Prvi plač novorođenčeta samo je naizgled nesvjestan, jer ustvari to je i prvi poklon koji beba daje svijetu, u početku samo blisko intimnom odnosu, a zatim, tokom vremena i darovi postanu drugačiji i krug odnosa se stalno širi proporcionalno sa znanjem. U prvom plaču novorođenčeta niko od ljudi niti smije, niti se usuđuje prepoznati glad, a još manje strah. Nije moguće da je to glad jer beba dolazi iz jednog obilnog sistema ishrane, a svakako da nije ni strah, jer bi joj trebali pripisati potpunu svijest o svijetu u koji je stigla. Dakle, plač jeste namjeran, ali nije zemaljski. On je iznad svih naših mogućnosti da bi mu prepoznali značenje, bez obzira na našu svađalačku mudrost.

Život je dar i blagodat koji se samo darovima i blagodatima može mjeriti. I tada kada život postane obilan prema nama ili nam se čini da nije, kada uzimamo nešto od njega ili kada nam se čini da dajemo, sve to radimo samo da bi, na kraju krajeva, sve to vratili nekada nekome drugom, koji je tu, sasvim blizu i čeka na svoje. Da ne idemo dalje, računam na opću slogu i to da smo primorani prihvatiti sve što nam majke i supruge izlože kao osjećaj i užitak o tom prvom plaču bebe, dakle, posljedicu koju ovaj plač izaziva kod majke.

Dok, sa druge strane, nije u našoj mogućnosti da dotaknemo i shvatimo istiniti razlog, koji jeste u našem davnom sjećanju, ali sve bez imena i termina, veoma dalek od svih mogućih koncepata, koja nam se ukazuje sasvim bijelim, lijepim i svijetlim kao sam zaborav, gdje ne smijemo ni prići, a kamoli ga dotaknuti ili preći. Trudnoća i bolovi porođaja krunisani su nečim što se sastoji od 3-4 kilograma mesa i plačem. Vrijedilo je truda, sve je kako treba i na svome mjestu. Dijete plače. Onog trenutka kada se čuje plač, majka zaboravi na bolove, pojavi se osmijeh, ispuni se nadom, podijeli sa ostalima njen izazov, sigurna da za nju nema više gubljenja vremena. Kada bi samo ovo bilo, a nije malo, mislim da je dovoljan razlog da prvi plač zaokružimo kao dar i blagodat.

Dakle, dovoljan je jedan minut plača, možda i manje, a taj malehni čovjek je već podario nešto. Zatim (ako je tako suđeno), može i umrijeti. Zemlja se poslije može vratiti zemlji, kada su se već i pokloni razmijenili. U toku čitavog svog života, bez obzira na kvalitet i bez obzira na cilj njegovog postupka, čovjek u svakom svom pokretu daruje i poklanja isto, i preko zrelosti, i preko ludila, i dobrom namjerom i zlonamjerom, bio rasipnik ili škrtac, svako po svom talentu, svim svojim bićem čovjek uvijek poklanja, daruje. I samo nakon razmjene svih ovih poklona, koji se po našem viđenju dešavaju slučajno i bez objašnjenja, ali ne iz slučajnog Pokretača razloga i nikad bez smisla, tek tada čovjek, bio on od plemenitih ljudi ili prosta bijeda, može umrijeti i tek poslije smrti može mu se nazivati životom.

Dok je na ovom svijetu, živ i zdrav, čovjek opipava, predlaže, odbija, ocjenjuje, prihvata i sve prema onome koliko mu je darovano. To je samo opće viđenje, što naravno, kao i svako pravilo, ima i svoje izuzetke, ali o tome ćemo nešto kasnije. Dakle, čovjek nije sklon da uoči komociju i blagostanje u kojem jeste. Sve mu izgleda veoma logično i prirodno i ništa posebno ne primjećuje. Niti u jednom svom koraku ne osjeća dar koji ima unutar sebe, koji mu je više nego dovoljan jer je samo njegov, dar koji određuje svačiji lični talenat, koji je bez greške i u svakom slučaju neophodan za svu ljudsku ravnotežu, bila ona fizička, mentalna ili duševna. Sve to čovjek često i ne primjećuje.

Naprotiv, čovjek je beskrajno nezadovoljan i uvijek u potrazi za nečim novim što mu uvijek nedostaje i koje ga čini da uvijek pati i od vlastitih želja, isto kao što pati od prepreka koje su samo u prividu takve. Priželjkujući stalno nedostižno, dešava se da neprimjetno, obuzet tom igrom halapljivosti, pređe preko mnogobrojnih nepredvidivih postignuća koja ni u najširim projektima, ni u najoptimističnijim željama, nisu nikada neizražena kao prednost, a ostvario ih je. A upravo takvi, zauzeti ličnom ohološću, ne samo da ne priznaju, nego možda uopće ne primjećuju dar i blagoslov Božiji.

Pored svega u gore navedenom, čovjek je u žurbi i trci zanemario paralelni bilans svog putovanja, pa se iznenada suočava sa granicom jedne zasićene norme. U tom trenutku, iznenada osjeti da mu preostala energija nije dovoljna za oporavak njegove brze prošlosti na štetu suštine života i shvati da mu tačno sada nedostaju nužni odnosi da bi se suočio sa nečim takvim kao što je prošlost. Vrijeme da silazi iznenada je stiglo, sa tolikim nepotrebnim teretom na sebi, a još sa strmom nizbrdicom ispred, ništa lahko nema na vidiku. Već je popustila i snaga i um.

Naglo i protiv svoje volje on se već približio granicama zabranjenog i čim to shvati, on se sasvim ošamuti, uplaši se, zbunjeno djeluje, na sve aktivne vidljive pokušaje skroz ukoči, sa svima je nesporan i sa svačim se slaže, iako ništa i nikog ne podržava i ne prihvata, ali možda i ne osjeća potrebu da im se suprotstavlja. Nažalost, takvi ljudi u većini slučajeva shvate istinu tek tada kada primijete da su već zakasnili. A plemeniti čovjek, neprimijećen zbog plemenitosti i zbog lahkog koraka po zemlji, kada se ovim granicama iznenada približio i kada mu se nije desilo da pokvari ličnu ljudsku ravnotežu između neba i zemlje, kako u odnosu sa sobom tako i u odnosu sa drugim ljudima (drugim djelićima zemlje), njegova postignuća su svjetla granica dobrote, bilo da se za samo jedan trenutak dogodi takvo približavanje, slijedi ono što je narod lucidnim riječima dotakao, a da bez sumnje nema u njima ništa zemaljsko osim definicije da „dobre ljude Bog smjesti kod Sebe“.

Dakle, što je šire nebo kod čovjeka, sve uža mu zemlja treba za njegov lagani korak u vječnost. Što je bliži božanskim granicama, sve dalji mu je zemaljski život u prioritetima.

Nastavit će se…

Glas islama 354, R: Kultura, A: Akademik Fatmir Bači