Ujedinjene nacije su 10. decembra 1948. godine usvojile Univerzal nu deklaraciju o ljudskim pravima, u kojoj je istaknuto da su ta prava univerzalna i da ne zavise od nacionalne, državne, ideološke socijalne i kulturne pripadnosti. Tim dokumentom se štite građanske, političke, ekonomske, socijalne i kulturne slobode i prava čovjeka, uključujući pravo na život i slobodu do prava na dostojanstvo, vjeru, privatnost, socijalnu sigurnost, udru živanje i prava na slobodu govora. U naprednim zemljama, koje poštuju civilizacijske tekovine slobodnog i odgo vornog društva, ova deklaracija se poštu je i sprovodi u djelo. Vlade tih zemalja se ponašaju u demokratskom duhu, poštuju zakone koji garantiraju pravdu i sigurnost na svakom životnom polju, a narodi istin skih demokratskih država uživaju u potpu noj slobodi i blagostanju. Takvih primjera je mnogo u svijetu, a nama koji to gledamo sa brdovitog Balkana, posebno iz Srbije, osta je žal što u dvadeset prvom vijeku još uvijek imamo režimsku čizmu nad glavom sa na slijeđem devedesetih godina i svih zlodjela koja su u tom periodu učinjena. Naš narod sa čežnjom gleda ka svjetskim civilizacijama koje ne dijele ljude po boji kože, rasi, naci onalnoj i vjerskoj pripadnosti, već samo po tome ko je čovjek, a ko nečovjek. Međunarodni dan ljudskih prava 10. de cembar obilježen je i u Srbiji nizom ma nifestacija propraćenim izjavama nadlež nih ljudi, poput ministra Milana Marko vića, koji za ovu priliku u režimskom ma niru reče: „Stanje ljudskih prava u Srbiji je zadovoljavajuće, ali i dalje treba raditi na tom planu.“ Slične floskule su izrekli i osta li nazovi demokrate koji bi trebali ozbiljno poraditi u cilju sprovođenja zakonskih re gulativa radi potpunog poštivanja ljudskih prava i sloboda u ovoj državi. Deklarativ no, svi ovi „dušebrižnici“ imaju želju i volju da rade na ostvarivanju većih prava i slobo da, ali se postavlja pitanje zašto nešto više ne čine na tom polju kada je poznato da se nacionalne zajednice u Srbiji ugrožavaju na svakom koraku i svakoga dana? Posebno se ovo pitanje odnosi na Bošnjake muslimane u Sandžaku i šire. Možda režim i nadležni ministar, dobro socijalno i ekonomski zadovoljeni, prav no osigurani i zaštićeni, uljuljkani u udob nim dedinjskim foteljama, ne osjećaju (mi znamo da ne mare niti haju) za naš hal i sta nje. Sit gladnom ne vjeruje, narod je rekao. U ovom slučaju Bošnjaci nisu „gladni hljeba i igara“, mada ima i takvih. Bošnjaci su glad ni ljudskih prava i vjerskih sloboda. Oni su narod koji je najugroženiji u Srbiji. Evo i zašto. Bošnjaci i dalje voljom režima nema ju slobodu. Medijski su zapostavljeni, nema ih ni u vremenskoj prognozi. Ekonomski su ojađeni. Niti ijedna fabrika nje otvorena na prostoru Sandžaka, dok se u centralnoj Srbiji fabrike otvaraju, a proizvodnja pod stiče Vladinim subvencijama i raznim sti mulativnim mjerama. Obrazovni sistem je poguban po bošnjačku djecu. Ona kao pri padnici islama moraju čitati u šestom razre du „Hajduk Stanka“ u kojem citati poput onog: „Udariš Turčina po vratu, pa te po prska krv i vazda smrdiš na Muhammeda“, zvuče i izgledaju kao scene iz najstrašnijih horor filmova. Iz muzičkog obrazovanja djeca pjevaju opelo i liturgiju, što je pravo slavno obredoslovlje koje ne pripada musli manima. Sveti Sava „pozdravlja“ musliman sku djecu na uvodnim stranicama mnogih udžbenika, pa čak i sa zidova pojedinih uči onica u kojima stopostotno učeničku popu laciju čine muslimanska djeca. „Hodža riče sa Cetinja“ a „Zemlja zaudara Muhame dom“ poručuje Njegoš muslimanskoj djeci iz svog „Gor(s)kog