- Osnovna škola u Tutinu, srednja u Prištini, fakultet u Sarajevu, JNA u Mostaru… Kako je bilo biti musliman u socijalističkoj Jugoslaviji? Mnogi kažu da su Muslimani/Bošnjaci u SFRJ bili najmanje vjerski i nacionalno opredijeljeni (u odnosu na Srbe, Hrvate, Albance…). Da li je to tačno?
U tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji živjeti kao musliman značilo je nositi vjeru u srcu, ali i snalaziti se u sistemu koji nije bio naklonjen javnom ispoljavanju vjere. Islamski identitet bio je potisnut, a nacionalna svijest Bošnjaka još uvijek u povoju. Ipak, upravo ta tišina i marginalizacija oblikovali su u nama unutarnju snagu i odgovornost da kasnije snažno stanemo u odbranu vjere i identiteta. Tvrdnje da su Bošnjaci bili najmanje nacionalno i vjerski profilirani imaju osnova – to je bio rezultat višedecenijskog institucionalnog pritiska, ali ne i odsustva unutrašnje pripadnosti. Naša vjera i identitet nikada nisu nestali, samo su čekali prostor slobode da se izraze.
- Godine 2006. imenovani ste za dekana Fakulteta za islamske studije, a 2008. za rektora Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru na čijem čelu ste bili do 2014. Kako sa pozicije nekoga ko je radio u visokoškolskom obrazovanju gledate na aktuelne studentske proteste i blokade fakulteta?
Studentski protesti, ako su vođeni razumom, dijalogom i u okvirima akademskog dostojanstva, imaju svoje mjesto u demokratskom društvu. Oni su odraz brige mladih za svoje obrazovanje, ali i za širu društvenu sliku. S pozicije bivšeg rektora i dugogodišnjeg prosvjetnog radnika, uvjeren sam da univerziteti moraju ostati mjesta slobodne misli, ali i odgovornosti. Zabrinjava me kada studenti postaju oruđe političkih kalkulacija. Njihova energija treba biti usmjerena na znanje, inovaciju i pozitivne promjene.
- Na Sandžaku je devedesetih izbjegnuto krvoproliće koje se dogodilo vašim sunarodnicima u Bosni i Hercegovini. Danas se čini da su međunacionalni odnosi između Srba i Bošnjaka u Sandžaku dobri i da više tenzija i različitih struja ima među samim Bošnjacima.
Sandžak je, hvala Bogu, prošao kroz najteže dane devedesetih godina bez masovnih stradanja, ali to nikako ne znači da je bio pošteđen prijetnji i pokušaja destabilizacije.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, tu je riječ o klasičnoj, brutalnoj agresiji, planski vođenoj uz teške posljedice po bošnjački narod. To nije bio građanski rat, kako ga neki žele prikazati, već se desio genocid nad Bošnjacima.
Danas, u Sandžaku, međunacionalni odnosi djeluju stabilnije, što je svakako pozitivan pomak. No, izazovi dolaze iznutra. Unutrašnje podjele među Bošnjacima mogu biti vrlo štetne ako zaboravimo na zajedničke vrijednosti koje nas ujedinjuju. Različitost u mišljenjima ne smije postati razlog za razdor. Potrebno je više međusobnog poštovanja, sloge i vizije zajedničkog dobra – samo tako možemo očuvati naš identitet i napredovati kao narod.
- Član ste više svjetskih islamskih tijela. Da li u tim institucijama razgovarate o položaju muslimana u svijetu, terorizmu, antiislamizmu, antisemitizmu i ostalim tendencijama koje su eskalirale poslije 7. oktobra 2023?
Apsolutno. Ta tijela nisu formalna okupljanja – ona su prostor gdje se ozbiljno i odgovorno raspravlja o globalnim izazovima s kojima se suočavaju muslimani i cijeli svijet. Nakon 7. oktobra svijet se suočio s novim talasom polarizacija. U tim diskusijama dosljedno zastupam stav da islam mora ostati vjerom mira, pravde i dostojanstva. Jednako osuđujemo svaki oblik terorizma, bez obzira ko ga čini, ali i sve oblike islamofobije, antisemitizma i rasizma. Ključ je u globalnoj odgovornosti i dosljednom poštivanju ljudskih prava.
- Kakva je prema Vašem mišljenju budućnost Bosne i Hercegovine?
Bosna i Hercegovina je država svih građana koji u njoj žive. Ona je zemlja s dušom, ali i s teškim ranama koje još nisu zacijelile. Njena budućnost zavisi od toga da li će prevladati snage koje žele mir, pravdu i suživot, ili one koje se hrane podjelama. Kao Bošnjak, vjerujem u Bosnu – ne samo kao zemlju, već kao simbol opstanka jednog naroda u najtežim uslovima. Ako međunarodna zajednica odigra svoju ulogu pošteno, a domaće snage prevaziđu uskogrudost, Bosna može biti primjer kako se složeno društvo može razvijati u harmoniji.
- Često obilazite pripadnike bošnjačke dijaspore u inostranstvu. U kojoj mjeri su oni i dalje vezani za rodni kraj i kako mogu više da doprinesu napretku svojih država – Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine…?
Naša dijaspora nosi Sandžak u srcu – to vidim u svakom susretu, u svakom selamu. Većina njih nije otišla iz hira, već iz nužde. Veza s domovinom ostaje snažna, ali tu vezu treba pretočiti u konkretan doprinos – kroz investicije, obrazovanje, medijsko lobiranje, kulturno djelovanje. Naše matične države moraju stvoriti ambijent u kojem će se dijaspora osjećati dobrodošlo i korisno. Ne kao bankomat, već kao partner. Povezivanje dijaspore s institucijama kod kuće mora biti strateški prioritet.
7. Kao otac četvoro djece – dvije kćerke i dva sina – šta im kažete: Da li ima budućnosti u zemlji u kojoj su rođeni ili ne biste imali ništa protiv da žive „u bijelom svijetu“?
Svako dijete je Božiji dar i zavjet roditelju. Svojoj djeci uvijek govorim da tragaju za znanjem, za vrijednostima, za istinom – bilo gdje da ih to odvede. Ali isto tako, učim ih da nikada ne zaborave ko su, odakle su i kome pripadaju. Volio bih da njihova budućnost bude ovdje, gdje su korijeni, gdje mogu doprinijeti svom narodu i svojoj vjeri. No, ako ih putevi odvedu daleko, neka to bude s razlogom, s ponosom i s ciljem da se jednog dana vrate kao korisni ljudi – i za sebe i za zajednicu.
Glas islama 356
