Pod ovim se misli na pretpostavku koja se primjenjuje u odsustvu dokaza, ili kada je dokaz nejasan.  Ovo je princip koji se odnosi na istishāb i pretpostavlja da su svi slobodni od odgovornosti i krivice, osim ako suprotno nije dokazano zakonitim dokazima. Osnovna pretpostavka je da su ljudi rođeni nevini i ostaju takvi dok se ne dokaže suprotno. Niko ne može biti kažnjen za prekršaj, niti mu može biti povrijeđena sloboda, osim ako nije dokazana krivica.

Riječ zimme označava pravnu sposobnost pojedinca, tj. njegovu ili njenu sposobnost da stiče prava i obaveze. Zimme se, drugim riječima, obično pretpostavlja kao sloboda od obaveze, odgovornosti ili krivice. Ovo je suština pravnog načela koje je zablježeno u Medželli, a koje jednostavno kaže da je „sloboda od odgovornosti norma (šerijatska)“.^[i]

Načelo berā’e ez-zimme je u svim aspektima ekvivalentno onome što je u modernom pravu poznato kao presumpcija nevinosti. Jedina razlika koja se može primijetiti jeste da se pretpostavka nevinosti uglavnom primjenjuje na krivične stvari, dok se berā’e ez-zimme jednako primjenjuje i na građanske i na krivične parnice. Kao i većina drugih pravnih maksima i ova je proizašla iz autoriteta Kur’ana i Sunneta. Neki osnovni dokazi koji su razmatrani prema načelima iznad mogu se ovdje jednako primijeniti.

Kur’an pruža uputstvo u vezi s optužbama koje neki ljudi iznose protiv drugih, u smislu da se one moraju istražiti prije nego što se donese bilo kakav zaključak, čak i ako se radi o osobi kompromitiranog integriteta. (El-Hudžurat, 49:6)

Na drugom mjestu, Kur’an naglašava da „pretpostavka ne koristi ništa protiv istine“. (Junus, 10:36)

Nepotvrđena tvrdnja ekvivalentna je pretpostavci (ez-zann) i stoga ne znači ništa. Također, prema jasnim riječima hadiskog pravnog pravila: „Teret dokaza je na tužiocu, a onaj koji optužbu poriče mora se zakleti.“^[ii]

Tužilac može, drugim riječima, zatražiti od suda da stavi optuženika pod zakletvu, u slučaju da ovaj negira tužbu, a ne postoje drugi dokazi koji bi potvrdili da govori istinu. Ovo je osnovna pozicija, potkrijepljena analizom da bi optuženiku bilo izuzetno teško ukoliko bi u svim slučajevima bio obavezan da dokaže svoju nevinost. Tuženi i tužitelj su obavezni, kao u gornjem hadisu, da dokažu svoje tvrdnje. Ako je tužilac u svim slučajevima obavezan da dokaže svoju tužbu, slijedi da se, sve dok ne dokaže, optuženik smatra nevinim.

Prema Ibn Kajjimu el-Dževziju, ako tužilac dokaže svoju tužbu, sud će riješiti spor u njegovu korist; inače, posljednja riječ pripada optuženiku i sud će vjerovati onome što kaže, pod uvjetom da dadne svečanu zakletvu da potvrdi da govori istinu.^[iii] Tako se zaključuje da niko ne može dobiti ništa samo na osnovu tvrdnje, sumnje, ili optužbe i da tužba mora u svim slučajevima biti potkrijepljena dokazima. Ovaj zaključak se potvrđuje i u drugom hadisu, koji kaže: „Ako bi ljudima bilo dopušteno da dobiju ono što traže samo na osnovu svojih tvrdnji, tražili bi krv i imanje drugih, a optuženi je dužan da se brani zakletvom.“^[iv]

Ovaj hadis jasno postavlja zahtjev da svaka tužba mora biti dokazana dokazima i da ništa nije dokazano samom tvrdnjom koja nije potkrijepljena dokazom. Osnovna sloboda naroda i njihova izvorna sloboda od odgovornosti, drugim riječima, nisu pogođene pukim tvrdnjama, a vlasti, također, nisu ovlaštene da poduzimaju bilo kakve aktivnosti samo na toj osnovi. I Bassiouni i Weeramantry su iz ovog hadisa zaključili da „islamsko krivično pravo, stoga, stavlja teret dokazivanja na tužilaštvo i u odsustvu dokaza optuženi mora biti oslobođen“.^[v] Pretpostavka nevinosti potvrđuje se i u hadisu u kojem Vjerovjesnik, alejhi selam, kaže: „Cijela moja zajednica je nevina, osim onih koji javno govore (i hvale se) svojim grešnim ponašanjem.“^[vi]

Ukoliko postoji bilo kakva sumnja u dokazima koje je iznio tužilac, koristit će se načelo koje kaže da se svaka sumnja u dokazima tužitelja mora odraziti u korist optuženog.^[vii] Sumnja se treba riješiti u korist optuženog. Ovo je suština sljedećeg hadisa: „Oslobodite propisane kazne u slučajevima kada je bolje oprostiti nego napraviti grešku u kazni.“^[viii]

Glas islama 370, a: Mustafa Hašim Kamali, prijevod sa engleskog: dr.hfz. Almir Pramenković, R: Prijevodi

[i] The Mejelle: kao engleski prijevod od El-Ahkam el-Adlija, prijevod C. R. Tyser, Lahore, Law Publishing Co., 1967, art. 8. Arapska verzija maksime jednostavno glasi ‘el-aslu bara’at el-zimme’. Vidjeti isto: Šejh Ahmed ibn Muhammed el-Zerka, Šerh el-Kava’id el-Fikhijje, izd. Mustafa el-Zerka, treće izd., Damask, Dar el-Kelam, 1414/1993, str. 105.

[ii] Ahmed ibn Husejn el-Bejheki, El-Sunen el-Kubra, Bejrut, Dar el-Fikr, n. izd., Kitab el-dd va ve’l-bejjinat bab el-bejjine ‘ale’l-muddei’; Ibn Kajjim el-Dževzijje, El-Tunik el-Hukmijjje fi’l-Sijase el-Šer’ijje, izd. Muhammed Džamil Ghazi, Džedda, Matba at el-Madani, n. izd., str. 94. Ovo je, također, pravna maksima zabilježena u Medželle (art. 76); Zerka, Šerh el-Kavaid, str. 369.

[iii] Ibn Kajjim, El-Tunnk, str. 28.

[iv] Muslim, Muhteser Sahih Muslim, str. 280, hadis br. 1053.

[v] Weeramantry, Islamic Jurispnidence, str. 78; Cherif. M. Bassiouni (ed.), The Islamic Criminal Justic System, London & New York, Oceana Publications, 1982, str. 67.

[vi] Muslim, Muhtaser Sahih Muslim, str. 215, hadis br. 832.

[vii] Mahmassani, Arkan, str. 106.

[viii] Jakub ibn Ibrahim Ebu Jusuf, Kitab el-Haraj, peto izd., Kairo, El-Matba’ah el-Selafijje, 1396. G.H., str. 164; Ebu ‘Isa Muhammed el-Tirmizi, Sunen el-Tirmizi, Bejrut, Dar el-Fikr, 1400/1980, II, 439.