Stigavši u Mekku heftu prije početka hadžskih obreda i obavivši već prvoga dana umru, preostalo vrijeme provodimo trudeći se da što više boravimo u Mesdžidul-Haramu. Od našega hotela na Mini do Harema, prema gruboj procjeni, ima između četiri i po i pet kilometara vazdušne linije. Domaćini nam organiziraju prijevoz dva puta na dan: ujutru u četiri sahata na sabah namaz i sa ikindije, dok se oko povratka svaki put dogovaramo sa vozačima. Tako svakoga dana iznova i iznova upoznajemo ovo čudesno zdanje i nadamo se da se približavamo Božjoj milosti.

Svaki ponovni susret sa Haremom i Kabom predstavlja novi izazov i proizvodi posebne emocije koje se nikada ne mogu do kraja precizno definirati, ali i određene tehničke poteškoće koje opravdavaju izreku da su za vrijeme hadža Mekka džihad, a Medina džennet. Najveću muku, kao i većini hodočasnika, predstavlja nam prijevoz, koji u početku, makar u odlasku, biva redovan, ali u povratku nikada precizan, pa čak ga ponekad i ne bude, što izaziva situaciju da se morate pogađati s neprincipijelnim mekkanskim taksistima, koji iz dana u dan povećavaju cijenu za istu maršutu, da bi pred početak hadžskih obreda i dolazak hadžija na Minu tarifa vožnje od Harema do našeg hotela sa nekih 20-30 rijala porasla na 200, i to najčešće do sredine ili tri četvrtine puta, jer je vojska već postavila barikade i do početka hadžskih obreda ne dozvoljava nijednom civilnom vozilu bliži prilaz, što u konačnici znači pješačenje od jednog kilometra pa naviše kroz tunel Melik Halid i druge ceste dok njima, u istom trenutku, nenormalnom brzinom prolaze automobili različitih bezbjednosnih i tehničkih službi. Jedna je poteškoća stići do centralnoga Harema, a sasvim druga ući u sami Mesdžidul/Haram.

Kada kažemo centralni Harem imamo na umu da cijela jezgra Mekke, skupa sa Minom i Muzdelifom sve do Arefata pripada Haremu i da namaz klanjan na bilo kom dijelu tog prostora koji je označen međašima vrijedi koliko stotinu hiljada namaza na drugom mjestu. I zato možete najnormalnije vidjeti na svim ulicama da za vrijeme namaza staju trgovine i drugi poslovi, a ceste, trotoari, haustori, holovi i hodnici hotela i tržnih centara, rijetke zelenkaste površine, sva moguća mjesta pretvaraju se u prostor za klanjanje na kome se safe svi koji su se tom trenutku zadesili na tom mjestu i klanjaju za haremskim imamom čiji se glas, putem razglasa, čuje u prečniku od nekoliko kilometara. Ali, ipak najveća radost za jednog hodočasnika jeste klanjanje i boravak unutar samoga Mesdžidul-Harama te se zato dvadeset četiri sahata na stotine hiljada njih tiska na sve moguće haremske kapije i pokušava probiti unutar samoga zdanja. Haremski prostor je na četiri nivoa, do kojih vodi mnoštvo različitih kapija i, izuzev prvog kata, pokretnih stepenica, pa čak na nekoliko mjesta i liftovi. Unutrašnjost je skoro bez izuzetka u najskupocjenijem mermeru, a na pojedinim prilazima urađeni su i minijaturni mozaici od mermernih kvadratića. Drugi nivo Harema je cijeli montažni i doima se kao ogromna viseća čeličana u koju se ulazi posebnim mostom i popunjava međuprostor između prvog i trećeg kata. Namijenjen je isključivo za obavljanje tavafa starih, invalida i onih koje je put iscrpio, pa jedino u kolicima mogu ispuniti umranske i hadžske obrede. Za one koji imaju takve potrebe ispred stoje vozači sa kolicima koji ih za naknadu od 50 do 100 rijala vode kroz tjelesno iscrpljujuće obrede tavafa i sa’ja. Četvrti kat Harema je pod otvorenim nebom i na njemu je najljepše boraviti noću ili dočekati sabah, jer vas blagi povjetarac prirodno hladi, dok ste na svim drugim nivoima izloženi klimama i ventilatorima koji često znaju, usljed nagle promjene temperature prije i poslije izlaska iz zdanja, presjeći čovjeka i izazvati mu glavobolju ili kakvu drugu poteškoću. Na svakom spratu Mesdžidul-Harama, od podrumskog mermernog zindana do krova, nalazi se više česama Zemzema raspoređenih po svim ćoškovima ravnomjerno, dok se po središnjim dijelovima nalaze burad također sa Zemzem vodom za okrepu hadžija. Mesdžidul-Haramu najlakše možete prići u predsabahskim sahatima, ali ni tada vam nije sigurno da ćete uspjeti ući na prvi nivo, naročito ako dolazite na glavnu kapiju iz pravca sahat-kule. Dok se na podne i ikindiju i nekako možete probiti na neki od gejtova, na akšam i jaciju izgleda skoro nemogućim, jer većina hodočasnika koja imade tu sreću da uđe unutar Mesdžida, opremljena je saburom i drugim potrepštinama da ne izlazi do poslije jacije namaza. Hadžije vrijeme unutar samoga Mesdžida, ukoliko ne tavafe, provode u učenju Kur’ana, klanjanju nafila, zikrenju i upućivanju dova.

