Tre­baju mi neki stihovi danas,

Da na svako slovo iza njih

Sakrijem i otkrijem moju Bosnu,

Onako kako se dragocjenost

Sakriva i otkriva,

Iza tanke zavjese stidljivosti,

Jer previše sja, pa ljudi zatamne,

Ali i njena raskošna ljepota

Jeste tanka i krhka kao dah u zoru

I lahko se ureče pred očima

Što lutaju namjerno ili bez namjere.

Tre­baju mi nježni stihovi danas,

Da Bosnu obavijem tihom prostirk­om riječi,

Da joj sklonim iskricu što svjetluca poštovanjem

Od užurbanih prolaznika,

Koji grubo gaze i ono što ne razumiju.

Tre­baju mi stihovi da odmaknem varvare,

Što se šunjaju oko tuđeg sjaja,

A Bosna diše znatno toplije od njih

I uvijek im zasmeta to što ne znaju

Odakle dolazi njena svjetlost

I zašto im se led u snovima topi.

Tre­baju mi polagane riječi

Da je prekrivam kao maglom jutarnjom,

onom blagom, bosanskom,

Što zna da čuva više nego što otkriva,

Što otkriva kad svi zanijeme,

Jer postoje zraci

Koji se gase samo kad im se priđe

Sa srcem mržnje bez mjere.

Tre­baju mi stihovi danas,

Da joj umirim trag što svjetluca u pepelu,

Da ne ostane gola pred pogledima

Koji svaku dobrotu tumače kao slabost.

Tre­baju mi stihovi sad,

Da sačuvam njezinu tihu mudrost,

One duboke zemljane vene,

Što su uvijek nosile više duše nego tla.

Tre­baju mi stihovi danas,

Jer ako je ne zamotam riječima,

Koje će je sačuvati od svijeta,

Koji još ne razlikuje nježnost od ranjivosti,

Snagu od tišine,

Bosnu od onoga što joj žele biti?

Tre­baju mi stihovi,

Da je sakrijem samo onoliko

Koliko treba da ostane vidljiva

Onima koji znaju gledati.