Značenje dove

Riječ dova potiče od glagola de’a-jed’u, što znači moliti.

Postoje dvije vrste dove i obadvije su spomenute u Kur’anu, kao što kaže Ibn Tejmijje: „Dova ili da’va u Kur’anu označava dvoje: dovu ibadeta i dovu mes’ele (dova s kojom se nešto traži i moli).“

Ibnul-Kajjim kaže: „Postoje dvije vrste dove: dova koja je ibadet i dova kojom se traži nešto. Onaj ko čini ibadet čini i dovu, a i onaj koji nešto traži i moli, također čini dovu.“

Tumačeći ajet: Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole. I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (El-E’araf, 55-56)

Ibnul-Kajjim je kazao: „Ova dva ajeta sadrže pravila vezana za obje vrste dove – i dovu ibadeta i dovu kojom se traži i moli. Nekada se u Kur’anu dovom ukazuje na jednu, a nekada na drugu vrstu, ali svaka od njih obuhvata i podrazumijeva drugu.“

Kada se rob obraća Allahu tražeći neku korist ili moleći Ga da mu otkloni neku nedaću, tada je to dova mes’ele (traženja). A kada se rob obraća Allahu iz straha, poniznosti, pokornosti ili nade, tada je to dova ibadeta, jer su i nada, i strah i poniznost prema Allaha srčani ibadeti.

Svaka dova ibadeta podrazumijeva i dovu kojom se nešto traži, a također i svaka dova kojom se nešto traži podrazumijeva dovu ibadeta.

Jer svako ko traži nešto od Allaha traži to sa strahopoštovanjem i poniznošću prema Njemu, a svako strahopoštovanje i poniznost prema Allahu u osnovi su ibadet, milost i oprost.

Islamski učenjaci spominju nekoliko definicija dove koje su slične jedna drugoj. Uzimajući u obzir te definicije, možemo kazati sljedeće:

Dova je ispoljavanje potpune poniznosti, pokornosti i ovisnosti o Allahu koje obuhvata molbu da se ostvari neka korist ili otkloni neka šteta.

Hvaljen neka je Allah, Uzvišeni, Plemeniti, Dobri i Darežljivi, koji je traženje potreba Svoga roba i njihovo obavljanje učinio ibadetom i ne samo da mu je naredio da ih traži, nego ga u slučaju da neće da ih traži najstrožije ukorio, to nazvao ohološću prema Gospodaru i zaprijetio mu najstrožijom kaznom. Allahov poslanik Muhammed s.a.v.s. je rekao: “Dova je ibadet.” (Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Hakim)

Dova je pokazivanje nemoći, potrebe i poniznosti od strane siromašnog roba koji sam sebi ne može da pomogne i njegovo obraćanje za pomoć Uzvišenom i Svemogućem Allahu, Koji mu je moćan dati sve što valja, a od njega odagnati sve što mu šteti i kod Koga ništa ne nedostaje i ne manjka. Uzvišeni Allah voli da Svoje robove obasipa blagodatima, ali voli i to da Njegovi robovi priznaju da su od Njega ovisni, da su pred Njim ponizni, da su u svojim potrebama na Njega upućeni i da bez Njega ne mogu.

Hadis koji slijedi jasno otkriva mnogo važnih stvari: “Vrata milosti će biti otvorena onome kome budu otvorena i vrata dove. Allahu je najdraže da se od Njega traži zdravlje. Dova zaista koristi za ono što te je zadesilo, ali i za ono što te nije zadesilo. Zato Allahu dovu upućujte.” (Tirmizi, 3548)

U nekim hadisima umjesto “vrata milosti će biti otvorena” stoji “vrata Dženneta će biti otvorena”. Ovim riječima ukazuje se posebna počast dovi, jer onaj ko upućuje dove kontinuirano se sjeća Gospodara i obraća Mu se. Riječi: “Dova zaista koristi za ono što te je zadesilo” mogu se razumjeti u smislu da onaj ko upućuje dove lakše podnosi belaje i nedaće koje ga zadese, kao i u smislu da je dova uzrok otklanjanja ili nestanka belaja. Riječima “ali i za ono što te nije zadesilo” moguće je da se aludira na to da je dova bila uzrok da čovjeka nešto ne zadesi.

