Danas se trebamo kao ozbiljni ljudi i istraživači pitati: koliko je Sandžak prisutan u svijesti ljudi. Ovo pitanje nije samo dnevno, historijsko – političko, već i moralno i filozofsko – povijesno pitanje. To je pitanje našeg vremena i identiteta i naše velike brige za opstanak u ovom kriznom vremenu. Mišljenja smo, da ovom pitanju Bosna, kao država, nedovoljno pridaje važnost. Zašto ovo kažem, zato što egzistencija Sandžaka je uvijet opstanka i ugleda Bosne i Hercegovine. Sjetimo se samo trenutka osnivanja SDA u Sarajevu 26. maja 1990.g. Ova stranka sve do 29. jula iste godine bila je u Bosni marginalna politička grupacija. Međutim, kada je u Sandžaku, tj. u Novom Pazaru, spomenutog 29. jula 1990. osnovana SDA Sandžaka, tek tada je došlo do izuzetnog nacionalnog buđenja svijesti Bošnjaka. Toga dana je bilo jasno svim ljudima, ne samo u Sandžaku već i u Bosni da će budići predsjednik Bosne i Hercegovine biti Alija Izedbegović. Ovaj znameniti Bošnjak, koji je više decenija robovao za ideje bošnjaštva i islama, zapamtite, nikad nije mogao doći do mjesta predsjednika RBiH da nije bilo sandžačkih Bošnjaka. I još nešto bliže, kako bi se lakše shvatili politički procesi u Sandžaku, bez pretenzije da se prijekorno shvati, bez sandžačke svijesti i sandžačke energije, zacijelo Bosna i Hercegovina ne bi bila odbranjena od agresora. Zato pozivam, ako nije tako, neka me neko otvoreno demantira.
Jasno, utvrđivanje istine brojnih političkih i sudskih procesa, te genocide nad golorukim i miroljubivim bošnjačkim narodom, naše podsjećanje nema intenciju nacionalnog revanša, već samo čuvanja od zaborava istine o sudbini jednog naroda. Nažalost dvije zemlje (Srbija i Crna Gora) koje više od jednog stoljeća drže Sandžak u opsadnom stanju uporno u vremenu zacrtanog europskog puta odbacuju individualnu i kolektivnu krivicu, a istovremeno žale za najvećim zločincima ovog vremena. U svakom slučaju težnja Crne Gore i Srbije da zaštite zločince u Bukovici, za deportacije i drugo, oni otvoreno pred čitavim svijetom pokazaju da žele da stvore jednonacionalnu, jednopartijsku i jednokonfeksionalnu državu, gdje ne bi bilo mesto za pripadnike Bošnjaka islamske vjeroispovjesti. O tome svjedoči i nedavni istup ministra policije u Crnoj Gori izvjesnog Brajovića koji osporava Bošnjacima da svoju regiju nazovu povjesnim imenom Sandžak, kao i da se sprovedu europski princip decentralizacije i regionalizacije. Zatim, u Srbiji kako opozicija tako i pozicija, šaku kostiju neke žrtve od strane režima, javnosti prikazuju kao ostatke zločinca Draže Mihailovića najvećeg krvoloka i dušmanina bošnjačkog naroda. To znači, da oni žele državu bez Bošnjaka i bez Sandžaka. Ovu beogradsku i podgoričku prijetnju, Bošnjacima je samo ostalo tražiti pred međunarodnom zajednicom zaštitu i riješenje svog statusa na ovim prostorima, na kojima su autohton narod sa jasnim porijeklom i kulturom. To dokazuje da Bošnjaci nisu pali sa marsa nego da žele da žive kao i drugi narodi na ovim prostorima u skladu sa svim važećim normama.
Prema tome, danas jedan Sandžak egzistira pod teškim uvjetima između Crne Gore i Srbije, a drugi Sandžak sa brojnom inteligencijom, akademskom svitom i moćnim privrednicima se nalazi u Bosni, zatim treći Sandžak najmasovniji se nalazi u Turskoj, a četvrti u Zapadnoj Europi i Americi. Ovo prikazivanje rasturanja Sandžaka. Nekoga bi trebalo da postakne na razmišljanje, da je došao vakat da pravi Sandžak ne može više živjeti u izolaciji, tj. na marginama srpsko-crnogorske ali i bosanske politike. Ove premise konačno bi trebali da shvate visoki predstavnici međunarodne zajednice, a ne da zatvaraju oči pred brojnim scenama ubijanja Sandžaka. Jer težak je put do sada Sandžak prošao.
Završavajući ovo obraćanje, kojim smo samo otvorili dio pitanja za mogući razgovor želim da uputim ispred Matice Bošnjaka Sandžaka zahvalnost autorima, koji su napisali značajna i nezaobilazna djela o Sandžaku prije svega rahmetli književniku akademiku Ćamilu Sijariću, akademiku dr. Jašaru Redžepagiću, publicisti Rizu Ramiću, dr. Mehmedaliji Bojiću (autoru Historije Bosne i Bošnjaka), akademiku dr. Muhamedu Filipoviču, prof.dr. Rasimu Muminoviću, dr. Mustafi Memiću, prof.dr. Mustafi Imamoviću, publicist i povjesničaru Hakiji Avdiću, dr. Bajramu Redžepagiću, dr. Safetu Bandžoviću, akademiku Sretenu Vukosavljeviću, historičaru Edibu Hasanagiću, Andriji Jovićeviću, d.r Azemu Kožaru, akademiku dr. Zoranu Lakiću, književniku Zajimu Azemoviću, prof.dr. Dragoljubu Petroviću, publicist Radu Vukasovu, publicist Aliji Matoviću, profesorima sa Univerziteta u Harvardu dr. Milmanu Periju, Albertu Lordu, dr. Zlatanu Čolakoviću i mnogima drugim čija obnovljana izdanja djela bi mogla biti dragocjen prilog rasvjetljavanja sudbine Bošnjaka i bolje razumijevanje političkih procesa, historije, kulture, tradicije Sandžaka, kao i duhovnih veza sa Bosnom i Hercegovinom. U suprotnom ako nema razumijevanja za naše ideje povezivanja onda je Sandžak daleko, kako od Bosne tako i od bošnjačke dijaspore.
Na kraju, da ovaj opći pregled ideja i činjenica političkih procesa završimo stihovima glasovitih sandžčkih poeta Iljaza Dobardžića i Avda Međedovića. Zapamtite:“ Nikada neću zaboraviti
Sandžak taj krvavi
Što caruje u zabludama
Što nad njim se bolan krik
Prolama .” (I. Dobardžić)

Zatim:

“Prva riječ, Bože nam pomogni;
Evo druga, hoće ako Bog da…” (A. Međedović).

(Sarajevo, Znanstveni simpozij “Pitanj Sandžaka” 2-3. juli 2011. Autor je redovni profesor Univerziteta u Novom Pazaru i predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka)