Kurban bajram kojeg ispratismo najupečatljivije nas podsjeća na Ibrahimovu, alejhi selam, iskrenu požrtvovanost u ime Allaha, dželle šanuhu, i Ismailovu, alejhi selam, nepokolebljivu poslušnost i odlučnost da prihvati Božije naređenje, čime nas podučiše smislu kurbanske žrtve koja približava čovjeka Božijoj milosti i zaštiti. Svakog Kurban bajrama muslimani se prisjećaju kur’anskog kazivanja o Ibrahimovom, alejhi selam, velikom iskušenju, ali i veličanstvenoj žrtvi u ime Allaha. To je priča o najvećoj žrtvi u povijesti ljudskog roda, žrtvi blagog, brižnog i samilosnog oca, Ibrahima, alejhi selam, ali i žrtvi njegovog pokornog i poslušnog sina, koji je, kako ga Kur’an opisuje, obećanja ispunjavao.

Zamislimo čovjeka koji je doživio duboku starost (u nekim predajama spominje se da je Ibrahim, alejhi selam, imao 86 godina kada je dobio sina Ismaila), čovjeka koji je skoro izgubio nadu da će imati porod, a onda mu Allah, dželle šanuhu, podari sina. Naime, Ibrahim, alejhi selam, doživio je duboku starost bez potomstva, pa je u dovi skrušeno molio Allaha: „Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!“ (Es-Saffat, 100) I Allah, dželle šanuhu, je uslišao njegovu dovu: „Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.“ (Es-Saffat, 101)

Nije bilo sretnijeg oca od Ibrahima, alejhi selam, dok je gledao kako mu sinčić izrasta u lijepog, zdravog, umiljatog, pronicljivog i poslušnog dječaka. I taman kada je Ismail porastao toliko da svom starom babu može pomagati u poslu, Ibrahim, alejhi slam, usnio je san u kojem mu Allah, dželle šanuhu, naređuje da svog sina Ismaila prinese kao žrtvu u ime Allaha: „I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: ”O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” – ”O oče moj”, – reče – ”onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.”“ (Es-Saffat, 102)

Koje se to ljudsko srce ne bi pokolebalo, koja desnica ne bi zadrhtala u situaciji kada, kao žrtvu, treba prinijeti vlastito dijete, sina jedinca, osim srca i desnice Allahovog prijatelja, Ibrahima, alejhi selam,  onoga koji je dobro znao i čvrsto vjerovao da Allah daje život i smrt, da je Allah Milostivi Gospodar Koji Svome robu hoće samo dobro i korist.

Znate li veću žrtvu i pokornost Allahu, dželle šanuhu, i bolju poslušnost djeteta prema roditelju, od Ibrahimove, alejhi selam, i Ismailove, alejhi selam, žrtve i poslušnosti?

I, kako se spominje u nekim predajama, kada je Ibrahim, alejhi selam, htio da mu prereže vrat, Ismail mu je rekao: „Babuka, dobro zaveži konopac na mojim nogama i rukama i podigni svoju odjeću da je ne pokapa moja krv, da se moja majka ne rastuži ako vidi tragove moje krvi na tvojoj odjeći. Babuka, brzo pređi nožem preko moga vrata da mi smrt bude lakša. A kada se vratiš kući, prenesi od mene selam mojoj majci.“

Ibrahim, alejhi selam, prišao je sinčiću, ljubio ga je i plačući govorio: „Sinčiću dragi, divna si ti meni podrška u pokornosti Allahu!“ Onda je prislonuo nož na Ismailov vrat, ali nož nije htio da prereže njegov vrat, kao što vatra nije htjela spaliti Ibrahima, alejhi selam, kada ga nevjernici iz njegova naroda baciše u nju. U nekim predajama spominje se da se nož okrenuo na drugu stranu kako ne bi prerezao Ismailov vrat. Ismailu je bilo čudno očevo oklijevanje, pa je upitao: „Babuka, šta ti je?“ Ibrahim, alejhi selam, je odgovorio: „Nož se okrenuo na drugu stranu.“ Ismail mu je rekao: „Babuka, probaj to uraditi vrhom noža, zabodi oštricu u moj vrat.“ Ibrahim, alejhi selam, je poslušao, ali se oštrica noža slomila kada se približila Ismailovom vratu, jer Allah je Stvoritelj svega i On određuje kada će se nož slomiti, a kada će nešto presjeći.

