Novi Pazar je od davnina grad u kome žive veliki
ljudi. U njemu, i nakon više od sto godina kako nije u
okviru osmanskog sultanata, žive age, begovi i paše.
Ovih dana ovaj grad je upao u veliko iskušenje, gdje
je u nekoliko sedmica, od novog, svijetu nepoznatog,
podmuklog virusa, izgubio mnogo svojih žitelja, a porodice izgubile svoje voljene.
Neko, koga je također ovaj grad izgubio, a time
je zasigurno veliki gubitak pretrpio i ovaj sandžački narod, jeste svakako hadži Esat Latifović. Hadži
Esko je bio „džamijski golub“, neko kome nije moglo
da se desi da čuje ezan, a da ne pohita u džamiju. Otišao je na Onaj, inšaAllah, za njega bolji svijet u svojoj 72-goj godini, iako je neposredno prije
kraće bolesti od korona virusa izgledao kao da je u
ranim šezdesetim – hitar, stalno u pokretu, redovno
na namzima u obližnjoj Berat džamiji, uvijek raspoložan za druženje, šalu, smijeh, uvijek spreman da
sasluša ders, savjete, da do detalja ispita i upita o
nekom vjerskom pravilu koje bi nakon toga sprovodio u svom životu.
On je sin poznatog novopazarskog vakifa hadži
Šefka Latifovića, pa je i Esko nastavio tu tradiciju.
Uvijek je bio uz svog Eka u trgovini i biznisu koji im
je išao od ruke. Zajedno su, uz ostale članove porodice, prvo uvakufili zemlju, a onda i napravili džamiju koja je nakon toga ponijela ime Hadži Šefkova
džamija. Nekoliko godina nakon toga, na ideju hadži
Šefka, a uz veliku podršku hadži Eska, u dvorištu
Eskove porodične kuće uvakufljuju zemljište gdje
ubrzo nakon toga započinje izgradnja Berat džamije
koju su uz ostale okolne mještane pomogli svojim
ozbiljnim svotama novca.
Uz razgovor sa hadži Hajrom-ef. Tutićem,
koji kao stariji efendija zna puno džamata i njihovu historiju, rekao mi je vezano za hadži Eska
da su on i njegov babo hadži Šefko jedni od prvih
vakifa i onih koji su nakon Drugog svjetskog rata
počeli da daju zekat, pa priča kako su još sedamdesetih godina došli u Odbor Medžlisa i donijeli
veliku svotu novca na ime zekata i tako pomogli
Islamsku zajednicu, Medresu i njene učenike u
Sarajevu.
Hadži Esko, višestruki hadžija, učač Kur’ana
Časnog, hafiz Jasina plemenitog (ako ga nije
stigao proučiti kući jer je ranio ka pijaci i poslu,
proučio ga je usput u kolima napamet), ako si ga
trebao, našao bi ga nakon namaza ispred džamije; ako si htio sjesti s njim, našao bi ga tamo gdje
su jaki šahisti. Poznat je bio po tome što kada vidi
dijete obavezno mu udijeli novčanu hediju uz štipanje obraza, milovanje po kosi i tepanje „babe,
babe“. U široj porodici poznat je kao neko ko je
redovno obilazio svoju rodbinu i nije zapostavljao
rodbinske veze.
Kaže Allahov Poslanik s.a.w.s.: „Pet osoba su
šehidi: onaj ko umre od zarazne bolesti, onaj ko umre
od stomačne bolesti, onaj ko se utopi u vodi, onaj
ko pogine pod ruševinama (nekog objekta) i onaj ko
pogine braneći se na Allahovom putu.“ (Hadis bilježi
Buhari, Muslim, Tirmizi, Sujuti i Malik) Prema ovom
časnom hadisu, našeg hadži Eska, inšaAllah, možemo smatrati šehidom, moleći Allaha dž.š. da mu
oprosti grijehe, da mu olakša i uljepša boravak u
kaburu, da mu se smiluje na Sudnjem danu i da ga
u Džennetu sastavi sa svojom hanumom rahmetli
hadži Hankom za kojom je uvijek čeznuo. Amin.
Na Ahiret je preselio 02.07.2020. godine, a dženaze je obavljeno u petak 3. jula nakon džuma namaza ispred Berat džamije u Novom Pazaru.
Hazim Zukorlić