Kur’ansko kazivanje o Nuhu a.s. spomenuto je u surama: El-A’raf, Ju[1]nus, Hud, El-Enbija, El-Mu’minun, Eš-Šuara, El-Ankebut, As-Safat, El-Kamer. Čak je i jedna sura nazvana po njemu. Nuh a.s je praunuk vjerovjesnika Idrisa, a Idris je po silaznoj muškoj lozi peti potomak vjerovjesnika Šita a.s., sina Adema a.s. Između Adema a.s. i Nuha a.s. je bilo deset stoljeća ili generacija. Ibn Hibban navodi da je Ebu Umame rekao: „Upitao je jedan čovjek Allahovog Poslanika s.a.w.s.: ‘Da li je Adem a.s. bio poslanik?’ On mu je odgovorio: ‘Da, Allah je s njim razgovarao.’ On je opet upitao: ‘A koliko je bilo između njega i Nuha?’ Poslanik je odgovorio: ‘Deset karnova.’“

Riječ karn u arapskom jeziku ima dva značenja: stoljeće i generacija. Ako se pod izrazom karn misli na stoljeće, kao što smatra većina učenjaka, onda je između Adema a.s. i Nuha a.s. bilo hiljadu godina. Međutim, ako se pod izrazom karn misli na ljudsku generaciju, onda je između njih pro[1]teklo hiljade godina, jer su generacije prije Nuha živjele dugo, a Allah dž.š. najbolje zna. Buharija navodi da je Ibn Abbas r.a. rekao: „Između Adema i Nuha je bilo deset generacija i svi su bili muslimani.“ Nakon vjerovanja u jednog Boga, Allaha, tevhida prvih generacija čo[1]vječanstva, desile su se neke stvari koje su nove generacije navele na obožavanje izmišljenih božanstava – širk. Buharija navodi da je Ibn Abbas r.a., tumačeći riječi Uzvišenog Allaha: „I govore: – Nemojte nipošto svoje bogove napuštati! Nipošto ne ostavljajte ni Vedda, ni Suva’a, a ni Jegusa, ni Je’uka, a ni Nesra“, rekao: „Ovo su imena dobrih ljudi Nuhovog naroda. Kada su pomrli, šejtan je došaptavao njihovim potomcima da podignu kipove na mjestima gdje su oni sjedili i da ih nazovu njihovim imenima. Ovi su to i uradili, ali ih još nisu obožavali. Međutim, kada je ta generacija pomrla i nestalo znanje, ti kipovi su se počeli obožavati.“

Ibn Ebi Hatim navodi da je Ebu Dža’fer el Bakir rekao: „Vedd je prvo što je obožavano mimo Allaha dž.š.“ On je bio dobar čovjek i u svom narodu omiljen. Kada je umro, okupili su se oko njegovog kabura u Babilonu i žalili za njim. Kada je Iblis vidio koliko žale za njim, pretvorio se u ljudski lik i rekao im: “Vidim koliko žalite za ovim čovjekom. Hoćete li da vam ga naslikam i da se slika postavi tu gdje se sastajete, pa da ga se tako prisjećate?“ Odgovorili su da hoće, pa im ga je naslikao. Tu sliku su stavili na mjesta gdje su se okupljali i počeli su ga spominjati. Kada je Iblis vidio da ga spominju, rekao im je: „Hoćete li da u kući svakog od vas napravim njegov kip, pa da ga se i tako sjećate?“ Rekli su: „Hoćemo.“ Tako je za svaku kuću napravio njegov kip, pa su ga se i tako počeli sjećati. Njihovi potomci su to doživljavali, pa su gledali kako to oni rade. I kako su se novi potomci rađali, Iblis ih je podučavao kako će ga se sjećati, dok nije djecu njihove djece naveo da ga uzmu za boga i počnu ga obožavati, mimo Allaha dž.š. Tako je kip koga su nazvali Vedd bio prva stvar koja se počela obožavati mimo Allaha dž.š. Kada se nered raširio na Zemlji i nevolje namnožile obožavanjem kipova, Allah dž.š. je poslao Svoga roba i poslanika Nuha a.s. da poziva obožavanju samo Allaha, koji nema sudruga, i da odvraća od obožavanja bilo čega osim Njega. Uzvišeni veli: „Mi prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: – Nema boga osim Mene, pa Mene obožavajte.“ (El-Enbija, 25)

Zato je Nuh govorio svome narodu: „Obožavajte Allaha! Vi nemate drugog boga osim Njega! Ja se za vas plašim kazne na Velikom danu!“ (El-A’raf, 59) Takođe im je govorio: „Nemojte obožavati nikoga osim Allaha, ja se, doista, za vas plašim kazne na Nesnosnom danu!“ (Hud, 26) Učenjaci se razilaze o tome koliko je Nuh a.s. imao godina kada je postao poslanik. Neki kažu 50, neki 350, a neki 480 godina. Nuh a.s. je bio prvi poslanik (resul) kojeg je Allah poslao na Zemlju. Buharija i Muslim na[1]vode od Ebu Hurejre da je Poslanik s.a.w.s. u hadisu o šefaatu rekao: „I oni će doći Ademu i reći: ‘Ademe, ti si otac čovječanstva. Allah te je Svojom rukom stvorio, u tebe udahnuo od Svoga duha, melekima naredio, pa su ti učinili sedždu i nastanio te u Džennetu, pa zar se nećeš za nas zauzeti kod svoga Gospodara? Zar ne vidiš u kakvoj smo situaciji i šta nas je snašlo?’ On će im na to reći: ‘Moj Gospodar se žestoko naljutio, kako nije ni prije, niti će poslije toga. Zabranio mi je jedno drvo, pa Ga nisam poslušao! Šta ću sa sobom, šta ću sa sobom? Idite nekom drugom, idite Nuhu!’ Tada će otići Nuhu i reći: ‘O Nuh, ti si prvi poslanik ljudima na Zemlji i Allah te je nazvao zahvalnim robom. Zar ne vidiš u kakvoj smo situaciji i šta nas je snašlo? Zar se nećeš za nas zauzeti kod svoga Uzvišenog Gospodara?’ On će im odgovoriti: ‘Moj Gospodar se danas naljutio kako se nikada prije nije naljutio, a niti će poslije. Šta ću sa sobom, šta ću sa sobom?’“ Nuh je svome narodu govorio: „O narode moj, obožavajte Allaha, vi nemate drugog boga osim Njega. Zar nećete biti bogobojazni?“ Pozivao ih je Allahu noću i danju, tajno i javno, čas budeći u njima želju, čas ih zastrašujući.

