Djetinjstvo provedeno na periferiji Novog Pazara, kakvo je naselje Šutenovac (Gornji),
posljednjih decenija XX stoljeća, pored ra- znih dogodovština, obilježile su i pojedine
ličnosti koje su svima u toj mahali, u kojoj
su se svi dobro znali i često obilazili, značile
više od komšije, poznanika, prolaznika. Nji- hova markantnost, po kojoj smo ih mi djeca
pamtili, dijelila se na dvije kategorije: one
koje ne želite da sretnete jer su vazda nešto
kivni na djecu iz mahale i sokaka, pa kružite
skroz drugim uličicama kako ne biste morali
baš pored njihove kuće proći kada se vraća- te iz škole, sa stadiona, sa rijeke, iz mekteba,
otkuda god, jer ćete naići na stotinu pitanja
i potpitanja, prijekora ili bezrazložnih osuda;
i na one koje ste se nadali da ćete sresti, jer
će vas sa njihovih ozarenih nurli lica stići bla- goslov, toplina, a Boga mi često i neka hedija
– nešto slatko, slano, neka voćka, sitniš neki.
A djetetu je to cijeli svijet. Znali smo i duple
krugove praviti da bi sokakom pored njihovih avlija prošli, namještati se da nas onako
majušne primijete i da nas obraduju svojim
osmjehom. Osobito su to bile majke, tetke,
hanume, bike i nane, i poneki amidža ili daidža.
Jedna od najdužih ulica u tom našem naselju, Prijepoljska, pruža se od rijeke Jošanice desno od mosta kod Stadiona, pa siječe
središnji dio mahale i širi u nekoliko krakova koji se na koncu utapaju u obronke Brda,
odakle je već počinjao drugi, veseliji svijet
prepun avantura i neizvjesnosti kojima smo
ispunjali ljetne ferije. Negdje na sredini te
duge i vijugave ulice, baš na račvanju dvaju sokačeta, sa donje strane izdizala se, u to
vrijeme, najvisočija kuća, sa avlijom i uvijek
sređenim cvijetnjakom. Bila je to kuća dvoje,
možda, najstarijih hadžija naše mahale, danas već rahmetli hadži Meha i hadži Kimete
Šaćirović.
Eh, jedna od osoba koju smo najradije željeli sresti u tim mimohodima bila je i hadžinica Kimeta Kima, posebno mi djeca iz gornjeg
dijela mahale koje je put pored njene kuće vodio više puta na dan, jer bi nas obasipala blagoslovima: „Šućur majki“, „Blagoš majki!“,
„Majkina sreća“, „Majkina radost“, „Majkin
ponos“, „Da vas Allah sačuva“ i tako redom
sve ponaosob, ali nas koji smo išli redovito
u mekteb uvijek je odvajala posebnim blagoslovima i peškešima. Tada nije bilo džamije u
blizini. Išli smo ili na Jermiše u Kuri Češme
džamiju ili na Hadžet, dobranih dvadesetak
minuta hoda, i nije baš bilo popularno slobodne dane raspusta „trošiti“ na džamiju.
Kako smo rasli, putevi su postajali kraći, uži i
tjeskobniji. Nekima je dosadila ista džada, pa
su mijenjali smjer. Mi koji smo nastavili istom
stazom postajali smo još vezaniji sa Hadžinicom. Redovno nas je blagosiljala, darivala
osmjehom i ozarenim licem.
Tih devedesetih godina mahala je još
uvijek bila prostrana, avlije nisu stješnjivale
prenatrpane kuće kao danas i svi su se me- đusobno znali, obilazili, dolazili na radost, na
žalost – komšiluk se poštivao kao rod. Tome
je ponajviše doprinosio džemat. Nismo imali
džamiju, ali smo svakog Ramazana imali imama, žive vjerske aktivnosti, pored teravih namaza, vazi nasihate i mekteb u kome smo, tih
godina uz Hajra-ef. Tutića, živjeli Ramazan.
Za nas dječake je to bilo golemo – stupiti u isti
saff sa odraslima. Nekako smo rasli u svojim
i očima svih iz okruženja. Naravno, nije baš
svima bilo drago što smo se tiskali među
njih, posebno jer bi se nekada iz posljednjeg
saffa mogao čuti i poneki kikot. I onda su
negodovali, glasno se protivili, pa čak i pred- lagali da nam se zabrani dolazak na teravih
namaz. Naši zaštitnici bili su, pored efendije,
još muezin Nako i hadžinica Kima, jedna od
tek nekoliko žena, mahom starijih nana, koje
su redovno dolazile na teravih namaz i, kako
je i pravilo, bivale iza nas muških. Tada su Ra- mazani padali u zimsko doba, studen je bila
velika, a ogromnu prostoriju u kojoj smo dže- matski devamili namaz nije bilo lahko zagrija- ti, posebno jer je cijelog dana bila prazna, pa
se tako nije ni grijala. Ali smo, ipak, uvijek pri
dolasku na namaz i vikendom u mekteb nala- zili topao ambijent. Među nekoliko njih koji su
o tome vodili brigu prednjačila je hadžinica
Kima. Skoro svaku večer bi, netom po iftaru,
napunila bubnjaru da bi se ista zacrvenila i
već, kada bi se pred sami teravih namaz oku- pljali, pružala topao i prijatan ambijent.
