KOSOVO IZMEĐU TIRANIJE, ROPSTVA I ILUZIJE

Kosovo je oduvijek bilo tlo na kome su strujale raznovrsne kulture, pretenzije, želje ka teritorijalnoj nadzornici, okupaciji ili drugi oblici. Svakako, sve te forme imale su za cilj nadvladati njenu teritoriju i uspostaviti svoju vlast nad njenom većinskom etničkom grupom koju predstavljaju Albanci. No, ostavimo historijsku istinu onima koji su znatiželji otkriti te misterije. U analizi ovog seminara interes se svodi na odgoj i obrazovanje manjina kao ljudsko pravo i odgovor na sljedeća pitanja: Kakvo je stanje bilo, kakvo je sada i kakvo nastoji biti u ovom pravcu? Koje su izazovi, problemi i peripetije? Da li je u suglasnosti praktični život sa nastojanjima, ili je to samo mit i iluzija? Koja bi rješenja ili korake trebali poduzeti odgovorne institucije u tom pravcu i hoće li se to desiti?

KOMUNISTIČKO PROKLETSTVO NACIJE

Svi su mislili da će raspad Jugoslavije dovesti do oslobođenja ugnjetenih naroda, Albanaca, Bosanaca muslimana, Hrvata, Slovenaca i drugih, jer svi su oni gledali u Srbe kao najveću prepreku. Takvo stanje na Kosovu počelo se odvijati još sredinom života SFRJ, protestima ’60-ih i ’80-ih godina XX vijeka. Zapravo, 1981. godine studentski protesti u Prištini označili su i kraj Jugoslavije. Sva ova zbivanja odražavala su se direktno na obrazovanje, ljudska prava i demokratizaciju kosovskog društva. Najekstremniji dokaz je da su Albanci, uprkos tome što su bili većina od 90% stanovnika, bili smatrani manjinom od 1980. pa sve do 1998. godine kada je svemu došao kraj.

IZ ROPSTVA U ROPSTVO

Svi su se radovali slobodi koja je označavala kraj tiranije, tmine i pakla. Ali nije bilo zapravo tako! Pojedine etničke grupe, osim što nisu imale „pruženu ruku milosrđa“ od strane kosovskih institucija zbog njihove ekstremne ekonomske ugroženosti, nerijetko su bile ugnjetane, ponižavane i nesigurne. To su bile grupe etničkih manjina ili, bolje rečeno, manjina na Kosovu. No to i nije bio prvi prioritet društva, jer bilo ih je mnogo prečih: ekonomski šok, rasplakale majke, djeca bez roditelja, stagnacija u obrazovanju, politički konflikti, česti izbori i promjena vlasti. Trebalo je hitno naći rješenje svih ovih poslijeratnih problema. Ovo je zahtijevalo da neko drugi bude nadzornik nad stvorenom situacijom, a to je bio UNMIK. Prema realnim gledištima, to je bilo ropstvo, ljudi nisu bili sigurni, narod je i dalje bio „vruće krvi“ od posljedica rata, obrazovanje je stalo na isto mjesto. Ovo je bilo stanje odgoja i obrazovanja u cjelini do vremena završetka rata i godinu nakon toga.