Međutim, ništa od ovoga nije na njih djelovalo i većina njih je ustrajavala u zabludi, krivom putu i obožavanju kipova i kumira, pa su Nuhu a.s. u svakoj prilici iskazivali neprijateljstvo i grdili i njega i one koji su sa njim vjerovali. Prijetili su im kamenovanjem i protjerivanjem. Glavešine iz njegovog naroda su odgovarale: „Mi, doista, smatramo da si ti u otvorenoj zabludi.“ (El-A’raf, 60) Na to je on rekao: „O narode moj, nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam ja poslanik Gospodara svjetova!“ (El A’raf, 61), tj. ja nisam zalutao kao što tvrdite, već sam na pravom putu, poslanik Gospodara svih svjetova, koji kada kaže nečemu da bude – ono i bude. Između ostalog, oni su mu govorili: „Koliko mi vidimo, ti si samo čo[1]vjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su među nama niko i ništa: ne vidimo da ste i u čemu bolji od nas. Naprotiv, mi vas smatramo lašcima.” (Hud, 27)

Njima je bilo čudno da poslanik bude čovjek, pa su korili one koji su ga slijedili i smatrali su ih najgorim među sobom. Govorili su da je to najniži sloj ljudi. Riječima „bez ikakva razmišljanja“ oni su htjeli kazati: „Čim si ih ti pozvao oni su ti se odazvali, bez ikakva razmišljanja i razmatranja.“ Međutim, baš to što im prigovaraju je, ustvari, vrlina zbog koje se pohvaljuju, jer za očitu istinu nije potrebno puno razmišljanja, razmatranja, nego je treba odmah slijediti i predati joj se čim se pojavi. Istina je sama po sebi zdrava i ispravna bez obzira da li je slijedili bogati ili siromašni. Oni koji, zapravo, slijede istinu ugledni su, pa makar bili siromašni, a oni koji je odbijaju bez ugleda su, pa makar bili bogati. Međutim, činjenica je da su često imovinski slabiji ljudi sljedbenici istine, dok su imovinski jači ljudi poricatelji i negatori. Glavešine Nuhovog a.s. naroda tražili su od njega da otjera i udalji od sebe siromašne i nemoć[1]ne vjernike i obećali mu da ukoliko to uradi da će se okupiti oko njega, jer ne dolikuje njima da sjede zajedno sa siromašnima. Nuh a.s. im je na sva ta nevjerovanja i provokacije govorio: „O narode moj, šta mislite, ako sam ja na pravom putu svoga Gospodara i ako mi je On od Sebe dao poslan[1]stvo, a vi ste slijepi za to, zar ćemo vas mi prisiljavati da to protiv vaše volje priznate. O narode moj, ja od vas ne tražim da protiv vaše volje priznate. O narode moj, ja od vas ne tražim nikakvo blago. Moja nagrada je samo kod Allaha i ja neću otjerati one koji vjeruju, oni će se sresti sa svojim Gospo[1]darem, ali ja vidim da ste vi narod koji ne zna. O narode moj, ko bi me od Allaha odbranio kada bi ja njih otjerao. Zar ne shvatate, ja vam ne kažem kod mene su Allahove riznice, niti ja znam gajb, niti kažem ja sam melek, a ne kažem ni za one koje vaše oči sa prezirom gledaju Allah im neće dati nikakvo dobro, Allah najbolje zna šta je u njihovim dušama, jer bi tada bio nepravedan.“ Mnogo je godina Nuh a.s. pozivao svoj narod na vjerovanje u jednoga Boga pojašnjavajući ništavnost njihovih izmišljenih božanstava. Uzvišeni Allah kaže: „Kaži im vijest o Nuhu, kada on reče narodu svome: – O narode moj, ako vam je dosadio moj boravak među vama i moje opo[1]minjanje Allahovim dokazima, a ja se na Allaha oslanjam, onda se zajedno sa božanstvima svojim odlučite, i to ne krijte, zatim to nadamnom izvršite i ne odgađajte.“ Njegov narod to nije smio učiniti, nego su govorili: „Pustite ga – luđak i lažov.“

Mnogo je vremena prošlo, a malo njih se odazvalo njegovom pozivu. Kada god bi jedna generacija izumrla, opuručivali su onima iza sebe da mu ne vjeruju, da mu se suprotstavljaju i da se protiv njega bore. Tako bi otac, kada mu sin poraste i mogne razumjeti, nasamo ga savjetovao da ne vjeruje Nuhu a.s. koliko god živio i koliko god postojao. Svaka nova generacija bila je gora od prethodne, ali ih je Nuh a.s. uprkos svemu tome pozivao. Nuh je među njima ostao, kako Uzvišeni kaže, 1000 manje 50 godina, ali je samo mali broj njih povjerovao. Njihova pokvarena priroda je odbijala vjeru i slijeđenje istine.

Nastavit će se…

Glas islama, 247, R: Historija islama, A: Enes Ibrović