Hvala Allahu Plemenitome, Gospodaru Jedinome, Vladaru Apsolutnome. Hvala Mu na blagodati din-islama, na porukama Časnoga Kur’ana i sunnetu Muhammeda alejhissela ma. Zaista je jezik čovjeka siroma šan da bi se mogao zahvaliti Uzvi šenome Gospodaru na blagodati ma kojima ga neprestano obasipa. Ni onaj najelokventniji se ne može Plemenitome zahvaliti ni na jednoj blagodati. A kada bi se, ikako, in san mogao zahvaliti Gospodaru na svim blagodatima, na jednoj se ne bi uspio zahvaliti. I kada bi perma nentno na sedždi boravio, na toj blagodati ne bi šućur dokučio. Ta blagodat jeste svakako blagodat vjere, din-islama. Potreba svih ljudi, kako u histori ji tako i u sadašnjosti, za vjerom je decidna. Jer vjera je ta koja uzdiže čovjeka na stepen insana, a ne vjera ono što ga spušta na stepen hajvana. I svakako da je potreba svakog čovjeka za njom velika kao potreba hladne vode u ljetnim že gama. Jer vjera je ta koja čovjeka odgaja, a nevjera uzgaja. A kada se neko odgaja onda se dobija insan, a kada se uzgaja onda se dobija hajvan. I nesumnjivo je to da se vjera najlakše i ljepše uči iz Časno ga Kur’ana. Onaj koji uspije živjeti Kur’an, taj ustvari živi islam. Zato tendencija svakog čovjeka treba biti druženje sa Kur’anom, koji je prvi izvor islama i najbolji savjet nik čovječanstva. Onaj ko svoj ži vot usmjeri ka Kur’anu uspjet će i lagodno živjeti. A onaj ko učini su protno, pa samome sebi je postao najveći neprijatelj.

Argumente za ovo možemo naći u puno hadisa i događaja u historiji, ali mislim da će nam najbolji argument biti do gađaj jednog mladića iz naše sredi ne koji nam lično saopštava svoju priču, pa kaže: „Ja sam momak koji odrastao u skladu sa vjerom i njenim principi ma. Cijeli moj život bio je protkan vjerom i njenim ljepotama. Mojim venama je tekao zikr. Kada bih bio ljut, zikrio bih! Kada bi se rasrdio, zi krio bih! Kada bih se uplašio, zikrio bih! Riječi vulgarnosti bile su strani pojmovi za mene, jednostavno se nisu nalazile u mom rječniku. Laž mi je bila nepoznata sa svake stra ne… Prosto rečeno, vodio sam lijepi islamski život. Ali kako je vrijeme prolazilo i kako sam sazrijevao u meni se javljala želja da probam nešto novo, nešto što nisam osje tio, jer moj život je tekao po jed nom standardnom redosljedu koji je glasio: učenje Kur’ana (nove stra nice napamet, obnavljanje starih), čitanje islamske literature, učenje za školu i još poneke sitnice. I jed nog dana mi je sinula ideja da sebe podvrgnem jednom testu… Testu čije su posljedice mogle biti fatal ne za mene i moj odgoj… Možda vam to na prvi pogled i neće izgle dati tako, ali kada se uđe u dubine svega toga vidi se koliko je ta stvar opasna, ili je mogla biti opasna… Kao što već rekoh, moja svakod nevnica je bila Kur’an. I on je tekao mojim venama… Ali htio sam vidje ti koliko mogu izdržati bez njega, tj. htio sam vidjeti kakav je to život bez njega, kako je to živjeti bez Kur’ana…

Jutro je svanulo. Sjećam se veoma dobro, bila je jesen, a ni šta nije slučajno, pa eto ni to. Bilo je tamno i hladno jutro izgledalo je kao da je sve zamrlo, kao i život koji sam počeo voditi. Naime, ja nisam mogao ostaviti cijeli islam, jer ipak sam se bojao Allaha i znao šta to znači. Klanjao sam sabah i po mom starom načinu života poslije saba ha sam trebao zikriti i učiti jutarnje zikrove, ali, naravno, to ovog jutra nisam uradio. Vratio sam se na spa vanje, ali san mi nije dolazio na oči. A i kako bi došao kad sam seda mnaest godina, prije ovog jutra, sa sabaha i Kur’an učio…? Naposljetku sam nekako zaspao. Kada sam se brobudio htio sam učiti Kur’an, ali nisam to uradio. Cijeli dan sam pro veo u nemarnosti i gafletu… I tako nastavljao dan za danom… Polahko se je moj život počeo mi jenjati iz korijena. Kako su dani prolazili osjećao sam veliku prazni nu u sebi, a kako i ne bih? Tuga je sagradila kuću u mojoj duši i sva kodnevno me pratila. Činilo mi se da je sve tamno i mračno, nigdje nisam vidio ni tračak svjetlosti, ni sam vidio ili mi se samo činilo da je tako. Velika vedrina u meni po kojoj sam i poznat bio postala je strani element, osmjeh je nestao sa mog lica. Iko sam to pokuša vao prekriti lažnom pozitivnošću, sebe nisam mogao slagati.

