Učenjak koji je ekspert u svojoj disciplini ima sebi svojstvena obilježja i osobenosti koje se slažu sa onim što smo prethodno spomenuli. To su tri osobenosti:

– Prva osobenost: Rad po znanju, tako da njegova riječ bude u skladu sa njegovim djelima. Ako mu djela nisu u skladu sa govorom, on ne spada u dosljedne učenjake od kojih se treba uzimati znanje i za kojima se treba povoditi.

– Druga osobenost: Da je u određenoj disciplini podučen od strane stručnjaka, od kojih je preuzeo znanje i sa kojima je dugo boravio. Tek tada se može osloviti titulom koju oni nose. Ovakva je bila praksa časnih prethodnika.

Oni su ovo postigli družeći se sa Allahovim Poslanikom ﷺ, povodeći se za njegovim govorom i djelom, prisvajajući ono što se prenosi od njega, šta god to bilo i na koji god način do njih došlo. Omer je upitao Poslanika ﷺ na Dan Hudejbije: „Zar mi nismo na istini, a oni u zabludi!?” Ovo su koristi stalnog druženja sa učenjacima, povođenja za njima i strpljivosti sa njima u situacijama nedoumice – sve dok se ne objelodani argument.

Sehl b. Hunejf je na Dan Siffina rekao: „O ljudi, preispitajte svoje rezoniranje. Tako mi Allaha, shvatio sam nešto onog dana kada je Ebu Džendel izašao, da sam mogao da odbijem naredbu Allahovog Poslanika ﷺ, to bih i učinio.“ Ovo je rekao zbog toga što su tada bili izloženi velikoj nedoumici. Međutim, oni se nisu poveli za svojim rezoniranjima, već su sačekali objavu Kur’ana, tako da je sva nejasnoća i nedoumica koju su imali otklonjena.

Ovakvim postupanjem postali su uzor za one nakon njih. Tako su se tabi’ini držali onoga što su naučili iz života ashaba sa Poslanikom ﷺ, sve dok nisu postigli potpuno poznavanje šerijatskih znanosti. Dovoljno ukazuje na ispravnost ovog principa to da ne možeš naći učenjaka koji je postao poznat među ljudima, osim da ima svog uzora koji je, također, poznat u svome vremenu. Teško da se može naći zabludjela skupina, ili pojedinac, koji proturječe Sunnetu, a da im nisu strane ovakve osobenosti.

Zbog ovoga se javila kritika na račun Ibn Hazma ez-Zahirija. On se nije držao učenjaka od kojih bi direktno preuzimao znanje, niti se okitio njihovom etikom. Za razliku od njega, imamo učenjake koji su vrsni poznavaoci svojih disciplina, poput četvorice imama i njima slični.

– Treća osobenost: Slijeđenje onoga od koga se može uzimati znanje i usvajanje njegove etike. To smo spoznali iz primjera ashaba koji su slijedili Poslanika ﷺ, dok su tabi’ini slijedili ashabe. Takva je bila praksa i u stoljećima nakon njih. Ovom karakteristikom se posebno istakao Malik, zbog toga što je izuzetno pazio na ovo. Takav je bio slučaj i sa ostalima koji su poznati po ugledanju na njih u uputi, ali se Malik ističe po intenzivnosti vođenja računa o ovome. Kada je ovaj princip zapostavljen, došlo je do uspona novotarija. To je zbog toga što, kada čovjek zapostavi slijeđenje učenjaka, time dokazuje da se kod njega javila neka nova stvar, a obično to slijedi iz povođenja za strastima.

Iz knjige Edebul-ihtilāfi fī mesā’ilil-’ilmi ved-dīni (Etika različitog razumijevanja vjere), autora Muhammeda Avvame

a. Muhamed Avvame, Preveo sa arapskog: Davud Bajrović, r: prijevodi