PITANJE: Da li je dozvoljena kupoprodaja robe za koju postoji osnovana sumnja da je ukradena ili bespravno oduzeta od njenog vlasnika?

ODGOVOR: Pitanje vlasništva nad imovinom jeste jedno od zaštićenih i neprikosnovenih prava u islamu, što znači da kada je čovjek vlasnik određene imovine ona mu ne smije biti oduzeta na bilo koji način, oskrnavljena ili uništena, osim uz saglasnost vlasnika imovi- ne, što potvrđuju i riječi Poslanika a.s.: “Nije dozvoljeno uzeti imovinu brata muslimana, osim uz njegovu saglasnost.” Vrlo često se na ulici mogu su- sresti prodavci koji u rukama drže veoma kvalitetne primjerke odre- đene vrste robe, koju nude po veo- ma niskim cijenama, što nas veoma često ne ostavi ravnodušnim, već nerijetko i zainteresuje, što dovodi do kupovine takve robe. Međutim, vjernik ne smije biti ravnodušan i zatvoriti oči, ne raz- mišljajući kako je i na koji način ta roba stečena, da li je ona zaista vlasništvo dotičnog prodavca ili je posredstvom njega ponuđena na tržište, a zapravo je ukradena ili oteta njenom vlasniku, već je vjer- nik dužan razmisliti o svemu tome i pokušati saznati o kakvoj se vrsti robe radi, pa ukoliko je stečena na haram način – ostavit će je, ne smi- je je kupovati, kako ne bi bio sau- česnik u grijehu, jer Poslanik a.s., u hadisu kojeg prenosi Bejheki, kaže: “Ko kupi određenu stvar, a zna da je ona ukradena ili oteta, saučestvuje u grijehu i sramoti tog djela.” Zabrana kupovine ukradenih stvari ima za cilj da spriječi njihovu prodaju, kako se ne bi na taj način pomoglo u realizaciji namjere krad- ljivca da na zabranjen način ostvari dobit, odnosno, da ne bi došlo do potpomaganja u grijehu, što Uzvi- šeni Allah u Kur’anu strogo zabra- njuje. Ono što želim ovom prilikom takođe napomenuti jeste da ukradena stvar krađom i prodajom ne prestaje biti vlasništvo stvarnog vlasnika i ne prelazi u vlasništvo kupca, iako je on, možda, za nju platio određenu sumu imetka, već naprotiv, ona ostaje vlasništvo osobe od koje je ukradena, tako da ukoliko je pravi vlasnik nađe, ona će mu morati biti vraćena i to bez ikakve nadoknade onome ko je tu robu kupio i kod koga je nađena, jer je kupio nešto što nije pripadalo prodavcu i što se nije moglo proda- ti, tako da je ovo još jedan razlog da prilikom kupovine robe dobro raz- mislimo i zapitamo se da li je pro[1]davac istu stekao na halal način ili je ukrao ili oteo.

PITANJE: Da li je dozvoljeno sklopiti brak sa određenom oso- bom radi „papira”, to jest kako bi se lakše došao do potrebnih viza za boravak i rad u određenoj zemlji, bez namjere da sa dotičnom osobom zaista živi u braku i sa njom ima bilo kakvih odnosa?

