Duhovna sloboda je sloboda od prohtjeva – požude, za razliku od društvene slobode koja predstavlja neovisnost o drugima. Obje, društvena sloboda i duhovna sloboda, svete su, ali, za razliku od poslaničke misije koja pokušava postići obje, humanistička škola nastoji ostvariti društvenu slobodu bez traganja za duhovnom slobodom.

Mogu li ljudska bića imati društvenu slobodu bez duhovne slobode? Odnosno, mogu li biti robovi vlastitih požuda, bijesa i pohlepe, a istovremeno poštovati slobodu drugih? Samo osoba u čijem srcu i savjesti postoji uzvišeni poziv može istinski poštovati prava i slobode drugih. No, kada osoba postane rob bogatstvu, zapravo postaje rob vlastitih mentalnih karakteristika. Nežive stvari poput novca i zemlje nemaju moć da porobe osobu. Tako izvor ropstva leži u vlastitim osobinama kao što su pohlepa, požuda, bijes i tjelesne želje.

Kur’an kaže: „Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo.“ (El-Džasije, 23)

Tako, ako se neko oslobodi okova svojih sebičnih želja, shvatit će da nije rob iskušenjima materijalnog svijeta. Tek tada će moći pronaći svoju pravu vrijednost i razumjeti značaj Božije objave u Kur’anu da: „On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio.“ (El-Bekare, 29)

Bogatstva svijeta, dakle, postoje da služe ljudima, a ne obrnuto. Prema Mutahhariju, ako nečije oči, automobili, stomak i tjelesne želje navode osobu da ih zadovolji bilo kojim sredstvima, tada je ta osoba njihov rob. Čovjekom upravljaju dvije vrste ega: životinjski i ljudski ego. Svemogući Bog je čovjeku dao sposobnost da bude vlastiti sudija. Mnogo puta se može vidjeti da određeni ljudi pravedno sude u odnosu na sebe i preferiraju prava drugih nad svojim. Duhovna sloboda znači da je ljudski ego neovisan o kontroli nižeg životinjskog ega.

Kur’an kaže: „I kunem se dušom koja sebe kori.“ (El-Kijame, 2)

I onda ponovo, u vezi sa požudom, Kur’an poručuje: „Uspjet će samo onaj koji je očisti, a bit će izgubljen onaj koji je na stranputicu odvodi!“ (Eš-Šems, 9-10)

Samopročišćenje je zapravo duhovna sloboda i to je najznačajniji zadatak svih poslanika, alejhi selam.

Priznavanje u islamskoj teologiji i pravu da je samo Bog Apsolutni Suveren i Arbitar vrijednosti vjerovatno je značilo da muslimanski pravnici nisu naglašavali koncept slobode onako kako se o tome govori u zapadnoj filozofiji i pravnim naukama. Pravni i politički aspekti slobode u bilo kojoj pravnoj tradiciji odnose se na status pojedinca u odnosu na suverenu vlast države. Međutim, pošto osnovna struktura moralnih i pravnih vrijednosti u islamu, tj. određivanje moralnih vrijednosti dobrog i lošeg, ispravnog i pogrešnog, prava i dužnosti, ovisi o Božijoj volji, a Bog, s druge strane, posvećuje Svoju pažnju pravdi, milosti i sažaljenju, ostaje malo podsticaja za muslimanskog pravnika da tumači pravo pojedinca na slobodu i zaštitu od moguće proizvoljnosti.

Sloboda akademskog diskursa imala je i svoja ograničenja za muslimanskog teologa i mudžtehida, koji nije bio potpuno slobodan da se oslanja na nezavisno rasuđivanje, ili idžtihad, pred jasnim tekstom. Izvan okvira odlučujućih naredbi, mudžtehid je bio slobodan da pribjegne idžtihadu i bio je ohrabren da to učini čak i po cijenu preuzimanja određenog rizika u vezi s kredibilnošću svojih zaključaka. Ovo je jasna poruka hadisa u kojem je Poslanik, alejhi selam, obećao mudžtehidu nagradu za njegovu iskrenost i trud, čak i ako je mogao pogriješiti.

Još jedan faktor koji može objasniti nizak nivo prioriteta koju je sloboda dobila u djelima muslimanskih autora koji se bave ustavnim pravom i politikom jeste prevlast despotske vlasti tokom velikog dijela historije vlasti u muslimanskim zemljama. Ovo se posebno ističe, kako je Mutevelli naglasio, u vezi s pitanjima koja su imala uticaj na položaj vladara i njihove politike.

Iako je naglašavano da ulema i mudžtehidi nisu bili ometani od strane vladajućih vlasti u svojim akademskim aktivnostima i pisanju o religijskim temama, dešavalo se da je ova sloboda bivala ograničavana kada su takve aktivnosti predstavljale prijetnju vlastima. U ovom kontekstu, važno je napomenuti da su gotovo svi od četiri vodeća imama pretrpjeli zlostavljanje od strane opresivnih vladara svog vremena. Na primjer, činjenica da je abasijski halifa Džafer el-Mensar (u. 775.) kaznio imama Malika (sa 70 udaraca bičem, prema predanjima) bila je posljedica fetve u kojoj je imam Malik proglasio nevažećom prisegu na pokornost i slijeđenje koju su neki od abasijskih vladara stekli korištenjem sumnjivih metoda. Politička presija ovog tipa označila je odstupanje od važeće prakse pravednih halifa.

Pitanje koliko slobode može biti osigurano ljudima s obzirom na svemoć Boga okupiralo je teološki diskurs škola mu‘tezila, eš‘arija i maturidija. Mu‘tezile su smatrali da je čovjek slobodan i odgovoran za svoje ponašanje. Također su tvrdili da je čovjek kreator vlastitih djela i, stoga, slobodan da promijeni zlo u dobro, i obrnuto, u svojoj ličnosti i ponašanju. Mu‘tezile su tvrdili da je priznanje ovoga nužna posljedica Božijeg atributa apsolutne pravde. Bog je apsolutno Pravedan i ovo je osnovna pretpostavka i garancija ljudske slobode. Ako bi Bog stvorio djela i ponašanje Svoga roba, a zatim ga smatrao odgovornim za to, to bi bilo suprotno pravdi. Ljudska sloboda, stoga, nužno prati božansku pravdu.

Glas islama 363, A: Mustafa Hašim Kamali, R: Prijevodi