U tom trenutku, Ibrahim, alejhi selam, je čuo glas: „O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine; – to je zaista bilo pravo iskušenje!“ (Es-Saffat, 104-106)

Kada je Ibrahim, alejhi selam, pogledao u pravcu odakle je dolazio glas, ugledao je meleka Džibrila koji je nosio velikog, bijelog i rogatog ovna iz Dženneta, kao zamjenu i iskup za njegovog sina Ismaila.

Osim što mu je kurbanom iskupio sina Ismaila, Allah, dželle šanuhu, je iz Svoje neizmjerne milosti podario Ibrahimu, alejhi selam, još jednog sina, Ishaka, alejhi selam, i unuka Jakuba, alejhi selam, i praunuka Jusufa, alejhi selam, i najboljeg i najodabranijeg potomka od sina Ismaila, posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je i fizički ličio na Ibrahima, alejhi slam, kao nagradu za njegovu pokornost i zahvalnost Allahu Uzvišenom na blagodatima. Oni su sačuvali spomen na Ibrahima, alejhi selam, i Allah, dželle šanuhu, ih je učinio poslanicima koji su nastavili koračati ibrahimovskom stazom tevhida i monoteizma. A ko bolje i ljepše nagrađuje za dobročinstvo od Allaha, kako je je to lijepo i nadahnuto kazao Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekavši: „Čovječe, dosta ti je veličine to što si Allahov rob i dosta ti je ponosa to što ti je On Gospodar.“

Zašto sam Vam sve ovo kazivao? Zato što želim naglasiti da priča o Ibrahimovom iskušenju i spremnosti da, u ime Allaha, žrtvuje sina Ismaila, nije obična priča, već je to kazivanje koje nas podsjeća na spremnost na žrtvu u ime Allaha i potpunu pokornost i robovanje samo Njemu Uzvišenom. Ovo je najbolji praktični ders jednog oca i jednog sina svim muslimanima do Sudnjeg dana. Svemogući Allah nije tim iskušenjem želio zlo Svome poslaniku i prijatelju, Ibrahimu, alejhi selam, niti je želio da se desi bespotrebno prolijevanje krvi žrtvovanjem njegovog sina Ismaila, alejhi selam, već je, prije svega, želio da Ibrahim, alejhi selam, iz svoga srca odstrani sve ono što bi se moglo ispriječiti između njega i Allahove naredbe, pa makar se radilo i o plodu Ibrahimovog srca, o sinu jedincu.

I njegov sin Ismail, kojem Allah Plemeniti u Kur’anu pripisuje svojstvo blagosti, bio je potpuno svjestan suštine Allahove naredbe kao i njegov otac Ibrahim, alejhi selam. Stoga je samo rekao: „O oče moj“ – reče – „onako kako ti se naređuje, postupi“, a nije rekao: „O oče moj, postupi sa mnom onako kako ti je naređeno.“ On je u potpunosti zaboravio sebe pred Allahovom naredbom, iako je on bio taj koji je trebao biti žrtvovan.

Ovo kazivanje nas uči da se samo pokornošću Allahu, prije ili kasnije, ostvaruje sve ono što čovjek poželi i da je zadovoljstvo sa Allahovom odredbom i sudbinom, ma kakva ona bila, najveći stepen ubjeđenja i jekina. Ova priča nas iznova podsjeća na trgovinu koju su vjernici sklopili sa Allahom, a koja je obznanjena u ajetu: „Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati.“ (Et-Tevba, 111)

A ta trgovina podrazumijeva da pokornost Allahu mora biti iznad dunjaluka i svih njegovih blagodati, da vjernici moraju biti spremni na žrtvu u ime Allaha u svakom trenutku, da se samo Njemu pokoravaju i pred Njim kičmu povijaju i na sedždu padaju, jer će samo tako izbjeći ponižavajući i podanički život na dunjaluku i na Ahiretu.

Glas islama 367, R: duhovnost, a : dr. Harun ef. Eminagić