PITANJE: Jedna naša čitateljka kaže: „Volela bih da se pokrijem, ali me porodica u tome ne podržava, kažu: ‘Sačekaj još, ima vremena.’ Da li je grijeh biti neposlušna roditeljima u ovoj situaciji, to jest da li se trebam pokriti, bez obzira što roditelji traže da to ne činim?
ODGOVOR: Poslušnost i poštovanje roditelja jeste jedna od osnovnih islamskih dužnosti djece. Uzvišeni Allah dž.š. u Kur’ani-Kerimu zabranjuje uznemiravanje roditelja, pa čak ukoliko se u tu svrhu koriste riječi negodovanja i nezadovoljstva poput UH, a da negovorimo o riječima koje u većoj mjeri izražavaju negodovanje, vrijeđanje i uznemiravanje roditelja.
Uzvišeni kaže: „Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni uh, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: – Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“ (El- Isra: 23-24)
Kada se govori o prakticiranju propisa vjere islama: namazu, postu, pokrivanju, to jest islamskom odijevanju, roditelj je u prvom redu taj koji je dužan da navikne svoje dijete na ispunjavanje propisa. Malo je čudno, a i bolno, kada roditelj propusti tu svoju obavezu, pa dođe u situaciju da dijete samo inicira prakticiranje propisa vjere islama, a samim tim ukazuje roditelju na propuste koje je učinio, ne samo prema svome djetetu već i prema sebi.
Takve situacije nerijetko rezultiraju protivljenjem i zabrinutošću roditelja inicijativama koje dolaze od djece, što je zabrinjavajuće, a i neprihvatlivo. Savjetovao bih osobi koja pita, prije nego se odluči na krupne korake poput pokrivanja, tj. islamskog odijevanja i drugih propisa vjere islama, da razgovara sa svojim roditeljima, sa svojim ocem, odnosno majkom, da im govori o propisima vjere islama, da im obezbijedi islamsku literaturu koja govori o vjeri islamu, kako bi njima omilila propise islama i kako bi oni uvidjeli
da su dio svoga života proveli u zabludi i neposlušnosti Uzvišenom Allahu dž.š.
Nakon takvog odnosa prema roditeljima, strpljivosti i upornosti, sigurno će rezultat biti razumijevanje djeteta, odnosno izlaženje u susret svim njegovim inicijativama koje su vezane za vjeru, odnosno sigurno će rezultitrati podržavanjem djeteta u njegovoj namjeri da bude pokorno Uzvišenom Allahu dž.š. zato što je cilj svakom roditelju da njegovo dijete bude sretno i da ne ponavlja greške koje su oni činili. Nerijetko se događa da u džamiji, ili drugim mjestima gdje se govori i uči o vjeri, vidimo momke ili djevojke, potomke roditelja koji su živjeli daleko od džamije, koji u njih nisu ulazili i ne znaju kako one izgledaju, koji su imali potpuno negativan odnos prema propisima vjere, to jest bili u zabludi, pa je kasnije to rezultiralo popravljanjem roditelja. Svaki roditelj je slab na svoje dijete i teško je naći roditeljsko srce koje neće popustiti pred zahtjevima djeteta, posebno
ukoliko je u tim zahtjevima korist za dijete.
