Promovirana je knjiga Šaćir i žene mualime Denise Međedović, spisateljice koja iza sebe već ima tri romana. Priča je o borbi za opstanak porodice koju okolina i razumije i ne. O romanu Šaćir i žene govorili su akademik Šefket Krcić, književnica Šefka Begović-Ličina i Dženis Šaćirović.
„Kad staviš ruku na srce naći ćeš svoje historijsko blago, svojih predaka, roditelja, prijatelja. U ovom romanu nađeno je više blaga. Jedno je Šaćira, moga djeda, s druge strane,
moje nane Malke, ali i jedne žene koju sam upoznala u Beogradu na onkologiji koja mi je poklonila svoju sudbinu, a oduševila me njena rečenica: – Ubila bih se da nisam vjerovala u
Gospodara”, kaže Denisa Međedović, autorica romana Šaćir i žene.

NA SVAKOM JE IZBOR KAKO ĆE NASTAVITI PUTOVANJE
O romanu, govorili smo s autoricom Denisom Međedović. Roman Šaćir i žene intrigantnog je naziva.

Da li je pred čitaocima ljubavna priča sa više žena?

Može se reći da je naslov povezan sa naslovnom stranicom i on odaje prve odgovore. Zato pogledajte još jednom i ujedinite sliku i
naslov. Mnogi odgovori tada će Vam se sami kazati.
Pred čitaocima je put koji vodi do sebe. Put koji ne liči na predavanje i putokaz. Ovaj roman je put do sebe na način da Vam se ne serviraju činjenice i moranja već da čitaju sazrijeva Vaš lični stav o životu i problemima koji su svakome „za vratom“, kako se kaže u našem narodu.
Kako je nastala ideja o ovakvom romanu, pogotovo što su priče u njemu ne samo autentične, biografske već, kako smo čuli, sve istinite?
Ideja o ovakvom sastavu romana nastala je prije više od pet godina kada sam paralelno pisala moj drugi roman sama istražujući prošlost ashabijski i dopirući do detalja njihovog života.
Shvatila sam da sam se lično u mladosti često povodila stihijski, rušiteljski, nažalost optužujući bliske ljude za velike grijehe oko sebe, a opet kao produkt nezrelosti praveći ozbiljan prekršaj prema precima. Nažalost, nezrelost slična mojoj vidi se na Facebook postovima, pa ne prođe ni dan, a da ne pročitamo objavu da nas preci nisu naučili pravom islamu bez da iko pokuša išta saznati o vremenu u kojem su oni živjeli i da probleme koje su oni imali prenese na sebe i upita se: „Da li sam ja (veliki JA) iole kadar ponijeti breme tegoba koje su oni nosili?!“ Tako sam se zapitala šta da sam ja, poput mog djeda Šaćira, ostala udova sa šestoro djece?

Zašto istinite priče?
Mislim da je životna istina najbolji vaiz. Imamo veliki broj pisaca koji pišu fikciju. Mislim da meni kao svršeniku Medrese, Islamskog fakulteta, mastera fikha nije dostojno pisati fikciju
već je istina ona koja će najpreciznije kanalisati život i ubjeđenja čitaoca.

Niste čak promijenili ni imena likova, svi su autentični?
Za mene ne postoje mali ljudi ili ljudi sa margine društva. Čini mi se da ta margina jedinstveno utiče na opstanak društva. Čovjek je cigla, kako nam i Poslanik s.a.v.s. kaže, da smo svi poput zida i da se nedostatak cigle osjeća, tako da je svaki insan neotuđivi dio zajednice i on sa svojom životnom borbom opstaje i održava cijeli sistem oko sebe. Zato su moji
junaci sa pravim imenom oslikali vrijeme muke, a takvo vrijeme ima mnogo junaka kojima nije javno dodijeljen orden niti priznanje opstanka, ali ako je ovo moj put i pravo da im odam priznanje onda je taj put isto toliko i put čitalaca koji se javljaju sa svojim utiscima i promijenjenim stavovima o svojim precima.

Da li ovaj roman ima neki skriveni cilj koji čitalac ne vidi iz samog teksta?
Na ovo pitanje najbolje je dao odgovor akademik Ferid Muhić koji je nakon čitanja napisao da pišem lucidno – jasno, svijetlo, da se nakon čitanja mojih radova čovjek nesvjesno
mijenja i da tekst utječe na formiranje stavova čitaoca bez pritiska.
Naravno da je moj cilj bio da pisana komunikacija sa čitaocima i sada, a i u budućnosti, bude prisna, sestrinska, prijateljska, da im osvijetlim lične staze sa kojih će im zasijati dijamanti vjere koji ih čekaju na putu sazrijevanja. Čovjek nije u odori meleka da ne griješi, ali je vrlo važno da ogrne odoru podjednake pravde, pravičnosti prema svakome članu zajednice. Ako razumijemo pretke, njihovu muku, njihov trud, tadašnje ograničene mogućnosti; ako prihvatimo njihove greške ne kao presudu za Džehennem već ljudski da prigrlimo njihovo kajanje, mislim da će se tada budućnost osmjehivati našoj djeci pred kojom je neizvjestan i turbulentan period.
Reci nam nešto o Verki. Njen lik je tako daleko od sudbine Šaćira, a opet se u prelomnom trenutku sudara sa Šaćirovom stazom. Ko je ona?
Pisati o ljudima koje je muka natjerala da shvate postojanje Boga i da im oslanjanje na Boga postane vodilja nije daleko od nas. Te ljude, kada govorimo o životu Roma, o njihovoj
tegobi i batinama koje jedna žena podnese da bi othranila čisto (ne kradući) svoju djecu, ne smijemo preskakati. Moje kratko poznanstvo sa njom u toku pisanja romana i sve što mi je ispričala o svojim mukama nije moglo nestati u jednoj bolničkoj postelji. Osjećala sam da mi je sudbina dala zadatak i obavezu da njen stav o svjesnosti Boga iznesem na njen način koji nije udaljen od tevhida, ali nismo svi ni u prilici da spoznamo nauku. Mnogi ljudi se još uvijek bore sa mangama, kako je ona govorila za sihre, zato je rijetka prilika upoznati osobu koja je borac za opstanak svoje djece i predstavlja svojevrsni putokaz da se ona treba predstaviti  svijetu.

Šaćir umire na mubarek dan. Da li je tako bilo?
Naravno, Šaćir je preselio uoči dvadeset sedme ramazanske noći, sam sebe za života okrenuvši prema Kibli u sobi koja je gledala na Lim i novu džamiju u Velikoj Župi koja je te noći otvorena. Ne stavljam ja Šaćira na mjesto bezgrješnog čovjeka, niti je to moj cilj. Moj cilj su presudne riječi za svakog čovjeka – riječi tevbe koju niko ne čuje, pa na kraju krajeva i ne treba da je čuje, ali njih čuje Stvoritelj i one mijenjaju naše mjesto kod Gospodara svjetova. Zato njegova smrt je smrt nas i naša priprema za susret sa što više ljudima skrivenog neprimjetnog, nevidljivog razgovora, odnosa sa našim Gospodarom Allahom dž.š.