U drugom hadisu kojeg također prenosi Tirmizi (2139) stoji: “Allahovo određenje mijenja samo dova, a život produžava samo dobročinstvo.” U ovom hadisu je dokaz da Plemeniti Gospodar zbog dove Njegovog roba otklanja ono što je odredio Svome robu, o čemu navode i brojni drugi hadisi, spomenuto potvrđuje i kur’anskim ajetom:

Allah briše šta hoće, ali i utvrđuje šta hoće, a majka svih Knjiga u Njega je. (Er-Ra‘d, 39)

Dova se prima

A kada te upitaju robovi Moji o Meni, Ja sam, doista, blizu. Odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka se oni odazivaju Meni, i neka vjeruju u Mene kako bi bili upućeni na Pravi put. (El-Bekare, 186)

Uzvišeni, također, kaže: Gospodar vaš je rekao: – Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće da Me mole, ući će, sigurno, u Džehennem poniženi. (Al-Mu`min, 60)

Ovaj ajet, između ostalih, dokazuje da Uzvišeni prima dove molitelja, tj. onih koji Mu se obraćaju. U to nema nikakve sumnje. Štaviše, molitelj treba biti uvjeren da će On udovoljiti njegovoj molbi: “Obraćajte se Allahu dž.š. dovom i pritom budite uvjereni da će vam udovoljiti molbi. Znajte da Allah dž.š. neće udovoljiti molbi koja dolazi iz nemarnog srca.” (Tirmizi, 3479) Allahov Poslanik a.s. u hadisima je posebno izdvojio nekolicinu osoba kojima se, bez sumnje, primaju dove: 1) onome kome je učinjena nepravda, “pa makar bio i grješnik”, 2) postaču sve dok ne iftari, 3) pravednom vođi, 4) roditelju koji dovi protiv djeteta.

Uvjeti i adabi dove

Da bi dova bila primljena kod Uzvišenog Allaha, potrebno je ispuniti njene ključne uvjete. Njihov nedostatak uzrokuje odbijanje dove. U te uvjete spadaju: a) iskreno obraćanje Allahu sa skrušenošću i poniznošću; b) ne moliti za grijeh ili prekid rodbinskih veza; c) opskrba, hrana i odjeća ne smiju biti haram i d) ne požurivati sa uslišavanjem dove.

Imam-i Gazali u svome Ihjā’u navodi deset adaba dove. Ovdje ćemo ih prenijeti u sažetijoj formi:

1. Da je ustrajan i odlučan u dovi, potpuno siguran u njeno ispunjenje i da je iskren u onome što moli. Allahov Poslanik a.s. je rekao: “Kada moli, neka niko od vas u dovi ne govori: ‘Allahu, oprosti mi ako hoćeš, ili Allahu, smiluj mi se ako hoćeš’, nego da odlučno dovu čini, jer Allah se ne može prisiliti.” (Muttefekun alejhi) Sufjan b. Ujejne, rahimehullah, je rekao: “Neka nikoga od vas od dove ne odvraća to što o sebi zna, jer se Uzvišeni Allah odazvao i udovoljio dovi najgorem stvorenju, Iblisu, neka je na njega Allahovo prokletstvo, kada Ga je zamolio: Gospodaru moj, daj mi vremena do dana kada će oni biti oživljeni!“ (Kur’an, 15:36)
2. Da moli i dovu ponavlja tri puta (a nema smetnje ni više od toga ili manje), jer se od Ibn Mes‘uda r.a. prenosi da je rekao: “Kada je molio, Allahov Poslanik je molio tri puta i kada je tražio, tražio je tri puta.” (Muslim)
3. Da ne požuruje i ne govori: “Već sam molio, pa mi molba nije uslišana” jer u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre r.a. stoji da je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Nekome od vas će dova biti uslišana, ukoliko ne požuri i ne kaže: – Već sam molio, pa mi dova nije bila uslišana.” (Muttefekun alejhi) U hadisu je navedeno jedno od pravila lijepog ponašanja onoga ko upućuje dovu, a to je da u traženju bude ustrajan i da ne očajava da će mu biti udovoljeno.
4. Da za svoju dovu bira odabrano vrijeme, kao što su: Dan Arefata u godini, mjesec Ramazan od mjeseci, petak u sedmici i vrijeme pred zoru u noći. Poslanik a.s.  rekao: “Allah svake noći, u njenoj zadnjoj trećini, silazi na nama najbliže nebo i pita: – Ima li koga da Me zove, pa da mu Se odazovem? Ima li koga da od Mene šta traži, pa da mu dam? Ima li koga da Me za oprost moli, pa da mu oprostim?” (Muttefekun alejhi)
5. Da za svoju dovu iskoristi odabrane trenutke, kao što su vrijeme kada pada kiša, ili kada je čovjek na sedždi, što potvrđuje i hadis u kome stoji da je rekao: “Najbliže što rob svome Gospodaru može biti jeste kada je na sedždi. Zato na njoj što više upućujte dovu.” (Muslim, Ebu-Davud, Nesai’)
6. Da se spusti glas, tako da ne bude ni suviše tih ni glasan, da bude skrušen, ponizan i da se pokaže potreba i ovisnost od Uzvišenog Allaha. Uzvišeni kaže: Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome! (Kur’an, 7:55)
7. Da se dova započne zahvalom Uzvišenom Allahu, zatim pohvalom Njegovih imena i svojstava, zatim traženjem blagoslova (donošenjem salavata) za Njegovog Vjerovjesnika صلى الله عليه وسلم i da se završi zahvalom Allahu.
8. Da vodi računa da sve što jede i pije bude lijepo, čisto i halal, jer je Muhammed s.a.v.s. rekao: “Uzvišeni Allah je lijep i prima samo ono što je lijepo. Uzvišeni Allah je vjernicima naredio ono što je naredio i poslanicima: ‘O poslanici, dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite!’ I Uzvišeni je rekao: ‘O vjernici, dozvoljenim i lijepim jelima koja smo vam podarili se hranite…’ Zatim je spomenuo čovjeka koji je dugo putovao, čupave kose i prašnjav, koji svoje ruke diže prema nebu i moli: ‘Gospodaru, Gospodaru’, a hrani se haram hranom, pije haram piće, oblači haram odjeću i izdržava se haram opskrbom. Pa kako će takvom biti uslišana dova?!” (Muslim, Tirmizi)
9. Da se prilikom upućivanja dignutih ruku okrene prema Kibli i da dovu ne izgovara u rimovanoj prozi. Najbolje je moliti kur’anskim dovama i dovama od Poslanika صلى الله عليه وسلم . U dovi se ne smije moliti ono što je grijeh.
10. Da se prilikom upućivanja dove od Uzvišenog Gospodara moli nešto što je obilno i veliko, a argument za to je hadis: “Kada neko od vas nešto od Allaha moli, neka moli ono što je obilno i veliko, jer Njemu nije ništa teško.” (Muslim)
11. Da se ispuni osnovni preduvjet za ispunjenje dove, a to je da se onaj koji je upućuje iskreno pokaje, da izgladi sporove sa drugim ljudima, da se posveti Uzvišenom Allahu i da bude ubijeđen da će mu se On odazvati, jer Uzvišeni kaže: A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli… (Kur’an, 2:186)

