Evidentno je da loša atmosfera utiče na zdravlje. Ukoliko bi vazduh prestao cirkulirati, prašina se proširila, dim i prljavština plutali i da tako stanje potraje, bolesti bi prožele tijelo, a bljedilo bi prekrilo lica. Evidentno je da nedovoljna ili neredovna ishrana ima sličan ili jači efekat. Koža postaje naborana i ispunjena bubuljicama, kosti omekšaju i lome se, čula oslabe, a njihova funkcija se poremeti. Bolesna tijela će ozdraviti samo ukoliko potrebna hrana bude potpuna, a neophodni elementi budu na raspolaganju. Budući da se ovi prizori odnose na materijalni život ljudi, isto tako bi trebali biti i u njihovom moralnom životu. Srca i umovi imaju suplemente pomoću kojih opstaju zdravim i rastu, imaju hranu pomoću koje jačaju i razvijaju se. Ukoliko su ove nužne pritoke ugrožene određenim problemom ili nedostatkom, nesumnjivo će moral naroda opasti. Ukoliko se ova devijacija nastavi, očekuj intelektualnu atrofiju goru od tjelesne atrofije i duhovnu slabost goru od slabosti paraliziranih čula. Posmatrao sam islamski ummet i vidio da njegovo opće stanje vodi mizeriji. Učmalost teče njegovim bićem tako da pomisliš da su u pitanju simptomi smrti, a neprijatelji se sakupili oko njega koji imaju namjeru opljačkati ga kao da su pred ostavštinom bankrota koji je odlučio da se povuče iz posla i konkurencije. Ko pogleda bolesti ovog ummeta brzo će primijetiti da on diše u zagušljivoj mentalnoj atmosferi, te da je njegova psihološka, društvena, intelektualna i emotivna hrana jako loša. To je hrana kojoj ne nedostaju samo važni elementi, već su i određeni dijelovi hrane ubuđali dok su drugi otrovni! Kontinuitet ovih tragedija uzrokovao je neizbježnu posljedicu, a to je da je moć ummeta nestala, a njegov životni put krenuo pogrešnim smjerom. Ovo se desilo plemenitoj poruci ummeta koja se prestala kretati i koja nazaduje. Tada se opasnost proširila, a zlo je eskaliralo, zbog čega su se stoljećima naše teritorije smanjivale. Nakon što su neprijatelji nasrnuli na islamski ummet, tako da smo i danas u slabosti i tjeskobi, svjedoci smo pokušaja tirana da judeiziraju određenu islamsku zemlju, a drugu kristijaniziraju. Vidimo napore reformatora i obnovitelja koji odbacuju ovu pošast i udahnjuju dušu beživotnim, nazadnim ljudima kako bi se suprotstavili klanju i ostali živi! To su napori koji su započeli prije otprilike stotinu godina. Heroji tih napora su preselili, a da nisu požnjeli plodove truda, tako da se pomisli da su se utopili u slijepom ponoru. Istina je da je Džemaludin Afgani podigao glas, čiji je snažni eho daleko odzvanjao, a čuvari islama nakon njega ustaju s teškim teretom, boreći se protiv ove rasprostranjene epidemije. Pogrešno je misliti da je bolest sadvladala ljekare. Nikako, oni su donekle zaustavili tok bolesti i bili uz bolesnika na putu oporavka. Uz ovakvu kompleksnost bolesti, njene posljedice, spletke protivnika i jačinu njihove snage, ljekari ništa drugo nisu ni mogli uraditi. Islamski ummet danas prolazi kritične faze i preostaje mu da ili savlada svoje bolesti i neprijatelje i pobijedi, ili će islam i istina nestati, a tmina će zavladati svim svjetovima. Nesreća ovog ummeta je došla iznutra prije nego izvana. Mnogi svjesni učenjaci shvatili su ovu istinu tako da su, u skaldu sa tim, riješili brojne probleme, a mi i pored drugih zabrinutih znamo da su izvori općih smjernica i izvori generacija bili na udaru široko rasprostranjene korupcije i potpune devijacije. Kako očekivati dobar plod od ovakve sadnje? Postoji ispravno islamsko znanje koje ummetu nije predočeno, ili su ga samo malobrojni shvatili, a trebaju ga svi znati. Postoje naučni, moralni i akaidski mitovi koji su se proširili i nastanili na svakom mjestu, a nisu trebali biti primjetni, niti su trebali ostati dugo, iako je bilo suđeno da se pojave. Ako ih pokušaš promijeniti, čut ćeš krikove panike kao da mijenjaš vrijednosti islama, a ne negativne elemente predislamskog dora. Istaknutih učenjaka u našoj povijesti je puno, ali se njihova imena namjerno skrivaju, ili iz nemarnosti, a poslije njihove smrti će ih slijediti postepeno ili odmah. Vjerujem da nije čudno to što će narod koji je zapostavio svoju tradiciju i omalovažio svoje velike učenjake, kao što su to uradili muslimani posljednjih stoljeća, danas ubirati posljedice onog što je uradio. Djeca su došla nakon roditelja, a unuci nakon djedova i svi oni koriste nepotpunu naučnu hranu i žive u zaraženoj moralnoj atmosferi, tako da su postali slabim. Svijet se kreće, a oni sjede; svijet skače, a oni još uvijek puze. Budući da muslimani nisu prekinuli lance iluzije koji su okovali njihove emocije i ideje, te da se nisu vratili čistim