Ono što je među melekima Džibril a.s., među poslanicima Muhammed s.a.v.s., među nebeskim objavama Kur’an, među danima petak, to je među mjesecima Ramazan. On je mjesec posta, ibadeta i milosti, sreće i radosti, strpljivosti i takvaluka, mjesec humanosti, empatije i solidarnosti, mjesec inventure sa Gospodarom, samim sobom, našim djelima, užom i širom društvenom zajednicom.

Identično spomenutom, kao što je Tevhid kroz formulu Kelime-i Šehadeta duhovni, idejni, vjerski,  doktrinarni mač islama i islamska deklaracija, koju skenira svako srce vjernika/ce, a involvirane u riječima: Nema boga osim Jedinog Allaha… Sve su ostalo stvorenja, bilo materijalna, bilo duhovna. Tako je salat (namaz), kao drugi islamski šart, prva prava, iskonska Bogom darovana i upućena veza i komunikacija čovjeka kao stvorenja sa Stvoriteljem, a zekat je izvanjski materijalni odnos prema Njemu i prva prava veza sa muslimanima. Namaz sa postom uspostavlja, održava, sadržava i učvršćuje duhovni mir, zadovoljstvo, ravnotežu u čovjeku, a zekat i sadekatu-l-fitr čiste imetak koji je na halal način stečen i uspostavljaju socijalni mir, zadovoljstvo i ravnotežu u ummetu islama.

Islam poznaje i priznaje tri nivoa čistoće: vjersko-duhovnu, moralno-etičku i čistoću imetka. Prva se postiže: tewbom, istigfarom, hamdom i šukrom. Druga se postiže: taharetom u koju spada: abdest, gusul, obrezivanje nokata, ispiranje usta i čišćenje zuba, pranje ruku prije i poslije jela i čistoća kompletnog tijela, odjeće, obuće i sveukupnog prostora gdje se živi. Treća čistoća je čišćenje imetka i svega što posjedujemo, a koja se postiže zekatom. Argument za spomenuto nailazimo u ajetu: „Zaista muslimanima i muslimankama, muminima i muminkama, lojalnim i predanim muškarcima i ženama, iskrenim muškarcima i ženama, strpljivim muškarcima i ženama, skrušenim muškarcima i ženama, onim muškarcima i ženama koji izvršavaju zekat…“ (Kur’an, 33:35).

„I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj i objavismo i naredismo etiku (da čine dobra djela) da namaz obavljaju i da zekat izvršavaju, a samo da su se Nama klanjali i predavali.“ (Kur’an, 21:73). Ajet aludira na bazične principe na kojima se zasniva život pojedinca i zajednice muslimana. Na planu vjerovanja samo se u Allaha vjeruje i jedino Njemu robuje, predaje i pokorava. Na ekonomskom i privrednom planu Allah je jedini Vlasnik i Posjednik i Njemu pripada sve.

Lakonski kazano, srčika kulture jeste svjestan i slobodan odnos ovisnosti i predanosti Bogu; iskren, human i empatičan odnos prema ljudima; plemenit i pošten odnos prema društvu i državi; te aktivan i ispravan odnos prema zemlji i prirodi. Na osnovu Kur’ana i Sunneta, u okviru univerzalnog reda i poretka, isključuje se zloupotreba i potpuna samovolja, egoizam, pohlepa, gramzivost, sebičnost i škrtost upotrebe imetka, a uspostavlja pravilan i snošljiv način korištenja i raspodjele svih ovosvjetskih dobara.

U odnosu na Rimsko pravo, koje apsolutizira i do apoteoze dovodi princip privatnog vlasništva, u islamu, za muslimane, kada je u pitanju imovina važi načelo ius abutendi – jedno pravo manje i jedna obaveza više. Šta to znači? Svakom čitaocu ostavljam prostora da sam odgovori na pitanje.

Teološka dezinfekcija imetka

Na temelju Kur’ana i Sunneta, imovina, iako na halal način stečena, mora se iz više razloga čistiti iznutra, kultivirati, oplemenjivati i čuvati. U tom kontekstu, imajmo na umu u ovom mubarek mjesecu posta da je Allah dž.š. nalogodavac pravednih odnosa među ljudima. Počast jednih u imetku u odnosu na druge jeste pravo i hakk drugih u odnosu na prve.

Prvo: Darivanjem obaveznog dijela iz svoje imovine priznajemo i pokoravamo se Allahu kao Jedinom Izvoru i Stvoritelju svih dobara, resursa, blagodati i nimeta. Tako poštujemo Allahovu imperativnu šerijatsko-pravnu normu, poredak, sistem ili organizaciju života u zajednici među ljudima. To je pitanje svojinskog ili imovinskog prava koje je integrirano u Šeriatu. „Znaš ti onoga koji Onaj svijet i dan vjere poriče. Pa to je onaj koji grubo odbija siroče (jetima) i koji da se nahrani siromah ne potiče.“ (Kur’an, 107:1-3) Dakle, Kur’an vjerovanje uvjetuje brigom o jetimu (siročetu) i miskinu (bijedniku).

