Vjerujemo kao muslimani da uspjeh, sreća, spokojstvo i spas leže u Božijem zakonu i sprovođenju istog u praksu. Vjerujemo da nas je Allah, Stvoritelj svega, stvorio kao ljude, učinio insanima i time nas uzdigao nad drugim stvorenjima, jer nam je darovao pamet i uputu.

Allah, kao Stvoritelj svega, zna šta je korisno, a šta nekorisno; šta je dobro, a šta loše za nas. Vjera je ta koja čovjeka čuva, daje mu nadu i snagu za rad i produktivnost.

Zato je u historiji čovječanstva nepoznat period gdje je ljudski rod bio bez vjere, makar je ljudi sami izmislili. Ništa čovjeka ne može cjelovito sačuvati od današnjih svjetskih poroka – počev od cigareta, alkohola, pa do droge i nevaljalih, kriminalnih i neljudskih djela – osim vjere.

Čak i obrazovanje i vaspitanje, ako je bez vjere, ništavno je. Neki su rekli:
„Daj da spasimo omladinu sportom.“
A očevici smo da mnoge svjetske sportiste sport nije sačuvao poroka.

Nepotrebno je ovdje navoditi dokaze i davati primjere, jer su svima nama poznati.

Jako je bitno da postoji svijest kod ljudi da se bez vjere ne može. Veoma nas je obradovalo to što u Srbiji postoji vjeronauka kao predmet u obrazovanju.

Svaka vjerska zajednica ima svoje učene ljude. To su oni koji su poznati u zajednici po znanju i bogobojaznosti.

Tu nema mjesta samoproglašavanju, da neko sebe nameće kao alima, imama, vođu vjernika – niti da ga muslimani sami izmisle, nametnu, a kamoli da im ga neko nameće ko nije musliman.

To je, bez sumnje, neprihvatljivo za islam i njegove sljedbenike, za sve iskrene Allahove robove.

Shodno tome, ne može svako govoriti o islamu, ne može svako pojašnjavati islam. Da bi vjeronauka bila prihvatljiva i sa šerijatske strane odobrena, postoje uvjeti.

Prvi uvjet je da nastavni plan i program za vjeronauku bude pripremljen od strane eminentne islamske uleme, tradicionalne vjerske institucije, nekoga ko je dobar poznavalac Allahove vjere.

Neprihvatljivo je da plan i program pripremaju nepoznati autori, nemuslimani, ili pak neka vjerska institucija koja nema legitimitet u narodu. Samo tako se može osigurati ispravno učenje o islamu i samo tako se može sačuvati svetost Allahove vjere.

Zamislite, prve odabrane generacije, kojima je Allah zadovoljan, nisu prihvatale hadis od čovjeka koji malo pamti ili ponekad griješi kada prenosi hadis.

To su nedostaci koji bi dvoumili, pa čak i sprečavali ulemu da od njih uzimaju i primaju znanje i predaje — a kamoli da bi od nekog grješnika, po postupcima poznatog licemjera ili nemuslimana, išta prihvatili.

Drugi uvjet je da oni koji predaju i govore o islamu moraju biti školovani i sposobni da predaju o vjeri.
Moraju imati odgovarajuće diplome ili dozvole izdate od strane tradicionalne islamske institucije da mogu predavati i prenositi svoje znanje.

U suprotnom, svako bi se bavio islamom i govorio o vjeri onako kako misli i kako je shvatio — ali to je u islamu neprihvatljivo.

To je jedan od znakova Sudnjega dana – pojava neznalica i džehluka koji će se predstavljati učenima i govoriti ljudima o islamu.

U tom su zabludi i vode druge u stranputicu.

Baviti se islamom i podučavati ljude vjeri jeste stvar povjerenja i odgovornosti, jer to znači baviti se najodabranijim Allahovim robovima – počev od Allahovih poslanika, s.a.v.s., pa do učenih ljudi, koji ljude upućuju ka znanju i dobru.

Treći uvjet je da postoji potpuno poštivanje i dosljednost izvornog islama, onakvog kakvog je Allah objavio, a Muhammed, a.s., prenio i pojasnio.

To nije arapski, niti evropski islam, već Božiji islam — onaj po kojem je ono što je Allah rekao halal – halal, a ono što je Allah rekao haram – haram.

Samo je to islam, vjera kojom je Allah zadovoljan. To je uputa i spas, to je sreća na ovom i garancija spasa na budućem svijetu.

Ova tri uvjeta uslovljavaju vjernika, u ovom slučaju učenika, da ispravno shvati Allahovu vjeru, da bude na Allahovom putu, koristan sebi, porodici i društvu u kojem živi, pokoran svome Gospodaru, radeći djela kojima će, prije svega, Allahovo zadovoljstvo dobiti, a istovremeno doprinijeti sreći i blagostanju svih koji žive u njegovoj okolini.

Ako nema ovih uvjeta, ili ako ijedan od njih nedostaje, tada takva „vjeronauka“ nije prihvatljiva, a obaveza vjernika je da se trude da poprave stanje — kako bi Allah bio zadovoljan i dao im ono što im je obećao.

Glas islama, 222, R: A: Enver Omerović