Ljeti si skoro svakodnevno u poslijepodnevnim sahatima mogao vidjeti hadžiju Meha
i hadžinicu Kimu kako zamiču k brdima, šumama i dublinama, a u predvečerje se vraćaju s punim naramcima najrazličitijeg ljekovitog bilja. To bilje je Hadžinica sušila, pravila
različite smjese prirodnih lijekova za mnogobrojne boljke. I tako godinama. A onda su
se redale grupe ljudi pred njihovom avlijom,
bonika natjeranih različitim mukama, kojima
bi ti čajevi, mehlemi, vatrene trave, salivene
strave i štošta još pomagalo da se oslobode
velikih tegoba. Glas o tome se brzo širio, a
blagoslovi na Hadžinicu bivali sve veći.
Ta zauzetost je nije nimalo odvajala od
ranije utabanog puta, lijepih adeta, posvećenosti vjeri, porodici, rodbini i komšijama. Za
svakoga je nalazila lijepu riječ, osmjeh, upućivala dovu, blagosiljala, istinski se radovala
svačijem uspjehu, a posebno na vjerskom i
porodičnom planu. Jedino je tu i pravila razliku, a kako sam imao privilegiju da budem
jedan od prvih medresanata iz naše mahale,
a i rodbinski blizak, imao sam posebno mjesto kod Hadžinice, koje je toliko bilo veliko da
je, čak tokom mojih studija u Sarajevu, znajući da će avionom letjeti iz Sarajeva preko
Istanbula ka Medini, izrazila želju da se makar
poselamimo u putu. I to sam jutro na sabahu pred Fahdovom džamijom sačekao naše
hadžije, pronašao hadžinicu i kao sa svojom
najrođenijom bikom se selamio i otpratio na
blagoslovlejni put. Kada god bih došao kući
makar i na kraći period, Hadžinica je dolazi- la na slatku. A i mimo toga, redovno se kod
majke raspitivala kako sam, kako napreduju
studije, slala selame i blagoslove, upućivala
dove.
U međuvremenu je Allah dao da se u na- šim naseljima upale svjetiljke imana, da za- blistaju minareta. Prvo, u Donjem Šutenovcu,
nekih desetak minuta hoda od naše ulice.
Među najredovnijim džematlijama na dneve- nim namazima bila je hadžinica Kima, sve
dok se nekoliko godina kasnije nije izgradi- la džamija i kod nas, u Gornjem Šutenovcu,
kada postaje i jedan od značajnijih vakifa.
Baš kako je i muftija dr. Mevlud-ef. Dudić na
dženazi okarakterizirao, bila je jedna od velikih vakifa našeg vremena, skladno svom
imovinskom stanju i mogućnostima. I ne
samo vakifa, već i branitelja vakufa. Jedna je
od najzaslužnijih osoba što 2007. godine džamija i džemat Gornji Šutenovac nisu pali pod
utjecaj fitne i sumnji koje su rušitelji Islamske zajednice pokrenuli. Iako je bilo nekoliko
mučnih situacija, naročito u početku, ostala
je zajedno sa svojom porodicom stamena na
braniku Islamske zajednice, njenih vrijednosti i dobara. I na tome je ustrajavala sve do
dana kada je vratila svoju plemenitu dušu
Gospodaru svjetova.
Dok je imala snage nije propuštala nijednu
priliku, nijedan događaj pod okriljem Islam- ske zajednice i pokreta akademika Zukorlića,
a da ne bude među prvim i najodanijim aktivistima. Mogao si je sresti na predavanjima,
vjerskim svečanostima, otvorenjima vakufa,
tribinama, pa i mitinzima, uvijek sa osmjehom, blagoslovima i dovama, strepnjom i
sekiracijom hoće li se i kako uspjeti odbraniti, izgraditi, pobijediti i napraviti napredak za
dobrobit islama, muslimana i Bošnjaka.
Jedan običaj je posebno njegovala: posli- je svakih završenih izbora, svakog uspjeha,
mahsuzije bi pripremila tortu i poslala u Mey- dan akademiku Zukorliću da se saradnicima
proslavi uspjeh. Bila je iskren i odan pošti- valac njegovog djela, voljela ga je iskreno
u ime Allaha i širila njegove ideje. Nekoliko
puta, kada bi se desilo da joj neko iz sistema
ne bi adekvatno odgovorio na neki sitni za- htjev, pozvala bi me i rekla: „Neka ih, ja tamo
imam moga muftiju Muamera i tebe i to mi je
dosta.“ Istinski nas je voljela, mnogo brinula,
blagosiljala i učila dove.
Na dan njene smrti, poslije možda više od
petnaest godina, sreo sam rođaka i komšiju
koji se otisnuo u svijet. Stariji desetak godina, mnogo je više evocirao uspomena na
Hadžinicu, i ustvari, potvrdio priču da je podjednako svima nama iz mahale bila posebno draga osoba, da nas je sve izuzetno voljela i često savjetovala na dobro, blagosiljala i
upućivala dove za nas. I ne samo mahali, već
gradu, cijelome Sandžaku i Bošnjacima.
Zato ne čudi da su onog dana, na dženazi,
po kišnom i prohladnom vremenu, u jeku ove
pošasti koja nas sve sputava da normalno
funkcioniramo, svi, u onolikom broju, došli
da se halale i isprate na bolji svijet hadžinicu
Kimu, dobročinitelja i promicatelja dobra na
Božijem putu, velikog insana i vakifa, dobru
i plemenitu osobu koja je svojim merhametli
edebom obilježila odrastanje i zrijenje jedne
cijele generacije.
Naša hadžinica, Kimeta Kima Šaćirović,
vratila se svom Gospodaru, a iza nje je ostao
lijep spomen i trajna dobra koja će je sačekati
na Onome svijetu.