Uzvišeni veli: „I zaklaše oni kamilu i ne poslušaše naređenje svoga Gospodara i rekoše: – O Salih, daj nam to čime nam prijetiš, ako si poslanik.” Zatim im je Salih rekao: “Uživajte u svojim kućama još tri dana.“ Međutim, oni nisu vjerovali ni u ovu sigurnu prijetnju, nego su, kada je pala noć, htjeli ubiti i njega. Oni rekoše: “Zakuite se Bogom da ćemo njega i njegovu porodicu noću ubiti, a onda ćemo svakako njegovom zaštitniku reći: – Mi nismo prisustvovali pogibiji njegove porodice i mi, doista, istinu govorimo.“ Allah dž.š. veli: „I smišljali su spletke, ali Mi smo ih preduhitrili kada se nisu ni nadali.

 Pa pogledaj kakva je bila posljedica njihovog spletkarenja: sve smo uništili, i njih i njihov narod. Eno njihovih kuća, praznih, zbog nepravde koju su učinili. U tome doista ima pouke narodu koji zna. A spasili smo one koji su vjerovali i koji su se Allaha bojali.“ Tako je Uzvišeni na one koji su htjeli ubiti Saliha poslao kamenje koje ih je pogađalo i uništilo prije ostalog naroda.

U četvrtak, prvi dan čekanja, ljudi iz Semuda su osvanuli požutjelih lica, kako im je rekao i Salih a.s. Kada je pao mrak dozivali su se: “Prošao je jedan dan određenog roka.“ Drugog dana najavljenog roka, u petak, osvanuli su pocrvenjelih lica, a kada su omrkli, rekli su: “Prošla su dva dana određenog roka.“ Trećeg dana određenog roka, u subotu, osvanuli su crnih lica, a kada su omrkli, rekli su: “Eto, prošao je određeni rok.“ Kada je osvanula nedjelja obukli su se, spremili i sjeli, iščekujući kakva će ih kazna, muka i nesreća zadesiti, ne znajući šta će sa njima biti, niti sa koje će strane kazna doći. Kada je izašlo Sunce došao im je glas odozgo, s neba, a ispod njih s zemlja zatresla, pa su duše izdahnule, životi se ugasili, pokreti se ukočili, glasovi umukli i istina se obistinila. Tako su u svojim kućama osvanuli nepomični, tijela bez duše i bez pokreta. Kaže se da od njih niko nije preživio, osim jedne žene koja je odranije bila nepokretna. Zvala se Kelbe bintu s-Silk, sa nadimkom Zureja. Bila je okorjela nevjernica i protivnica Saliha a.s.

Kada je ugledala kaznu, prohodala je i pobjegla što je brže mogla. Tako je došla do jednog naselja gdje su živjeli Arapi i ispričala im šta je vidjela i šta je zadesilo njen narod. Bila je iznurena žeđu, pa je zatražila vode. Kada se napila, umrla je. Muhammed ibn Ishak u „Životopisu Poslanika“ navodi hadis koji ga je čuo od Budžejra ibn Ebi Budžejra, a on od Abdullaha ibn Omera koji kaže: “Kada smo sa Božjem Poslanikom a.s. putovali za Taif i prolazili pored jednog kabura, čuo sam da je rekao: ‘Ovo je kabur Ebu Regala, a to je Ebu Sekif. Bio je iz naroda Semuda. On se zadesio u ovom haremu, pa ga je to spasilo, ali kada je izašao iz njega, ovdje ga je zadesila kazna koja se zadesila i njegov narod, pa je tu i ukopan. Znak da je to tako jeste zlatna grančica koja je zakopana sa njim. Kada bi ga otkopali, našli bi je uz njega.’ Na to je svijet požurio i iskopao grančicu iz tog mezara.“ Salih a.s. se nakon propasti svoga naroda, napuštajući njihovo prebivalište, obratio narodu riječima: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu svoga Gospodara i savjetovao vas, ali vi ne volite one koji vas savjetuju.“

Imam Ahmed navodi da je Omer r.a. rekao: “Kada je Božji Poslanik a.s. krenuo sa ashabima prema Tebuku, sa njima se zaustavio u Hidžru, kod Semu[1]dovih naselja, pa su nasuli vodu iz bunareva iz kojih je pio narod Semudov te su njome zamijesili hljeb i napunili posude.

Međutim, Poslanik im je naredio, pa su prosuli vodu i tim hljebom nahranili deve, a onda ih je odveo do bunara iz kojeg je pila deva. Zabranio im je ulazak u isklesane kuće gdje je živio kažnjeni narod rekavši: – Bojim se da vas ne zadesi ono što je zadesilo i njih, pa ne ulazite tamo gdje su oni živjeli.“ Imam Ahmed navodi da je Ibn Abbas rekao: “Kada je Poslanik s.a.v.s. prolazio kroz dolinu Usfan, na putu za hadždž, upitao je: ‘Ebu Bekre, koja je ovo doli[1]na?’ On mu je odgovorio: ‘Dolina Usfan.’ Tada je Poslanik rekao: ‘Ovuda su prolazili Hud i Salih a.s. na mladim devama koje su imale ulare izgrađene od vlakna, a na njima su i gornji i donji ogrtači bili od vunenog platna. Tako su oni izgovarali telbiju i hodočastili Kabu.

Navodi se da je Salih zajedno sa vjernicima nakon toga preselio u Palestinu. Umro je u gradu Remla, a Allah dž.š. najbolje zna.
Nastavit će se…

Glas islama, 252, R: Historija islama, A: Enes ef. Ibrović