prirodnim izvorima koje je njihova vjera donijela, nemoguće je imati valjan život, naći ispravan put, ili uspjeti u bilo čemu. Muslimani su deformisali islamska učenja onoliko koliko su kršili njegove principe. Ako je grijeh loš za pojedince i zajednice, onda je obmana Allahove upute i unošenje stranih elemenata u vjeru zlokobnije i strašnije. Nekoliko posljednjih stoljeća učenja, koja su derivirana iz islama kako bi hranila emocije muslimana i njihove ideje, uprljana su čudnim primjesama. Ako bi očekivana kazna za obmanu za parče hljeba bila ista kao za one koji uništavaju obrazovanje nudeći loše lekcije, onda bi hiljade ljudi bilo u zatvoru. Podučavanje i pozivanje islamu zauzelo je pogrešan metod, što je dovelo islam ski ummet u tešku izolaciju i uzrokovalo da mnogo muslimana islam živi formalno, daleko od razumijevanja, islamske etike, suštine i teksta islama! Mi se okrećemo lijevo i desno kroz islamski svijet i vidimo narode, među njima i Muhameda a.s. Razlika između islamskog svijeta i Poslanikove a.s. velike tradicije je poput razlike između onog koji obožava tele i fizičara. Uz ovakvu veliku razliku muslimanski narodi tvrde da su muslimani. Po tom sloganu prepoznaju se u svijetu, čak iako iza sebe vuku terete neznanja, sujevjerja i dekadence što ruši njihovu vezu sa islamom! Već nekoliko stoljeća islamski ummet je u čudnoj situaciji u svijetu. Zaboravio je svoju poslanicu, a haos je zavladao njime. Živci su mu propali, tako da je sistem čula nepravilan, a neprijatelji bulje u njega, a potom kažu: „Ovom narodu smrt se približila, njegovo naslijeđe samo što nije naše, a trenutnu islamsku vlast su nazvali ‘državom bolesnog čovjeka’.“ Da, ne negiramo da smo bili bolesni, nemamo nikakvog utjecaja na industriju, niti učestvujemo u svjetskom natjecanju. Ne negiramo da je Allah „digao ruke“ od nas jer je naša veza sa Njim slaba, a naše slijeđenje Njegove vjere slabašno. Ništa od ovosvjetskih nauka nismo znali, a ono što se naziva vjerskim znanjem poslednje je što islam afirmira. Razlog tome je što su se loše bolesti pomiješale sa akaidskim, šerijatskim i pravnim naukama i uništile obrazovne i socijalne metode; demencija je ispunila osnove politike i vlasti, brojna tumačenja Kur’ana i Sunneta stavljena su u okvir mitova, književnost arapskog jezika i metode komunikacije su devalvirali. Jaz između naroda i vlada se proširio, između svih njih i islama, tako da su haos i konfuzija nadvladale sve. Ukoliko ima aktivnosti koje ukazuju da je ovaj ummet i dalje živ, to je onda utjecaj prve generacije, kao što se automobili naprijed kreću i nakon što ostanu bez goriva, a zatim stanu nasred puta. Žalosno je kada razmislimo, nakon ovih neizbježnih nevolja, i uvidimo da je distanca između nas i islama velika u smislu učenja, podučavanja i pozivanja u islam. Velika je razlika između onoga čime se pojedinac i društvo natapaju i čiste osnove islama kako ju je Allah objavio! U ovoj knjizi smo naveli brojne zamke kojem je bio izložen islamski život i donijeli svoj sud u skladu sa pravom vjerom, sačuvanom u Kur’anu i sunnetu Poslanika a.s. Nastavili smo stopama učenjaka reformatora: Pozivamo na dobro, a odbacujemo zlo; nastojimo odbaciti mnoge laži, što se, nažalost, proširilo među ljudima, koji nisu ni razumjeli islam, nisu dobro naučili podučavati islamom, niti pozivati u njega. Naša intelektualna i emotivna hrana zahtijeva kontinuirano pročišćavanje. Politika trovanja izvora, koju su šejtani isplanirali da bi zaveli ljude, isplatila se, što je rezultiralo da velike mase žive bez istinske svijesti, sigurnosti, racionalnog ponašanja i bez razumne vlasti! A da li islam postoji nakon toga, ili šta je od njega ostalo? Nema ništa opasnije od uništavanja smjernica, bez obzira bila namjera dobra ili loša! Teški porazi koji su zadesili islam i muslimane od prije stoljeća i pol, a čiju gorčinu još uvijek osjećaju, rezultat su umetnutih stranih elementa u sve segmente naših života, dok za ispravan Sunnet ili čistu Uputu nije ostalo prostora. Slabost odbrane pred orgijom ateizma koji dominira svijetom također je rezultat haosa obrazovanja i odgajanja kod nas. Pravi islam je teško vidjiv u gomili trivijalnih zaostavština, jakoj devijaciji i gomili novih gadosti koje su se dogodile uz zapadni kolonijalizam. Nadam se da će ova knjiga, uz prethodno objavljene knjige na ovu temu, biti svjetlo koje put istine čini jasnijim, snaga koja pomaže dobrim ljudima da opovrgnu sumnje i uklone gluposti, čistoća koja ubija klice bolesti koje štete našoj vjeri i povijesti, koje su poremetile našu misiju i omogućile zemaljskim agresorima da nas zadave.

Prijevod sa arapskog: Hfz. prof. dr. Almir Pramenković