Kiša.
Spira i posljednje tragove.
Nestaje, sve polahko nestaje.
I sa godinama, bojim se, da sjećanje prestaje. •••••
Jutro je.
Na Allahovom putu svi smo isti,
u duši blagi, besprijekorni, čisti.
Al’ dušmani strah nam liju.
U srcu nam se bol i tuga kriju.
Kiša je padala, grijehe spirala.
Prolivena krv put je birala.
Nestao je tad nečiji otac, brat.
Dušmanin opet objavio je rat.
U autobusu bola odvio se srca boj,
u autobusu bola što kretao je za Priboj.
Na posao tada nikad nije stigao,
dijete svoje u naručje digao,
ženi svojoj na ruke došao…
Nije stigao, a spreman je pošao.
U mutnoj vodi tajne se kriju,
razum i srce i danas se biju. Čiste riječi od mutnih se sklanjaju,
sjenke prošlosti još nas proganjaju.
Taj put prekinuo je život nečiji.
Prekinuo je mali osmjeh dječji.
A bila sam mala, tek godinu dana,
hranila me majka, milovala nana.
I znala nisam šta tada se zbilo.
Sad kroz riječi znam šta se desilo.
Tad dijete je bez oca ostalo,
srce žene usamljeno postalo,
tad sestra je za bratom život davala,
majka kraj ognjišta svog je klanjala.
A u mutnoj rijeci ispod mosta
samo tamno sjećanje osta.
Osta jedna istina tamna, čudna,
i nečija duša vječito budna…
Duša majke što sina iščekuje,
srce djeteta što oca dočekuje
sada postaje prazno i bolno,
a nebo teško i sumorno nad njima diše,
kiša pada jako, pa sve tiše i tiše.
Taj čovjek, otac, sin, brat nikada nije došao.
Ulicom smrti samo je pošao.
Danas je od njega ostalo samo ime da se piše.
A živio je jednom i nikad više.
Bole danas sjećanja davna i pusta,
sjećanja što ih odnese voda gusta.
Danas samo cvijeće sa sobom nosi.
Sa kišom u licu i vjetrom u kosi
Godine prolaze daleke i davne,
smrtno obojene, nebitno slavne.
Našli su onog kog znali su da muče.
Njegovoj majci danas Fatihu uče.
To srce majke što uvijek nadu krije
bol za sinom izdržati moglo nije.
Sad ona u Džennetu milom stoji
i sa sinom svojim godine broji.
Sad sestra neka slike gleda,
i bratovljev tespih majci preda.
A mladić danas prelijepog lica
na mezaru oca stoji k’o bijela ptica.
Njemu se do crne zemlje klanja
i od srca mu svoju Fatihu poklanja.
I dok godine se nižu kao sjena,
bol bolje shvatam kako postajem žena.
•••••
Stojim sada na mostu uspomena.
Sjećanjima potpuno vjerna.
Sklopljenih očiju Fatihu učim,
i samu sebe u duši mučim.
Preko lica mi crvena marama kliznu
i duša umorna u plač briznu.
•••••
Kiša.
Spira i posljednje tragove.
Nestaje, sve polahko nestaje.
I sa godinama, bojim se, da sjećanje prestaje.

Glas islama, 236, R: Poezija, A: Lejla Mišorep.