ODGOVOR: Ovo je jedno od veoma aktuelnih pitanja, koje se vrlo često postavlja od strane onih koji putuju na privremeni rad u inostranstvo. O ovoj temi je pisano i iznošeni su različiti stavovi. Ono što je bitno ovom prilikom spomenuti jeste da je brak posebna vrsta veze, čvrste veze, muškarca i žene, koju je Uzvišeni Allah propi- sao sa određenim ciljevima. On ni u kom slučaju nije nešto nevažno što se može minimizirati, relativizirati ili formalizovati i čiji se ciljevi mogu zanemarivati, jer u tom slučaju se krši Božja volja i smisao zbog kojeg je brak i propisan. Allah dž.š. je propisao brak kako bi bračni drugovi, prije svega, našli smiraj jedno pored drugog, kako bi osjetili toplinu doma i porodice, koji su posljedica ispravne brač- ne veze i braka kojeg je Allah dž.š. propisao, kako bi se širilo prijatelj- stvo između ljudi koji pripadaju različitim porodicama, kako bi se produžio opstanak ljudske vrste na Zemlji itd., a sve to u braku koji se spominje u pitanju je zanemareno, nema ničega od pozitivnih poslje- dica braka. Naprotiv, ima to da je muškarac u obavezi određenoj žen- skoj osobi isplatiti određenu sumu novca, koju ona preuzme nakon što kaže DA pred nadležnim organom, da vrlo često takvi brakovi rezultira- ju brojne druge probleme, kao što su ucjene od strane žene, problemi sa policijom zbog boravka bračnih drugova na različitim adresama i brojne druge neprijatnosti koje ovom prilikom ne želim spominjati. Naravno, nekada se desi da nakon braka sklopljenog sa prethodno spomenutom namjerom, muškarac promijeni svoju namjeru i nastavi “normalan” bračni život sa svojom “izabranicom”, te smo nerijetko u prilici vidjeti naše mlade i lijepe momke u skupocjenim automobilima, ali u pratnji dama u poznim godinama svoga života, pa se zapi[1]tamo da li zaista cijena papira i lagodnog života može da bude takva i tolika. Ovo su samo primjeri iz realnog života koje povlače takvi brakovi, a što se tiče šeriatske utemeljenosti, stvar je potpuno drugačija. Šeriat, Božji zakon, podržava ono što priliči čovjeku, biću koje nosi dio Božjeg duha, koje nije, niti smije biti tako jeftino i srozano, koje mora ostati dostojanstveno u svakoj situ- aciji, tako da je stvar potpuno jasna. Islam je propisao brak radi nje- govih ciljeva i ako su oni postignuti ili će biti realizovani, veza muškarca i žene zaslužuje da se nazove bra[1]kom. Međutim, ukoliko nema ničega od toga, onda veza ne može biti brak. Islam zabranjuje šalu na račun braka. Poslanik a.s. kaže da u troje nema šale, a jedno od troje jeste sklapanje braka. Zabranjuje pre- varu, a supružnici su saučesnici u prevari države, što islam ni u kom slučaju ne podržava. Dakle, stasus brakova radi papira, koji se sklapaju samo formalno, jeste da oni nisu u skladu sa načeli- ma vjere islama i intencijama Uzvišenog Zakonodavca, Allaha dž.š. Stoga, vjernik mora tražiti drugi put, koji se ne kosi sa propisima vjere, a to je da, ako već putuje u inostranstvo, a vrijeme je za njegovu ženidbu, sklopi brak sa muslimankom, kojih ima dosta i u inostran- stvu, tako da će korist biti mnogo veća nego u prvom slučaju. Tada će se izbjeći ono čega u zadnje vrijeme ima sve više, a što predstavlja opasnost za porodicu i identitet pripadnika islama, a to je da se djevojke muslimanke udaju za nemuslimane, a momci muslimani žene nemuslimankama.

PITANJE: Je li ispravan brak bez saglasnosti staratelja, ako je budući suprug bar vjerski i moralno podesan?

ODGOVOR: Postojanje saglasnosti staratelja za sklapanje braka jeste jedan od uslova bračnog ugo- vora, koji se ne smije zanemariti. Za to postoje jasni argumenti u izvori- ma Šeriata, kao što je sunnet Posla- nika a.s., gdje se zanemarivanjem i nepoštivanjem ovog uslova sa aspekta vjere dovodi u pitanje ispravnost bračnog ugovora, a sa druge strane uzrokuje brojne probleme, koji najčešće rezultiraju razvodima. Istina je da hanefije dozvoljavaju brak bez saglasnosti staratelja, ali to nije generalan stav, već se radi u izuzetnim okolnostima, kao što je slučaj kada se radi o punoljetnoj, obrazovanoj, razumnoj, ženskoj osobi, gdje protivljenje staratelja nije argumentovano, nije opravdano i nema za cilj sprječavanje neželjenih negativnih posljedica, već sprovođenje sopstvene volje i hira, koji mogu biti rezultat ličnog animoziteta prema dotičnoj osobi ili neprihvatanja vjerskih i moralnih vrijednosti dotične, što je prisutno u praksi. U ovakvim slučajevima hanefije dozvoljavaju da se brak sklopi bez saglasnosti staratelja, iako savjetu[1]ju da se to ne čini sve dok se ne iscrpe sva druga raspoloživa sredstva, kao što je razgovor sa starateljem i pokušaj njegovog uvjeravanja da čini štetnu stvar za sebe i svog po[1]tomka, kako bi uvidio neispravnost svog stava i dao saglasnost za brak. Savjetujem svim djevojkama i mladićima da ne zanemaruju volju svojih roditelja i savjete koje im upućuju, jer su oni rezultat znanja i iskustva roditelja, tako da postoji velika vjerovatnoća da su ispravniji nego njihovi stavovi, koji su vrlo često rezultat ljubavne zaslijepljenosti. Saglasnost staratelja, roditelja, jeste znak njegovog zadovoljstva, koje rezultira dovom Allahu da njihov brak bude blagoslovljen i uspješan, a dova roditelja svom djetetu ima posebno mjesto kod Uzvišenog Allaha.

Glas islama, 242, R: Pitanja i odgovori, A: Rešad Plojović