IŠČUPAN PONOS

I demo do ove dobre zemlje, Australije (predavanje je održano u jednoj od džamija u Sidneju – primj. prevodioca). Vi muslimani, iako ste se doselili prije 80 godina, i dalje ste imigranti. Znam da govorite: „Ne, ne! Ja sam Australijanac, ja sam naturalizovan!“ Ali da vas malo podsjetim na historiju. Ja sam historičar i sociolog. Proučavam ove nauke da bih razumio ljudsko ponašanje. Proučavam ih da bih razumio razvoj, evoluciju društva. Nedaleko od vaše kuće, 50 milja u bilo kom pravcu od Sidne[1]ja, možda ni toliko, lako ćete naći naselja starosjedioca, Aboridžina.

Vrlo lijepa komplikovana riječ, zar ne? Aboridžini. To su ljudi koji imaju više prava na ovu zemlju nego bilo ko drugi, prema Božjim mjerama. Ne mjerama UN-a, niti mjerama onih koji su došli ovdje, koji su ih sistematski raselili i premjestili. Znam, Aboridžini su danas nepismeni. Mi ih krivimo. Govorimo da se stalno drogiraju, da su neznalice, da su prljavi, da su lijeni, da ne žele promijeniti svoje stanje. Imaju sve prilike – ali se ne žele promijeniti. A pošto se ne žele promijeniti, očigledno zaslužuju to svoje stanje. Koga mogu okriviti? Samo sami sebe. Tako govorimo…

Znate li da su to ljudi koji su sistematski traumirani, a ponos im iščupan? Iščupan im ponos – ne znaju ni ko su ni gdje su. Muslimani, veče[1]ras ili sutra, bar na kratko zajedno sa djecom, ako vam je stalo, proučite malo šta se desilo tim ljudima. Proučite šta im se dešavalo. Plakat ćete! Ako, kao muslimani, imate bar malo emocija – plakat ćete! Spustit ćete glave i upitati se: „Da li zaista zaslužujem da budem ovdje, na zemlji ovih ljudi?“ Najmanje što mi muslimani u ovoj zemlji trebamo uraditi jeste da odemo Abordžinima i ponudimo im islam. Jer, islam je jedino što im može izvući iz traume u koju su uvučeni. Ja vjerujem da je Allah pravedam, da je islam vjera pravde i da smo ovdje dovedeni da bismo bili oličenje pravde! Kako?

PONUDITE IM ISLAM

Muslimani su posjećivali i gora mjesta od Australije i Aboridžina, pa su tamo donijeli pravdu, donijeli svjetlo, inspiraciju. Podsjećam vas da su neki muslimani trgovci otišli u Indo[1]neziju. Indonežani su tada obožavali kamenje. Bili su nastrani, zaostali i ugnjetavani ljudi, u kandžama Katoličke crkve. Zbunjeni i nezna[1]lice, a pritom i ugnjetavani i raseljavani. Neki muslimanski trgovci su išli tamo i činili da’vu. Nijedna muslimanska vojska nije ušla u Indoneziju. Išli su samo muslimanski trgovci, ljekari, inženjeri, ljudi koji su bili korisni, koji su imali smisla za misionarstvo.

Šta imamo danas? Šta je Indonezija danas? Vaš susjed, koji svima pokazuje mišiće u ovom dijelu svijeta. Indonezija je najmnogoljudnija muslimanska nacija na svijetu! To je mu’džiza od Allaha, subhanehu ve te’ala! Čudo, fenomen! Da, imaju oni svoje probleme, ali barem imaju islam. Ovdje, u Australiji, 16 miliona Aboridžina su sistematski ugnjetavani. To je bilo namjerno sprovođenje sistematskih napada i agresije nad individuama i mjestima sa ljudskom po[1]pulacijom, s namjerom širenja straha i traume i zločinačke okupacije! Šta je to? Terorizam.

IZMEĐU INDIJE I KINE

Možemo navoditi još primjera. Govorimo samo o posljednjih 200 godina, na osnovu definicija Vebstera, Vagnera i Oksforda, a ne na osnovu Halidove definicije. Možemo ići do Indije, odakle mnogi od vas vode porijeklo. Možemo ići do Kine, ne tako daleko od nas. Između Indije i Kine više od 86 miliona ljudi je sistematski raseljeno, likvidirano, ubijeno, prognano, na isti način: Namjernim sprovođenjem sistematskih napada i agresije nad individuama i mjestima sa ljudskom populacijom, s namjerom širenja straha i traume. To je definicija čega? Terorizma! Spomenimo Karibe, ostrva na Pacifiku, inkviziciju u Španiji i Portugalu, ostrva Južnog mora i Daleki Istok – pod čizmom Britanaca i Ameri[1]kanaca, te Filipine, Indoneziju i Maleziju – pod čizmom Španaca…

TERORIZAM KAO NAMJERA

Terorizam u punom značenju definicije koju su dali Oksford, Vebster i Vagner, sa svim svojim metodama i tehnikama, bio je historijski izbor i glavni način destabiliziranja i okupiranja drugih nacija u zadnjih 200 godina, ali to niko još nije nazvao terorizmom. Ujedinjene nacije nikad nisu nazvale terorizmom bilo koje od ovih varvarskih, tragičnih i zločinačkih okupacija, protjerivanja, ubistva i zločina protiv čovječanstva. Sada, prije nego što pređemo na temu bombaša samoubica, fanatika i ekstremista, najprije da saberemo šta se događalo u ovih 200 godina.

STRAVIČAN BILANS

Je li neko sabirao sa mnom? Koliki je zbir? 487.000.000! ČETIRI STOTINE I OSAMDESET SEDAM MILIONA! To je pola milijarde ljudi! Nisam rekao zatvorenih. Nisam rekao ugnjetavanih. Rekao sam: potpuno uništenih, eliminisanih, poklanih, likvidiranih, jednom riječju, iskorijenjenih – u posljednjih 200 godina. Za taj zločin će neko platiti. Jer, Allah je pravedan. Za taj zločin se, zapravo, već plaća u zapadnom svijetu, svijetu koji ima najveći standard, koji je najrazvijeniji, koji ima najveći nivo obrazovanja, koji ima najviše zgrade, najveće institucije, najveći nivo uživanja, najrazvijeniju tehnologiju, najpoželjniji način života, najljep[1]še stanove, najraznovrsnije robne kuće, zapadni svijet – ponos svijeta, gdje bi svako da živi, zapadni svijet… Reći ću vam kako oni plaćaju ceh.

Nastavit će se…

Glas islama, 255, Preveo: Senad Redžepović