S ve što je stvoreno, prolazno je. Onako kako prolazi vrijeme, troše se naši životi, gubi se naša snaga, gomilaju se godine, a čas smrti se bliži. Isto tako i Ramazan prolazi. Dođe, ponudi nam post, milost, oprost i magfiret, oslobađanje od vatre; učenje Kur’ana, teraviju i noćne namaze, pojačane ibadete i čuvanje od svake vrste harama. A onda ode… Ko se snašao i pameti imao zaslužio je milost Allahovu, a ko je nemaran bio, pa teško njemu što se od Njegove milosti okretao. Prema hadisu, “postač se raduje iftaru i susretu sa Allahom dž.š.”. Onaj ko nije postio, čemu ima da se raduje, da se nada, da se veseli? Nepostači se ne raduju iftaru jer ne poste i ne znaju niti osjećaju čari Ramazana, a ne raduju se ni susretu sa Gospodarom jer za takav sastanak se ne spremaju. Čak, oni misle da nikada neće umrijeti te da će vječno na dunjaluku ostati. Za ovakve slijedi logično pitanje da li se oni raduju Bajramu? Šta njima Bajram predstvalja i znači? Da li je Bajram veselje svima, pa i onima koji nisu postili uz Ramazan? Prirodno je da se svaki pametan čovjek musliman raduje i veseli dolasku Bajrama.

Vjernik se raduje Bajramu sretan što je postio Ramazan vjerujući i računajući na Allahov oprost. On se raduje Bajramu kao trijumfu pobjede snaga dobra nad šejtanskim generalima zla. Njegovo lice je ozareno, a duša sretna što je koristio nimete posta i blagodati ibadeta. A šta je činiti onome što je uz Ramazan nemaran bio, jeo, pio, psovao, spavao, nije klanjao, u kahvama vrijeme traćio, uz kocku i duhanski dim.

Takvima je sa završetkom mjeseca posta pao teret sa srca. Bar ga oni tako osjećaju, zaboravljajući da je teret ahiretske kazne neizmjerno težak. Oni su svjesni grijeha kojeg čine odbijajući da poste, a Ramazan doživljavaju kao krivca za “nametanje” oba[1]veze nejedenja i nepijenja te čuvanja od harama. Ramazan kao poseban mjesec njima teško pada, zato se oni brinu kada dolazi, a vesele kada odlazi. Možda se zbog toga oni raduju Bajramu, kao činu “oslobođenja” njihovih duša i misli od tereta Ramazana u kojem ih nemarnost i grijesi posebno opterećuju, a oni nisu sposobni da im se odupru nego ih nose kao onaj četvoronožni tegleći hajvan koji na sebi tovar knjiga tegli, ali ne zna šta je u njima.

Ovakvi se sa radošću oslobađaju Ramazana kao identifikatora njihovih zabluda, licemjerstva, harama i neposlušnosti. A raduju se Bajramu, kao novoj šansi da potvrde svoj vjerski identitet, pridružujući se, barabar sa postačima, u veselju i radosti koje ovaj blagdan nosi. Neki od njih oblače nova odijela, pa odu i do džamije ujutru, zakasne na sabah, ali onako u polubunilu i čuđenju oponašaju fizičke radnje za imamom tokom klanjanja bajram namaza. Nakon toga odu i na mezarje i diče se time, podsjećajući usput kako je rahmetli babo znao Fatihu i tespih dovu napamet, a dedo skoro pa bio hafiz, jer od učenja Jasina se nije odvajao. Kasnije, naveče, poneki od ovih nepostača, skloniji piću i velikim grijesima, odu u neku kafanu, pa se siti nalokaju i bauljaju pijani, pokazujući posmatračima svu veličinu moralnog posrnuća i propasti koja ih je zadesila.

Jedna arapska izreka veli: „Nije slavlje onome ko obuče novo odijelo za Bajram, već je slavlje za onoga kome se pokornost prema Allahu povećala.“ Allah najbolje zna, a On će se, inšallah, smilovati ovakvima i učiniti da počnu istinski postiti, da klanjaju namaze i izvršavaju ostale ibadete. Mi im dovu činimo jer će i onima koji u džamije idu i propisa se drže lakše biti. Društvo čisto od poroka, grijeha, nesreće i zla, idealno je društvo kome teže muslimani. Šejtan u ovakvim društvima biva sputan, njegovo djelovanje svedeno na minimum, a ibadeti i njihovo obavljanje se praktikuje u najvećoj mjeri. Tada nastupa blagostanje koje podsjeća na život pravednih generacija predvođenih časnim halifama i ljudima koji su se Allaha bojali i samo se Njemu Uzvišenom klanjali. Oni su u potpunosti bili svjesni ajeta u kome Gospodar veli: „I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega! Sve će, osim Njega, propasti! On će suditi i Njemu ćete se povratiti!“ (El-Kasas, 88)

Zato se pravi vjernici čuvaju i klone harama i sa ponosom ističu svoju vjeru i pripadnost dini islamu. Oni su pročitali dunjalučke zamke i spletke Iblisove, pa ne dozvoljavaju da ih njegove vojske na stranputicu odvedu te da vjerske postulate zaborave i nemarni budu. Dunjaluk je vjernicima prolazna stanica, a smrt je samo umiranje tijela nakon čega duša nastavlja da živi. „Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo Gospodar tvoj, Veličanstveni i Plemeniti.“ (ErRahman, 26-27)