POSLJERATNO STANJE KOSOVSKIH MANJINA U ODGOJU I OBRAZOVANJU

Nakon 1999. godine kosovske manjine bile su zanemarene od strane vladajućih institucija. Neke od njih, poput RAE, bili su veoma ugrože[1]ni. Kod njih su se spajale dualne komponente – neimaština koja se direktno odražavala na to da njihova djeca odustaju ili napuštaju školovanje, dok je s druge strane manjkalo poštovanje ovih pripadnika manjine od strane drugih građana, ostale djece, pa čak i ljudi sa vlasti i funkcija. U jednom izvještaju navodi se sljedeće: „Tokom preliminarnog istraživanja sazna[1]li smo da su djeca iz RAE zajednica, kao i djeca emigranata bila smještena u posebne razrede, što je onemogućavalu saradnju i komunikaciju ovih grupa sa ostalom djecom. Osim toga, nije postojala saradnja niti komunikacija između na[1]stavnika i roditelja ove djece. Druga stvar koja je utvrđena pri ovom istraživanju pokazala je da ocjenjivanje ovih učenika nije vršeno na pravičan način. Imajući u vidu sve ove nalaze, uz pomoć ovog projekta izvršili smo pritisak na rukovodioce nadležnih obrazovnih institucija da premjeste učenike RAE zajednica u druge razrede. Osim toga, uz pomoć aktivnosti, kao što su ljetni kampovi (organizovana putovanja za djecu razli[1]čite etničke pripadnosti), kod ovih učenika stvorene su prilike za saradnju i komunikaciju. Bilo je puno smetnji od strane roditelja djece iz RAE zajednica koji su oklijevali da dozvole svojoj deci da učestvuju u ovim aktivnostima protiv njihove volje. Ova smetnja prebrođena je preko stalnih posjeta porodicama učenika, gdje su, osim uspostavljanja čvrste veze između nastavnika i roditelja, roditelji bili pozvani da budu vodeći faktor u sprječavanju pojave napuštanja škole.“ Žalosna je činjenica koju navodi izvještaj OSCE sproveden nedavno, gdje između ostalog stoji: „Posebno je izraženo da nijedna od ispitanih općina gdje žive kosovski Romi, kosovske Aškalije ili kosovski Egipćani ne posjeduje nika[1]kve podatke o broju djece iz ovih zajednica koja nisu upisana u školu kada su navršila šest godi[1]na, kada je propisan obavezan upis. Nevladina organizacija Balkanski suncokreti je u Kosovu Polju uočila visoku stopu napuštanja školovanja, posebno među kosovskim Romima, kosovskim Aškalijama i kosovskim Egipćanima, što nije bilo evidentno u podacima koje su zvaničnici škola prosjedili OEBS -u.“ (OSCE, 2012:5) U općini Peć, bošnjački učenici, roditelji i na[1]stavnici ukazuju na nedostatak udžbenika na bosanskom jeziku. Zbog toga učenici uglavnom prate nastavu u atmosferi „slušaj i hvataj bilješke“. Oni smatraju da udžbenici iz građanskog obrazovanja, historije i bosanskog jezika ne odražavaju na adekvatan način posebne karakteristike zajednice kosovskih Bošnjaka. (OSCE, 2009:7)

PROBLEM DUALNOG OBRAZOVNOG SISTEMA I DISKRIMINACIJE MANJINA

U regionu Gnjilana djeca iz male zajednice kosovskih Bošnjaka uče samo na albanskom jer ne postoji kosovski nastavni plan i program na bosanskom. Učenici Goranci školuju se po obrazovnom sistemu kosovskog nastavnog plana i programa na albanskom u Uroševcu, a po obrazovnom sistemu srpskog nastavnog plana i programa u Kamenici. U Mitrovici i Vučitrnu kosovski Turci prate kosovski nastavni plan i program na albanskom i ne zahtijevaju osnovna predavanja ili časove na svom maternjem jeziku. Međutim, neki od njih nastavljaju srednje obra[1]zovanje u školama na turskom jeziku u Prištini. U Janjevu (Lipljan) učenici kosovski Turci prate nastavu po kosovskom nastavnom planu i programu na albanskom. Predstavnik ove zajednice ipak je izrazio interes za uvođenje predavanja na turskom jeziku. (Ibidem: 7) I dalje se, gledajući realnim okom, nije izmi[1]jenila svijest o drugim manjinama, kao što su pripadnici RAE, Egipćani i Aškalije, koji su, iz[1]među ostalog, ponižavani zbog njihove etničke pripadnosti, što ukazuju sljedeći uvredljivi ter[1]mini koje se u narodu koriste: ciganin, prosjak, bijednik, beskućnik i slično. Ipak, u poređenju sa ranijim godinama, u predškolskim aktivnostima redovno učestvuju tri generacije djece iz RAE zajednica. Od 2007. godine do danas zapaženo je vidljivo poboljšanje stanja kod učenika sa po[1]sebnim potrebama. Rezultati su sljedeći: ukupno 27 učenika iz RAE zajednica vratilo se u redovan obrazovni proces; broj učenika koji su imali teškoća u učenju smanjio se; veći broj djece upisan je u prvi razred; veći broj roditelja učestvuje na redovno organizovanim sastancima; roditelji su sve svjesniji značaja redovnog pohađanja škole od strane njihove djece.

Glas islama, 256, R: Analize A: Azmir Jusufi