Vama je lako, vi ste Sandžaklije, snaći ćete se!“ Odzvanja mi ova rečenica u glavi dok koračam nepoznatim ulicama. Nije upućena meni. Zapravo, čuo sam je kao dijete više puta kada bi neko došao u moj kraj i prisustvovao ispraćaju naših ljudi u bijeli svijet. To su možda bile riječi podrške. Ili je to samo konstatacija na nešto što svi znamo? Možda nam ovakve riječi daju vjetar u leđa ili nam stvore teret da moramo da ih opravdamo našim uspjehom? U svakom slučaju, svjedoci smo i živi akteri dunjalučkih zbivanja u kojima naši ljudi doživljavaju uspjehe u raznim sferama života. Ističu se agilnošću, kite se ponosom i moralom. Nekada su dovitljivi, nekada prilagodljivi, ali nikada mediokriteti i formalisti. Ruše zidove prepreka, a grade čvrste veze ispunjene povjerenjem i emanetom. U dalekim gradovima čistih i hladnih ulica naši ljudi ponosno nose oreol svog zavičaja, budeći znatiželju kod stranaca. Kako li je lijepo u tom njihovom Sandžaku, kad jedva čekaju da tamo provedu ljeto i zimu? Tamo sigurno ima nešto što ih privlači više od egzotičnih destinacija, gdje bi bilo logičnije da provedu svoj zasluženi odmor…

Ovo su razmišljanja ljudi ušuškanih u komfor nekog uređenijeg društva. Pričamo im o veličanstvenoj i surovoj prirodi u kojoj smo odrasli. O tome kako smo odgajani da budemo samostalni, ali da imamo jak osjećaj za porodicu, jedinstvo, požrtvovanost. Da je naša riječ emanet i da su poštenje i ljudski integritet kod nas svetinja. Pričamo zanimljive detalje i zvučimo ubjedljivo, ali nailaze još neke slike koje ćemo ipak zadržati za sebe. Svakako ne bi razumjeli našu kompleksnu situaciju, niti bi ta priča sama nešto promijenila. Ali te priče su živo prisutne koliko i idilične slike našeg Sandžaka. Naličje naših živopisnih krajolika su rijeke kojima ne dozvoljavamo da slobodno teku već ih opterećujemo nečim što razuman čovjek ne bi mogao da uradi bez griže savjesti. Naša priroda strpljivo odolijeva, ali pitanje je još koliko dugo. Naši gradovi su u vrhu po broju mladih, onih koji su primorani da budu odlikaši daleko od svojih čaršija. Negdje daleko gdje su im stranci pružili uslove koje njihovi zemljaci na položajima nisu mogli, vjerovatno zbog toga što su bili zauzeti ličnim interesima i što će uvijek ostati neko ko će im dati povjerenje da još niz godina gledaju svoj narod s visine i rade protiv njega. Metamorfoza svjesnog čovjeka odvija se bez prekida, on stalno napreduje vođen unutarnjom željom da danas bude zehru bolji nego jučer.

Čitajući naša ranija zapažanja i gledajući slike iz prošlosti, prepoznajemo dokaze da naš rad nije uzaludan i da je napredak prisutan. Prošlost nam služi kao polazna tačka od koje trebamo krenuti kada svijet prijeti da nam poremeti prioritete i usmjeri našu životnu energiju na trivijalne stvari. Gdje god se nalazili trebamo biti svjesni da nismo iščupano drvo, već naši korijeni sežu duboko u zemlju, pored mnogobrojnog sličnog drveća. Čvrsto vjerujem i osjećam da predstoji kolektivno buđenje svijesti kod znatnog dijela našeg naroda. Prošlost je pokazala da smo možda ponekad stagnirali, ali da smo itekako ostali vitalni i stameni. Život nas nije mazio, ali nas nije ni satro. Moramo razmišljati afirmativno i nema čekanja boljih dana već da, uz Allahovu pomoć, odlučno krenemo ka njima. Potražimo motivaciju u našoj vjeri, porodici i ljubavi prema životu. Nemamo luksuz gubljenja vremena, samo je jedna iskra dovoljna – da plane sve ili da sve obasja. Želim da prkos i želja za nečim novim ne prerastu u frustracije i buntovništo bez razloga. Umjesto toga, jako bih volio da nabujalu energiju naše omladine koristimo za hairli projekte, gdje će moći da protkaju svoje talente i interesovanja. Volio bih da budućnost bude poligon za sve one koji žele da pošteno grade život na ovom kratkom dunjaluku.