Djeca su obaveza (emanet), ali istovremeno i ukras roditeljima na dunjaluku. Allah dž.š. to slikovito u Kur’anu iznosi, pa kaže: „Imetak i sinovi su ukras na ovom svijetu, a dobra djela koja vječno ostaju bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i u njih se čovjek može bolje pouzdati.“ (El-Kehf, 46)

Dakle, roditeljstvo se fokusira da realizira ova dva osnovna zadatka: da dijete svojim plemenitim odgojem zrači poput skupocjenog nakita, te da je svjesno odgovornosti koju preuzima kao Allahov zastupnik na Zemlji. Sinhroniziran i zajednički prikladan pristup roditelja odgoju i oblikovanju dječije ličnosti uključuje dogovor o principima, metodama, oblicima i tehnikama podizanja djeteta kroz sistem porodičnog odgoja, te jedinstven nastup pred djecom kada je u pitanju roditeljsko odgojno djelovanje. Ne zaboravimo da djeca u ranom djetinjstvu uglavnom uče po modelu roditeljskog ponašanja i osoba iz njihovog okruženja. „S druge strane, neusklađenost roditelja u odgoju izaziva frustracije među supružnicima, slanje kontradiktornih poruka i zapovijedi djeci, međusobno omalovažavanje i suprotstavljanje bračnom partneru, borba za pridobijanje djetetove pažnje i naklonosti, što uglavnom nosi sa sobom negativne i vrlo često trajne posljedice po mentalno i duhovno zdravlje naše djece.“ (Dr. sc. Vlatka Boričević-Maršinić, Usklađenost roditelja u odgoju: Saradnja roditelja u odgoju važnija je za socio-emocionalni razvoj djeteta od roditeljstva svakog roditelja zasebno, Zagreb, 2020.)

Ovaj cjeloviti pristup roditeljskim obavezama u odnosu na podizanje i odgajanje djece dolazi nakon koherentnog i uređenog bračnog odnosa, gdje bračni partneri svoj skladni i prefinjeni stil funkcioniranja i djelovanja prenose na svoje potomstvo. Pak, roditeljska neusklađenost, haotičan i frustrirajući nastup u odgojnoj edukaciji, životni plan bez životnih prioriteta, obično izaziva raspad porodičnog sistema, gdje roditeljstvo biva svedeno, nažalost, na biološku razinu, bez kvalitativnog pristupa porodičnim vrijednostima, među kojima je i odgoj.

Konflikti oko odgoja, odnosno, neusklađenost roditelja u odgoju, povezani su s roditeljskim distresom i smanjenim roditeljskim sposobnostima.  Roditeljstvo je važno i zbog toga što su roditelji, i otac i majka, na važnom ispitu povjerenja. Ono što im je dato kao najveća životna radost – njihov evlad, kao dunjalučki nakit, radost očiju njihovih, sada trebaju sačuvati i njegovati u duhu lijepog odgoja i korisnog obrazovanja.

Kaže Allahov Poslanik s.a.v.s. da su roditelji čuvari svoje djece, a kako prenosi Ibn Omer r.a.: „Čuo sam Poslanika a.s. kada je rekao: – Svi ste vi čuvari (pastiri) i svi ćete biti pitani za ono što čuvate: vođa (imam) je čuvar i bit će pitan za ono što čuva, muž je čuvar svoje porodice i bit će odgovoran za nju, žena je čuvarica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je povjereno na čuvanje i sluga je čuvar imetka svoga pretpostavljenog i odgovoran je za njegovo čuvanje.“ (Buharija)

Depresivnost kao poremećaj u roditeljskom pristupu odgoju

Depresija kao savremena bolest i depresivnost kao stanje pomućenog uma sve više zauzimaju mjesta u porodičnim krugovima gdje se prepliću obaveze i odgovornosti djece i roditelja. Postavlja se logično pitanje: Kakav i u kojoj mjeri kvalitetan odgoj mogu pružiti depresivni roditelji kojima je često i samima potrebna medicinska i psihološka pomoć i nadzor i kakve to posljedice ostavlja na čovjeka u fazi njegovog sazrijevanja i oblikovanja sopstvene ličnosti. „Analitičke teorije spominju više razloga koji dovode do depresivnog stanja, mišljenja i ponašanja. Teorija osobina ličnosti tumači da su pasivnost, povučenost i nisko samopoštovanje put ka depresivnom poremećaju. Stresni životni događaji također su često povezani s pojavom depresivnog poremećaja.“ (Holmes&Rahe, The Social Readjustment Rating Scale (Journal of Psychosomatic Researsh), 1967, str. 213-218)

Porodica je, bez sumnje, najbitniji faktor socijalizacije djeteta u ranom djetinjstvu, a posebno u periodu kada se stiču prva iskustva i stavovi i zato je od ključne važnosti pravilan i kultiviran odnos između djeteta i roditelja u cilju formiranja zdrave dječije ličnosti. „Djeca u najranijoj dobi uče oponašanjem koje je ključno za njihov razvoj, te roditelji moraju biti svjesni svoje uloge u odgoju.“ (Biloglav M., Skorić V., Rudan S., Odgoj ili genetika – nadrastanje vlastitih naslijeđa, Ekvilibrij, časopis studenata pedagogije Hrvatske, 2012.)

Za roditeljstvo je također važno izbalansirano i suptilno iskazivanje i prijenos emocija koje roditelj baštini i usmjerava prema djeci. Nekada su to emocionalna toplina koja kroz porodično okruženje najviše utiče na povoljan dječiji razvoj, jer roditelji takvim pristupom podržavaju svoju djecu, ohrabruju ih, motiviraju, hvale i bodre.

Ovakve pedagoške primjere nalazimo u praksi najvećeg i najpriznatijeg pedagoga svih vremena, Muhammeda a.s., kako stoji hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a., koji veli da je vidio Vjerovjesnika a.s. kako ljubi svoga unuka Hasana r.a. u prisustvu El Akre’a b. Jabisa Et-Temimija, koji mu je, vidjevši taj čin, prigovorio rekavši: „Ja, uistinu, imam desetero djece i nikada nijedno nisam poljubio.“ Allahov Poslanik a.s. ga začuđeno pogleda i reče mu: „Ko nema samilosti, ni njemu se neće smilovati“, aludirajući na naš lijep, fleksibilan i suosjećajan odnos prema najmlađima. (Dr. Kurdić Š., Islamski bonton, Islamsko-pedagoška akademija, Zenica, 2005.)

Druga dimenzija ove emocionalne komunikacije koja se odvija kroz hladan i zvaničan odnos prema djeci, kroz kritiku, kažnjavanje, roditeljsku preventivu, nekada može biti i prečvrsta, te može dovesti do ovisnosti, smanjenja motivacije, a često i do povećane agresije. Uglavnom, vidljive su negativne posljedice koje dijete nerijetko usvaja kao dio vlastite ličnosti. „Roditelji koji imaju simptome depresivnog poremećaja pokazuju manje prihvatanja, podrške ili emocije u odnosu s djetetom.“ (Macuka I., Osobine i kontekstualne odrednice roditeljskog ponašanja, Savremena psihologija, 2010.)

Zajedničke prepoznatljive karakteristike depresivnih roditelja i slične djece iz takovog okruženja jesu: smanjena i nesvrsishodna komunikacija, povećana hostilnost, zatvaranje u sebe i izoliranost, te manjak zajedničkih aktivnosti.

Nastavit će se…

Glas islama 357, R: Pedagogija, A: Dr. Mustafa Fetić