dozvoljeno da muslimanka skine svoj hidžab, kao npr. prilikom liječenja ili školovanja ukoliko živi u mjestu gdje su muslimani manjina?

ODGOVOR: Odijevanje pripadnika islama, to jest muslimana i muslimanke, spada u red dužnosti koje su precizno određene od strane Uzvišenog Zakonodavca, Allaha dž.š., tako da se smatra sastavnim dijelom vjere, a ne nikako tradicijom, modom ili trendom, kako to neki, neuki ili zlonamjerni, komentarišu i tumače. Stoga, niko nema pravo praviti razliku između vjere i vjerovanja, sa jedne strane, i odijevanja muslimanke, sa druge, te smatrati ovaj propis prevaziđenim, staromodnim, zaostalim, sputavajućim, ili čak, kako neki tvrde, diskriminatorskim prema ženama. Allah dž.š. je stvorio čovjeka i ženu, On je Onaj koji ih najbolje poznaje, tako da im je, upravo zahvaljujući Svom znanju, propisao ono što im je potrebno, ono što im je neophodno da njihov život na dunjaluku bude lakši, sa što manje stresova, patnji i poniženja, što će ih dovesti do sreće na ovom i budućem svijetu. Žena u islamu nije ovim propisom diskriminirana, niti je u neravnopravnom položaju u odnosu na muškarca, jer žena i muškarac nisu i ne mogu biti jedno te isto.

Među njima postoje očite razlike, kao i različite uloge na ovom svijetu. Stoga je van pameti insistirati na potpunoj ravnopravnosti i jednakosti muškarca i žene. Odijevanje muslimanke je nešto što ženu čini različitom od muškarca, nešto što je njoj, zbog njene prirode i biti, onoga što ona jeste, potrebno, nešto što je štiti i čuva, što pomaže da ona, to jest, njeno tijelo i ljepota ne budu iskorišteni, a potom ona ponižena i ostavljena. Zato svaka muslimanka treba više razmišljati o svom odijevanju, ne smije dozvoliti da bude obmanuta, prevarena i ponižena, ne smije dozvoliti da poklekne i posrne u najezdi medijske hajke na moralne i civilizacijske vrijednosti, koja promovira nemoral, bestidnost, razgolićenost, razularenost, povođenje za strastima, a od svega toga normalan čovjek treba čuvati sebe i svoju porodicu. Muslimanka kojoj su jasne ove stvari neće dozvoliti da njena vjera bude manjkava, neće dozvoliti da okreće leđa propisima koje je uspostavio njen Gospodar i Stvoritelj, već će nastojati da na svakom mjestu, u svakoj situaciji Allah dž.š. bude Onaj Koji je na prvom mjestu. Zato nije dozvoljeno da muslimanka, samo zbog pretpostavke ili umišljenog straha da može biti povrijeđena ili omalovažena, zanemari propis pokrivanja. Ona mora nastojati da ustraje u prakticiranju svoje vjere, pa ukoliko se desi da naiđe na smetnje, da se adekvatno postavi. Ukoliko je riječ o školi, ili fakultetu, koji ne dozvoljavaju muslimanki da se islamski odjevena školuje, ona je danas u prilici da takav fakultet ili univerzitet napusti, da se upiše na drugi, koji joj to dozvoljava, a hvala Allahu danas je to lahko. Ukoliko pak živi u zemlji gdje nema takvu mogućnost, a nije u stanju putovati, ili se preseliti u neku drugu zemlju kako bi se školovala, ona će ispoštovati ono što se od nje traži, ali samo u granicama nužde, ne otkrivajući više od onoga što je nužno i koristeći olakšicu samo u okolnostima koje to iziskuju. Ukoliko se radi o liječenju, muslimanka ili njena porodica treba otvoreno porazgovarati sa upravom ustanove u kojoj se liječi, upoznati ih da je to stvar njenog ličnog izbora, njenog vjerskog opredjeljenja, koje niko nema pravo narušavati, jer spada u domen ljudskih prava koja su svima garantirana. Ako razgovori ne urode plodom, ako pokušaj ne uspije, već prijeti otvorena opasnost da će biti zbog svog izgleda namjerno zapostavljena, to jest biti izložena opasnosti po njen život i zdravlje, a ne postoji način da se takva bolnica i okruženje izbjegnu, muslimanka može, zbog nužde, skinuti svoju mahramu, ali neće dozvoliti da njeno tijelo bude bez potrebe izlagano javnosti.

