PITANJE: Kako da postupi osoba koja je kupila kurban, ali ga nije uspjela zaklati u propisanom vremenu, ili je imala namjeru da ga kupi, a to zbog obaveza nije uspjela učiniti?

ODGOVOR: Svaki ibadet u islamu ima svoje propisano vrijeme u kojem se treba izvršiti, tako da obavljanje ibadeta prije ili poslije njegovog propisanog vremena dovodi u pitanje ispravnost tog iba[1]deta. Što se tiče vremena klanja kurbana, ono po mišljenju uleme hanefijskog mezheba počinje odmah po obavljenom bajram namazu (klanje kurbana prije namaza nije ispravno) i traje do pred kraj ikindijskog vremena (do pred zalazak sunca) treći dan Bajrama, s tim što je najbolje da kurban bude zaklan odmah nakon bajramskog namaza, prvog dans Bajrama. Klanje kurbana noću u danima Bajrama pokuđeno je i treba ga izbjegavati. Može se dogoditi da osoba koja je dužna zaklati kurban i koja je kupila životinju koju želi zaklati u tu svrhu taj čin zbog zauzetosti ne uspije praktično izvršiti u propisanom vremenu, pa se postavlja pitanje kako da postupi? Ako je životinja zaista kupljena sa nijetom da bude kurban, da bude zaklana u ime Allaha dž.š., da bi se iskazala pokornost i poslušnost na taj način, ona se ne može iskoristiti u bilo koju drugu svrhu, osim u tu, što znači da se životinja ne može prodati, pa da osoba taj novac koristi za svoje potrebe.

Ono što se nudi kao moguće rješenje jeste da se vrijednost tog hajvana u novcu podijeli u dobrotvorne svrhe, a hajvan se u tom slučaju može zadržati, ili se može prodati, pa dobijeni novac podijeliti, kako smo prethodno rekli, ne ostavljajući novac za sebe. U oba ova predložena rješenja novac je taj koji zamjenjuje životinju, pa umjesto da čovjek dijeli meso, dijeli novac, tako da se otprilike zadovoljava djelimično ono što se postiže kurbanom, naravno ne u cjelosti, jer klanje kurbana ima svoje specifičnosti koje ne mogu biti nadoknađene, osim njegovim izvršavanjem u propisanom vremenu. Zabrana korištenja kupljenog hajvana za svoje potrebe, ako nije zaklan, odnosi se i na zabranu iskorištavanja bilo čega od kurbana, kao npr. kurbanske kože i slično. Resulullah a.s. u tom smislu kaže: “Ko proda kožu svog kurbana nema nagrade za kurban.” Prema tome, ljudi moraju biti oprezni u ovim stvarima i trebaju voditi računa da dobro djelo koje čine upotpune, kako bi dobili nagradu u potpunosti, ili kako ne bi pokvarili ono što su učinili nečim što je sitno, npr. prodajom kurbanske kože i zadržavanjem novca za sebe i svoje potrebe.

Naravno da se kurbanska koža može zadržati i za svoje potrebe, ali se u tom slučaju njena vrijednost mora podijeliti ili uplatiti na adresu Fonda za školovanje učenika medrese, što je najbolje rješenje. Postoje pojedinci u džematima koji bi željeli samostalno, odvojeno od svoje centrale, organizovati akcije sakupljanja kurbanskih koža da bi ih prodali, a novac ostavili za podmirivanje svojih potreba i slično, kao što bi željeli postupiti i sa svim drugim akcijama koje se organizuju od strane Islamske zajednice. Toga je bilo, a vjerovatno će i biti sve dok muslimani ne budu svjesni da se radi o čisto vjerskom propisu čije izvršavanje je propisao Uzvišeni Zakonodavac, a koje se ne može mijenjati i prilagođavati prohtjevima neukih pojedinaca.

Osoba koja je obavezna zaklati kurban, to bude htjela izvršiti, ali zbog zauzetosti ne uspije u propisanom vremenu učiniti, dužna je po isteku propisanog vremena izdvojiti novčanu vrijednost kurbana i podijeliti ga u dobrotvorne svrhe, s tim što ovo dijeljenje ima status sadake, to jest nema vrijednost pravog kurbana.

PITANJE: Da li ima opravdanja stavljati Bismilu, ili neki kur’anski ajet, na početak različitih obavještenja ili plakata kojima se obavještava javnost o smrti osobe?

ODGOVOR: Na prvom mjestu moramo napraviti razliku između različitih obavještenja, odnosno sadržaja koje imaju. Ne može se stavljati Bismila, niti jedan ajet, a ni njegov jedan dio, ispred teksta koji nije sa tim ajetom u direktnoj vezi, odnosno ispred teksta koji nije vjerskog tipa, niti je usmjeren od strane vjerske institucije koja, inače, započinje svoje akte Bismilom ili riječima Uzvišenog Allaha dž.š. Ovdje takođe želim naglasiti da se Bismila, niti ajeti Božje Knige, ne smiju zloupotrebljavati od strane pojedinaca ili grupa kao marketing svojim proizvodima, sa željom da se time postigne što bolji uspjeh ili efekat u javnosti, a u suštini, onaj koji to čini ne radi sa ubjeđenjem ili iskrenim vjerovanjem u to.

Bismilom (Božjim imenom) musliman treba uvijek započinjati svaki hairli posao, jer je to preduslov da čovjek od tog posla ima koristi. Nagrada se dobija samo za ono što čovjek učini u ime Allaha dž.š. sa namjerom da bude korisno drugim ljudima. Sa pisanjem Bismile ili ajeta ispred svakog akta kojeg musliman piše ne bismo se složili zato što na kraju dobar dio tih akata može dospjeti na mjesta za koja ne doliči da se Božje ime ili Njegove riječi na njima nalaze, ali to ni u kom slučaju ne isključuje usmeno spominjanje Božijeg imena na početku.

Glas islama, 247, R: Pitanja i odgovori, A: Rešad ef. Plojović