvati veliku smutnju i pometnju. Ovo je slučaj koji se odnosi na pobožna čovjeka koji je zaboravan i njegovo prenošenje vijesti je opasno i izaziva smutnju.

Šta je tek u slučaju beogradskih i sarajevskih medija, koji nisu pobožni, šire nemoral, smutnju i razjedinjenje, a uz to i namjerno šalju i plasiraju dezinformacije koje treba da dovedu do prethodno rečenoga, a džamijski ljudi, ili bilo koji drugi muslimani, to prihvate i prenose dalje kao istinu samo zato što je to, recimo, objavio beogradski Kurir. Za pametna insana dovoljan je sam naziv novina, pa da nikada u vijest koja od Kurira dolazi niko ne povjeruje. Kurir je u narodu vazdan bio onaj što po narudžbi od nekoga vijesti prenosi, pa i u cilju širenja propagande radi manipulisanja licima i ostvarivanja reakcije kakvu propagandisti žele postići.

Širenje dezinformacija i špekulacija je u svrhu stvaranja stava javnog mnijenja o nekom pitanju. Pa ukoliko muslimani olahko i bez provjere neku vijest prihvate, otići će u grijeh zato što učestvuju u potpuno pogrešnom zauzimanju stava o nekom pitanju, a što za posljedicu može imati trajne nesuglasice, razjedinjenja I svađe, a to je put koji vodi ka nemoralu i uništenju zajednice.

Pravi vjernik kada čuje ili pročita ružnu vijest, iskreno pomisli na Allaha dž.š. i ne dozvoljava šejtanu da se igra njegovim osjećanjima i jezikom, već odmah stane u zaštitu brata muslimana. Moramo znati da je čast vjernika sveta, kao svetost Kabe i više od toga. Pravi musliman drži do karaktera, časti i obraza. Samilostan je prema drugom muslimanu, štiti ga i čuva, brani mu ugled, čast i dostojanstvo, svjestan da je veći grijeh udariti na pomenute vrijednosti nego porušiti Kabu. Prenosi Abdullah ibn Amr ibn As r.a.: „Vidio sam Poslanika s.a.v.s. kako tavafi oko Kabe i govori: – Kako si lijepa i kako je lijep tvoj miris, kako si velika i kako je velika tvoja svetost?! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je Muhammedov život, svetost mu’mina kod Allaha je veća od tvoje svetosti!“ (Ibn Madždže) Pa ko smije da se igra sa čašću, svetošću i dostojanstvom muslimana?

Ko to za hatar nečasnih ljudi i njihovih dnevnih listo[1]va smije da pređe preko kur’anskih ajeta i Poslanikovih poruka i olahko udari na obraz vjernika muslimana. Ko to smije kada zna da je Poslanik a.s. jednom prilikom rekao ashabima da će ući kod njih čovjek od stanovnika Dženneta, a kada je taj čovjek došao oni ga upitaše: „Čime si to zaslužio?“ Čovjek odgovori: „Ne osjećam mržnju ni prema kome, niti zavidim nekome na onome što mu je Allah dao.“