PITANJE: Kakav je stav islamske uleme po pitanju nazivanja selama ženama od strane muškaraca i obrnuto? Da li je žena kojoj muškarac nazove selam na ulici, a koji joj nije bliski rod, u obavezi da odgovori na selam?

ODGOVOR: Brojni su dokazi koji govore o važnosti nazivanja selama među pripadnicima islama, a koji ne prave nikakvu razliku između muškarca i žene. Tako u hadisu kojeg prenosi Muslim stoji: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na ono što će vas, ako ga budete prakticirali, omiliti jedne drugima!? Nazivajte selam!” Također se prenosi od Esme Bintu Jezid da je rekla: “Jednog dana je Poslanik a.s. prolazio pored nas (grupe žena) i nazvao nam selam.” (Prenosi ga Ebu Davud i drugi) Prenosi se, također, da kada je Muaz ibn Džebel došao u Jemen, kao namjesnik, ustala je jedna žena, koja ga je dočekala, a koja je imala 12 sinova i nazvala mu selam. Ovo su samo neki od hadisa Poslanika a.s. na pomenutu temu, a koji govore da su u vrijeme Poslanika a.s. i njegovih ashaba muškarci i žene nazivali selam jedni drugima u različitim situacijama. Međutim, stavovi islamske uleme su po ovom pitanju različiti, tako da postoje oni koji smatraju da muškarac ne smije nazivati selam ženi koja mu nije bliski rod. Svoj stav temelje na predostrožnosti i preventivi, to jest, bojaznosti da uspostavljanje komunikacije, makar i na ovaj način, može biti izvor fitne – iskušenja. Ukoliko se pak radi o rodbini, onda ne postoji smetnja za nazivanje selama. Drugi dio uleme pravi razliku između mlade i stare ženske osobe, tako da je starijim ženama dozvoljeno nazivati selam, jer ne postoji strah od požude i iskušenja, dok je mlađim ženama zabranjeno nazivanje selama, zbog postojanja bojaznosti od prethodnog grijeha. Ebu Hanife smatra da žene nisu u obavezi prve nazivati selam muškarcima, osim ako se radi o njihovim bliskim članovima rodbine, kojima mogu prve nazvati selam. Međutim, dokazi koje smo prethodno spomenuli ne ukazuju na izričitu zabranu, što je stav dijela islamske uleme, smatrajući da se time zatvaraju vrata grijeha. Ne postoje pouzdani argumenti da je većina ashaba Poslanika a.s. ili tabiina smatrala nazivanje selama među različitim spolovima zabranjenim. Smatram da dozvola ili zabrana selama među različitim spolovima zavisi od situacije do situacije. Ako su okolnosti takve da nema mjesta strahu od iskušenja, kao što je selam žene muškarcu ili muškarca ženi prilikom posjete rodbini ili komšijama, prilikom ulaska u određene ustanove gdje rade pripadnici islama, ispred ili u džamiji, selam imama svojim džematlijama, profesora ili nastavnika svojim učenicima i učenicama i obrnuto, kolegama ili kolegicama na poslu i sl., onda je takav selam dozvoljen i pohvaljen jer se njime želi i postiže ono što je cilj njegovog propisivanja – izražavanje pažnje, poštovanja i sl. Za razliku od prethodnog, nazivanje selama muškarca ženi i obrnuto prilikom mimoilaženja na ulici, a među njima ne postoji bliska krvna veza ili neki drugi oblik srodstva, nije stvar koju treba prakticirati, već je nazivanje selama u ovom slučaju bolje izbjegavati. Zabrana nazivanja selama uz tvrdnju da je ženski glas avret je neprihvatljiva, jer je poznato da su, kako u vrijeme Poslanika a.s. tako i kasnije, žene dolazile i pitale Poslanika a.s. i druge istaknute ashabe i ulemu o stvarima vjere, a da je njihov glas avret sigurno bi Poslanik a.s. to ukazao ili ih ukorio, a to se nije dogodilo.