Drugo: Time se neprestano sjećamo i zahvaljujemo Allahu na Njegovim dobrima i blagodatima: „Allahovo je sve što je na nebesima i što je na Zemlji.“ (Kur’an, 2:284) „To je Allahovo djelo (sve stvoreno), a pokažite Mi šta su drugi mimo Njega stvorili? Ništa! Mnogobošci su u pravoj zabludi.“ (Kur’an, 31:11)

Treće: Zato što Allah imperativno i neopozivo naređuje: „Uzmi i ukupi iz dobara njihovih zekat, da ih njime iznutra i izvana očistiš i blagoslovljenim ih učiniš i pomoli se za njih, dova tvoja zaista će ih smiriti. Allah sve čuje i sve zna.“ (Kur’an, 9:103) „I pitaju te koliko da udjeljuju. Kaži: Višak! Eto, tako vam Allah objašnjava propise da biste razmislili i o ovom i o Onom svijetu.“ (Kur’an, 2:219-220)

Četvrto: Što su ljudske nafake u svim vremenima, na svim mjestima i među svim generacijama različite. Zastupnici istovjetnih nafaka ili egalitarne pravde i kolektivnog vlasništva nikada nisu uspjeli nafake ljudi izjednačiti ni pravilan odnos prema zajedničkoj imovini, jer što je svačije nije ničije, i kolektivno ili zajedničko vlasništvo svako troši kao svoje i još komotnije, a čuva kao ničije. „Ja ne tražim od njih opskrbu niti želim da me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki!“ (Ez-Zarijat: 57-58)

Peto: Ljudske sklonosti i sposobnosti su različite. U svim vremenima i na svim meridijanima svijeta u značajnom procentu rađaju se ljudi i žene koji nikada neće biti sposobni imati kapaciteta da sami sebi osiguraju materijalnu egzistenciju života. O njima se direktno Allah brine i naređuje da svi sposobni i imućni iz svoje imovine moraju za njih izdvajati. Nikada imućni ne daju i ne dijele sirotinji milostinju, nego izvršavaju imperativnu Božiju normu i zapovijed i čiste svoju imovinu koju su stekli na halal način. Zato bilo koja od osam eksplicitno spomenutih kategorija u Kur’anu ne prima milost i sadaku, nego ostvaruju svoje Bogom darovano i zagarantirano pravo u imovini imućnih. „Zekat i sadekatu-l-fitr pripada samo siromasima i bijednicima, i onima koji ga institucionalno ukupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu i putniku namjerniku. Allah je odredio tako! Allah sve zna i Mudar je.“ (Kur’an, 9:60) „Zar oni ne znaju da jedino Allah prima tevbu (pokajanje) od robova Svojih i da samo On prihvata i uzima sadake i da je samo Allah Onaj Koji prašta i On je Milostiv… (Kur’an, 9:104)

Šesto: Ljudi žive u različitim uvjetima i okolnostima na Zemlji. Šta tu pomaže pamet, znanje i iskustvo čovjeku i ljudima koji žive u pustinji, na kamenitom i neplodnom otoku, u prašumi i surovoj planini? „A u imecima njihovim uvijek je udio i za onoga koji prosi i onoga koji ne prosi.“ (Kur’an, 51:19)

Sedmo: Sa tendencijom anuliranja polarizacije koja “vrišti” na ekstremnu manjinu imućnih i većinu bijede i sirotinje, glavne karakteristike su im nepravda i malodušnost, sebičnost  i pohlepa, nesocijalizacija, škrtost i dehumanizacija. Koncizan argument spomenutom nalazimo u ajetu: „Čovjek je stvoren malodušnim, nestabilnim i prevrtljivim, stvarno… Takvi nisu oni što namaz klanjaju, koji u namazu istrajavaju, ni oni u čijim imecima postoji pravo i udio za prosjaka i obespravljenog…“ (Kur’an, 19:27) „Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete. Sve dok grobove ne naselite. A ne valja tako, saznat ćete svakako!“ (Kur’an, 102:13)

Šta je lijek za ove dvije nepomirljive isključivosti: „Ovo su ajeti mudre Knjige, upute i milosti onima koji budu salat (namaz) obavljali i zejat davali i koji u Onaj svijet budu čvrsto vjerovali, njima će Gospodar Njihov na pravi put ukazati i oni će želje svoje ostvariti.“ (Kuran, 31:2-5)

Summa summarum, uvjet i sloboda je granica odgovornosti. Niti postoji prava sloboda bez odgovornosti, niti odgovornost bez slobode. Sloboda bez odgovornosti prelazi u anarhiju, a to je najveća negacija i suprotnost slobode. Mogućnost bez dužnosti i zakona prelazi u nepravdu, dominaciju, nasilje, zulum, tiraniju, despotiju. Dužnost bez mogućnosti je nemoguća. Zato je granica dužnosti granica mogućnosti. Granica prava je granica obaveza. Ne može niko posjedovati prava bez obaveza i obaveze bez prava. Prava bez obaveza prelaze u privilegije, mito, korupciju, parazitizam, diskreciju, bezakonje i samovolju. Granica estetike je granica etike. Estetika koja nema granicu u etici prelazi u kič, snobizam, šund. Dakle, musliman/ka koji izvršavaju obavezu zekata i sadekatu-l-fitra, izvršavaju strogu i neopozivu Allahovu dužnost, farz – ius cogens naređen u Kur’anu na 25 mjesta i preporučen u mnogim hadisima, zahvaljuju Allahu, priznaju sve Njegove stvorene i podarene blagodati i uspostavljaju, na temelju vjere, pravilan odnos prema ljudima i svim ovodunjalučkim dobrima. Osnovna intencija, sadržaj i cilj islama i svih njegovih propisa, pa i posta, jeste olakšavanje života ljudima na ovom i spašavanju na Onom svijetu: „Allah želi da vam postom olakša, ne da poteškoće imate, da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate, zato što vam je ukazao na pravi put, i da zahvalni budete.“ (Kur’an, 2:185)

Glas islama 330, R: Aktuelno, A: Doc. dr. Sumeja Smailagić