Ehhh taj osjećaj, neopisiv je zaista – svi su oko tebe, a ti si ustvari sam… I kao što rekoh, promjene su počele… Bio sam odličan učenik i poznat po jakoj retorici koja je uvijek bila šlag na mojim ocjenama, a polako se je i to počelo mijenjati. Kako su časo vi tekli ja sam do prvog tromjesečja zaradio sedam jedinica, moju pro mjenu su već svi primijetili, a pro fesori su se čudili. „Šta bi sa onim momkom? Šta mu se je dogodilo?“ Ali ni tu nije kraj…. Ja sam bio nada moje predobre majke. Moj brat je bio alkoholičar i od njega nije ništa očekivala pozitivno, ali šta bi sad sa njenim najmlađim sinom, tj. sa mnom? Sjaj u njegovim očima je nestao, njegove lijepe riječi koje su je tješile su nestale. Od njega je čula ono što nije ni od starijeg sina slušala. A to je psovka i dreka! Moj negativni život se nastavlja… Pošto me je tuga savladala i bol oborio, počeo sam utjehu tražiti na mjesti ma koja sam najviše na dunjaluku mrzio… Čak sam počeo po kafana ma boraviti… Svi su me začuđno gledali. „Šta li on radi ovdje“ – svi su se pitali. Džamiju i halke Kur’ana sam prestao obilaziti, promijenio društvo, počeo i cigarete konzumi rati… I tako danima tumarajući ni sam više imao mira, nisam više mo gao živjeti ovaj život… ALKOHOL, CIGARETE, LAŽ, PREVARA, PSOV KA, HARAM MJESTA itd. Dokle? Kada će već jednom ova bol koju u grudima osjećam prestati. Tragao sam i pokušavao naći izlaz, kucao na razna vrata ne bih li se spasio, ali bilo je uzaludno… Mislio sam da je gotovo… Pokušavao sam se vratiti svom starom životu, ali nisam us pijevao, ali to je bilo samo zato što iskren ni tada nisam bio… Tako jed ne noći, jadajući se samome sebi, na um mi je pala rečenica koju sam odnekud znao, ali odakle se ona stvori pojma nisam imao.

Rečenica koja glasi: „A ONI KOJI GLAVU OD KNJIGE MOJE OKRENU TEŠKIM ŽIVOTOM ĆE ŽIVJETI…“ TEK SADA ZNAM DA JE TO USTVARI BIO AJET IZ KUR’ANA, JEDINI KOJI MI JE U GLAVI OSTAO OD POLA KUR’ANA KOJEG SAM ZNAO. Subhanallah! Odjednom kao da sam se iz dubokog sna probudio. Nešto čudno i mokro je počelo teći po mojim obrazima, nešto što sam odavno zaboravio, nešto što se zove suza… Nekako sam smogao snage i otrčao do svoje kuće, ali ni sam nisam znao šta želim. Tuhao sam po kući tragajući za nečim, ne što sam tražio, ali nisam znao šta, nešto što sam odavno ostavio… Odjednom sam vidio nešto, vidio sam neki čudan natpis na jednoj knjizi, ispisan nekim čudnim pi smom kojeg sam znao, ali to nije bilo moje pismo… Na toj knjizi je pisalo prelijepim arapskim pi smom El-Kur’anu-l-kerim… Zastao sam… Nisam znao gdje sam, ko sam, šta tražim… Uzeo sam tu knji gu, otvorio je i počeo čitati sljede će: „A ONAJ KO OKRENE GLAVU OD KNJIGE MOJE, TAJ ĆE TEŠKIM ŽIVOTOM ŽIVJETI.“ (Ta-Ha, 124)

Ponovo nisam znao gdje sam, ali sam sad znao ko sam i šta ustvari želim. Shvatio sam da sam musli man i da je moj život Kur’an. Shva tio sam da je rješenje za sve moje probleme sve vrijeme bio Kur’an. Taj lijek za kojim sam noćima i da nima tumarao krio se je u Kur’anu kojeg sam odbacio od sebe. I hvala Njemu Plemenitome što mi ne do pusti da ostanem u zabludi i hvala Njemu Uzvišenome što me vrati na stazu upućenih. I eto, elhamdulillah, sada se je moj život normalizovao i vratio na staro i težit će ka boljeme, ako Bog da. Ova priča ispisana jeste duga, ali je ipak kratka jer ne može opisa ti moj tadašnji život u potpunosti, ali eto makar sam pokušao rezimi rano vama je saopćiti, draga braćo i cijenjene sestre. Zato ne dozvoli te da vas zavara dunjaluk i izvucite pouku iz nje, jer pametan je onaj koji uči na tuđim greškama. A ja molim Dragog Allaha da nas sve učvrsti na Njegovome putu i da nam priključi još vagona na ovoj džennetskoj relaciji. Allahumme Amin!“

Glas islama, 239, R: Duhovnost, A: Jasmin Hajrović