Ukoliko je roditelj osoba koja jasno i neopravdano pokazuje negativan odnos prema vjeri, omalovažavajući ili ismijavajući njene propise, takvom roditelju nije grijeh biti neposlušan u
prakticiranju propisa vjere, jer se u tom slučaju daje prednost poslušnosti Uzvišenom Allahu u odnosu na poslušnost stvorenjima, makar to bio i roditelj. Poslanik a.s. je rekao: „Nema poslušnosti stvorenju, ukoliko se u tom slučaju čini grijeh prema Gospodaru.“
Dakle, poslušnost roditeljima ima granice, a to su granice dozvoljenog. Ukoliko roditelj traži od djeteta nešto što je vjerom zabranjeno, tada prestaje obaveznost poslušnosti roditelju, zapravo, u tom slučaju je obaveza biti neposlušan roditelju, već biti poslušan svom Gospodaru, Allahu dž.š. Međutim, ono što se i u ovom slučaju mora voditi računa jeste da ta neposlušnost ne smije biti izražena ili praćena grubošću niti vrijeđanjem roditelja, shodno riječima Uzvišenog koji naređuje velikodušnost i blagost u odnosu prema roditeljima, čak i trenucima kada nagovaraju dijete na nepokornost Allahu: „…i prema njima se na ovome svijetu velikodušno ponašaj.“ (Lukman, 15)
PITANJE: Da li je dozvoljeno dati (pozajmiti) novac poslovnom saradniku, kome je novac potreban da odradi neki posao (halal),  a za tu uslugu dobiti određenu novčanu naknadu?
ODGOVOR: Pozajmica ili kredit osobama kojima je novac potreban radi obavljanja određenog posla spada u pohvaljena djela, jer se radi o obliku međuljudskog potpomaganja, koje
je vjerom propisano i za koje Allah dž.š. obilno nagrađuje. Međutim, da bi sve ostalo na tome, to jest pohvaljenom djelu za koje će čovjek biti nagrađen
od strane Uzvišenog Allaha, potrebno je da se u ovo djelo ne umiješa nešto što će čitav postupak učiniti zabranjenim.
Pitanje nadoknade za zajam, ili nagrade za pozajmljeni novac, ako se uslovljava, jeste zagarantirana dobit koja se ostvaruje bez truda i rizika, što je zapravo ključno obilježje kamatnog poslovanja, koje je propisima vjere strogo zabranjeno.
Ono što je potrebno naglasiti ovom prilikom jeste da islam ne zabranjuje svaku vrstu dobiti
koja se dobija u sličnim situacijama. Ukoliko je želja i namjera osobe koja ima novca da sa dijelom svoje imovine pomogne onome ko nema novca, a ima afiniteta za bavljenje određenim poslom, a da od toga i ona ima dobiti, to jest da vlasniku novca pripadne dio od profita, to može učiniti i takav postupak se u Šeriatu naziva
udruživanje.
Prilikom sklapanja ugovora o udruživanju potrebno je da se strane koje se udružuju dogovore oko svih detalja koji se tiču posla koji se želi obaviti, a posebno oko rizika od gubitka i podjele profita koji se očekuje da bude ostvaren. Tako je u tom slučaju vlasniku novca, koji ne ulaže trud u poslu, dozvoljeno da dobije određeni procenat od
dobiti, koja može biti manja ili veća. U slučaju da se ne ostvari profit od obavljenog posla, vlasnik novca neće imati pravo da traži nikakvu dodatnu nadoknadu od osobe koja je radila sa novcem.
Ono što je važno napomenuti, a tiče se udruživanja kapitala, jeste da vlasniku novca nije zagarantirana dobit i da on prilikom sklapanja ugovora preuzima rizik gubitka kapitala, tako da su ovo dva momenta koji udruživanje čine dozvoljenim i različitim od kamatnog kreditiranja koje je zabranjeno, gdje je stvar obrnuta – dobit je poznata i zagarantirana i nepostoji rizik od gubitka kapitala.
Na osnovu svega pomenutog, može se zaključiti da se za klasičnu pozajmicu ili kredit ne može uslovljavati nikakva nadoknada, jer je njihova svrha međusobno potpomaganje u kojem se vlasnik novca odriče materijalne dobiti u korist druge strane kojoj se novac pozajmljuje, a za uzvrat ispunjava uslove za dobijanje nagrade od Uzvišenog Gospodara, kako na ovom tako i na budućem svijetu.
Ukoliko pak osoba kojoj je pozajmljen novac i sa njim obavila posao koji joj je donio dobit svojevoljno želi izraziti zahvalnost i poštovanje prema vlasniku novca u vidu poklona, a da to nije uslovljeno niti traženo sa njegove strane, takav postupak je dozvoljen i ne spada u zabranjenu dobit.