Znanje predstavlja stečenu vrijednost, dok učenost predstavlja kapacitet da se znanje prenosi. Ako je znanje ograničeno faktorima neprepoznavanja i nepriznavanja, a učenost onemogućena u svojoj ostvarljivosti, svako loše stanje ima smisla. Jedan od uzroka dekadence jednog društva ili nacije ogleda se u lošoj percepciji prema znanju i učenosti. U neskladu društvenih potreba, institucionalnih ograničenosti prosječnim djelovanjem i odsustvom razvoja duhovnih i materijalnih kapaciteta vrijednih ljudi nastaju duboke i dalekosežne anomalije koje mogu upropastiti jedno društvo ili naciju, te je dovesti do ruba opstanka ili uništenja.
Prioritetne kategorije društva je teško odrediti. Svi ljudi su potrebni. Ne postoji društvena sfera koja bi bila moguća bez uzajamnog djelovanja ljudi. Svačija uloga je značajna i velika. Ono što treba biti prioritet u shvatanju jeste upravo to da su svi ljudi i sve produktivne profesije bitne. Svakoj usavršenosti, olakšanju uvjeta rada, inovativnosti i profesionalnosti prethodilo je čovjekovo znanje i prenošenje tog znanja. I tu nema mjesta oholosti, stavljanju sebe iznad drugoga i cementiranja statusnih pozicija. Međutim, treba se biti svjestan vremena u kojem se živi i shvatanjem da su uloge izgradnje čovjeka kao duhovnog i prostornog
bića važne i da se znanje koje gradi čovjeka mora cijeniti kao i svako čovjekovo znanje koje mu život i prostor djelovanja čini lakšim. Međutim, znanje danas razlikujemo od vještina i pojma životnog izbora. Sa strane poruka i odnosa odgoja jednog društva ljudi koji se odluče za visoko obrazovanje i zakorače u sferu naučnog polja, a pritom su oni koji odskaču od prosjeka, daju više nego što formalitet konkurentnosti to zahtjeva, a smatraju se nepoželjnima, suvišnima i nepozvanima da obavljaju svoj posao, ne bivaju adekvatno izabranima i oni su kojima se ne pruža šansa, poruka koja se šalje trenutnim i budućim generacijama je fatalna.
Društvo se samo navikava na nipodaštavanja takvih ljudi, na omalovažavanje znanja i stvara odnos kao prema nečemu nakaradnom. Time se stiče negativna forma mišljenja prema svemu progresivnom i bitnom, a društvo koje dobija matricu normalnosti takvog stanja i odnosa prema ljudima sa znanjem i učenima, dolazi do stanja u kojem odgovornost preuzimaju neodgovorni, a ljudi bez pozvanosti da
ulaze u sfere koje im nisu bliske preuzimaju društveno kormilo i profesiju dovode do apsurda. Tako nastaje opći haos svih sfera života za koji je potrebna višedesetljetna dekontaminacija mentalne svijesti i teške borbe za povraćaj društvene moralne vage u normalno i neometano stanje rada.
Kada pogledamo ko od nas je bitan društvu, vidjet ćemo puno kategorija ljudi i zanimanja. Međutim, kada promislimo o tome ko treba voditi društvo, jasno ćemo se pozicionirati na toj ljestvici ukoliko smo svjesni svojih kapaciteta. Tu ambicije čovjeka ne smiju biti izvan mogućnosti. Ljudi sa znanjem odgajaju ljude, obrazuju, formiraju, pa samim tim trebaju da upravljaju, vode, brane i razvijaju. Ukoliko je naš sistem vrijednosti u tome da svako može biti pozvan da se miješa u sferu koja mu po prirodi društvene konsolidiranosti ne pripada, po stručnosti nije predodređena i po sposobnostima nije namijenjena u formalnom i suštinskom
smislu, mi spadamo u one koji su neprijatelji svog života, života ljudi i zajedničkog interesa. Otuda je važno da se cijeni uloga sposobnih i onih bez čijeg učešća se ne može i ne smije koračati u budućnost. Ako u nama ne živi vrijednost cijenjenja znanja, naša građanska prava da učestvujemo u kreiranju svoje stvarnosti su pogubna. Ukoliko nemamo svijesti o tome ko smo, šta možemo i šta drugi mogu, kome je
gdje mjesto i ko gdje treba biti po Božjim uvjetima, pred nama su problemi opstanka i razvoja neupitni. Dakle, ako ne vrjednujemo, ne slušamo i ne slijedimo ljude od znanja, mi gubimo
sebe i gubimo kolektivni moral. A kada padne moral, pada sve. Padamo i mi, neminovno.