Prema tome, čovjekovo odazivanje na poziv Uzvišenog Allaha je preduvjet da bi se Allah odazvao na njegovu dovu i udovoljio njegovom moljenju, kao što Vjerovjesnik صلى الله عليه وسلم u hadisu-kudsiju prenosi od Uzvišenog Gospodara primjer o Allahovom štićeniku, koji se Uzvišenom Allahu približava sve dok ga ne zavoli, a za onoga koga zavoli Uzvišeni kaže: “…a ako od Mene nešto zatraži, Ja ću mu dati.” (Buhari)

Koristi dove

Na osnovu navedenog, možemo derivirati brojne izvanredne vrijednosti i koristi dove. U jednoj rečenici, to bismo mogli iskazati na sljedeći način:

Ibn Tejmijje veli: „Suština tevhida ogleda se u tome da se obožava samo Allah, da se samo Njemu dove čine, da se samo prema Njemu iskazuje strahopoštovanje, da se samo u Njega uzda i da se nikom pored Njega vjera ne ispoljava.“

Imajući u vidu da je činjenje dove nekome pored Allaha širk, a da se širk, nakon smrti, nikome ne prašta, Kur’an i Sunnet posvećuju veliku pažnju dovi kao ibadetu koji se mora upućivati isključivo Allahu.

Uzvišeni kaže:

…i ne molite se, pored Allaha, nikome! (El-Džinn, 18)

Allahov Poslanik ﷺ je rekao: „Ko umre, a bude mimo Allaha molio se nekome drugome, ući će u Vatru.“

Upućivanje dove nekome drugome mimo Allahu vid je širka i nevjerstva i upravo je zbog toga takva dova ništavna.

Dova je izraz naše pokornosti, ibadeta Uzvišenom Allahu i dokaz našeg iskrenog vjerovanja u Njega. Dova je lijek oholosti, otklanja nesreću, aktivira tevekkul, privlači Božiju ljubav i odagnava Njegovu srdžbu. Dova inicira ljubav među muslimanima. Dova je simbol iskrenih Allahovih robova. Dova je oružje vjernika. Dova je ibadet.

Glas islama, 329