vijenca“. Muslimanska djeca su dovedena pred svršen čin istjeri vanjem pravih, obrazovanih vjeroučitelja i dovođenjem na njihovo mjesto režimskih poslušnika koji svojim neznanjem i posluš nošću treba da ubrzaju svetosavizaciju i asi milaciju muslimanske omladine. Škole bez klupa, vode, sportskih sala obilježje su uče ničke svakodnevice u Sandžaku. Takvo sta nje postoji samo još u pojedinim apsolut nim diktaturama u Africi. Još uvijek struktura zaposlenih u držav nim ustanovama, koje se finansiraju i od para Bošnjaka, ne odgovara broju stanovni ka. Posebno je loša situacija u Novom Pa zaru, Tutinu, Sjenici i Prijepolju. Očajna je situacija u Priboju i Novoj Varoši. Polici ja, tužilaštvo i pravosuđe prednjače u dis kriminaciji i segregaciji muslimana po pi tanju upošljavanja. Ništa bolje nije u po reskim upravama, inspekcijskim službama, zdravstvenim ustanovama, muzejima, ban kama, školama, drugim javnim preduzeći ma, poput elektrodistribucije i vatrogasnih službi. Prije nekoliko dana u novopazarskom „Elektrorasu“ je na posao primljeno preko dvadeset novih radnika od koji nijedan nije musliman. Trenutno u novopazarskom Ka tastru radi 14 komisija na nekakvom novom premjeru i katastarskom knjiženju zemlji šta. Samo u dvije komisije predsjedavaju muslimani. Sandžak se sistemski i sistematski uni štava, a volja Bošnjaka ne poštuje sa ci ljem da oni nestanu sa ovih prostora. Duh Memoranduma II se nadvio nad Bošnja cima Sandžaka i prijeti da nastavi pogrom prethodnog, po čijem receptu se odigralo ludačko kolo povampirenih spodoba što zulum učiniše Bošnjacima devedesetih go dina prošloga vijeka. Da stvar bude gora, režim je za svoj nemaran odnos prema Boš njacima našao opravdanje u postojanju dva bošnjačka ministra u srpskoj vladi i nekoli ko narodnih poslanika koji mijenjaju agre gatno stanje po želji Beograda i glasaju uvi jek na štetu svog naroda. Kada god se Bošnjaci drznu da zatraže poštivanje prava i sloboda režim potegne priču o dva ministra i pita nas „šta hoćemo više“. A onda udare u „šodor revoluciju“ po principu mrkve i štapa. Ulaže se u rupe i za krpe, ali samo toliko da Bošnjaci pomisle: „Evo, počeli su da nas poštuju, ulažu mrvi ce u naš kraj.“ Međutim, takvo rezoniranje stvari je prošlost. Stasale su nove generacije Bošnjaka koje se ne prodaju za lopatu šo dera i beogradske trohe. Šta će nam put ako nemamo slobodu, reče jedan Bošnjak. Samo poštivanje pune vjerske slobode i ljud skih prava može vratiti povjerenje Bošnjaka prema zvaničnom Beogradu. Sve dok režim ne omogući jedinstvo Islamskoj zajednici, akreditaciju Internacionalnog univerzite ta, povraćaj vakufske imovine, priznavanje Bošnjačkog nacionalnog vijeća i vrati vjero učitelje na posao, Bošnjaci se neće smiriti. Ukoliko Beograd ne želi da radi na ostva rivanju traženih prava i sloboda, pa Bošnja ci imaju snage, znanja i volje da stvar uzmu u svoje ruke i aktivnim djelovanjem preko svojih institucija ostvare slobodu. Posljednji hroptaji kvazidemokratskog režima u negativnom odnosu prema Boš njacima su politizirana želja da se osvete onima koji su pokvarili njihove namjere da od Bošnjaka načine izbezumljenu skupinu koja ne zna šta hoće i koja je trebala odavno da nestane sa prostora Sandžaka. Naišavši na branu koja se zove vjerski, nacionalno i slobodarski otriježnjen Bošnjak, režim se uspaničio i nizom učinjenih grešaka samo ubrzava dan kada će Bošnjaci ostvariti svoju slobodu. Sandžačko proljeće dolazi, a sa njim i izbori na kojima će biti opuhani svi oni što se drznuše da udare na čast, obraz i dostojanstvo našega naroda.