Međutim, ipak to bude jako dug period, pa dosta hadžija i odspava unutar samoga Harema. Nigdje nisam vidio zadovoljnija lica spavača od haremskih, iako su se opružili na golom mermeru sa tankom sedžadicom i bez ikakavog jastuka ili samo sa papučama pod glavom, izgledaju kao da su usnili na najmehkijem krevetu na svijetu. I sami skoro svakoga dana bar jednom usnimo na tom mubarek mermeru i čini nam se da nikada nemamo lakši, ljepši i sitiji san. Dovoljno je pola sahata sna na ovom blagoslovljenom mjestu da otkloni svaki umor, pa čak i da niste spavali cijelu prethodnu večer. Unutar samoga Mesdžida hadžije hodaju bosi, rijetko u čarapama, dok papuče ili sandale nosaju u priručnim cekerima, torbicama i kesama. Na ulazima kod svake od kapija postoje police za obuću, ali rijetko koji hadžija po[1]slije izlaska pronađe papuče na mjestu gdje ih je ostavio. Uz papuče koje nosa sa sobom većina hadžija ima i sedžadu, Kur’an manjeg formata, obični ili elektronski tespih i flašicu ili termostat u koji zahvaća Zemzem. Unutar samoga Harema, kao i spoljnjem dijelu, angažirane su cijele armije čistača koje se brinu o higijeni. Uglavnom su to Indijci, Pakistanci ili Bangladežani koji u Saudiji predstavljaju jeftinu radnu snagu.

Besprijekorna čistoća Harema, pored milionskih brojki hodočasnika od kojih je dovoljno da svako ispusti papirić, pa da se napravi cijela deponija, biva sve manje uočljivija kako se udaljavate od jezgre, jer službe ne stižu opsluživati više od jednog kilometra u prečniku od Kabe. Nisam primijetio da li unutar Mesdžidul-Harama postoji, ali u krajevima avlijskog dijela haremskog prostora smješteno je nekoliko jedinica muških i ženskih hamama, više abdesthana i česama na kojima se hodočasnici mogu abdestiti i okrijepiti. Rekonstruirani dio avlijskog prostora obgrljen je hotelima, dok se još sa dvije strane neprekidno dvadeset četiri sahata radi kako na proširenju samoga Mesdžidul-Harama, gdje se već nazire nekoliko novih minara, kapija i slojevitih dorada postojećih nivoa Mesdžida, tako na izgradnji novih hotela i tržnih centara.

Sami Mesdžidul-Haram obgrljen je sa preko pedeset kranova, dok se uokolo na sve strane izdiiže njih nekoliko stotina. Kompleks naspram glavnog ulaza koji obuhvaća cijeli niz zgrada sa sahat-kluom u sredini dominira cijelim prostorom. Iako djeluje primamljivo i možda poslije Mesdžidul-Harama okuplja najviše hodočasnika na jednome mjestu, imam osjećaj o neprirodnosti i samo vještačkoj uklopljenosti tog kompleksa u haremski ambijent. Takav dojam stječem najprije po tome što sahat-kula, pa i cijeli njezin kompleks, ne predstavlja originalnost i autentičnost niti saudijskog niti općenito muslimanskog kulturno-civilizacijskog dostignuća, već je kopija zapadnoevropskih vrijednosti, naročito londonskog Big Benga, što govori o najmanje dvije stvari: još uvijek prusutnoj inferironosti svijesti muslimanskih vladara u odnosu na Zapad i nevrjednovanju vlastitih kapaciteta i potencijala te polaghanom prodiranju zapadnjačke kulture u ovu jedinu oazu suštinske duhovnosti muslimanskog ummeta. Da sam taj kompleks vidio u New Yorku ili Parizu, vjerovatno bi me fascinirao svojom skladnošću, ali ovdje, gdje sam očekivao mnogo više orijentalnog duha i u tom arhitektonskom smislu, skoro iritirajuće štrči, i to ne samo po svojoj vanjštini, već i unutrašnjosti, gdje možete naći firmirane prodavnice svih svjetskih brendova, restorane i kafeterije u kojima se služe isključivo evropski i američki napici da, recimo, pored Zemezem vode koju možete besplatno piti i točiti koliko god želite ili, uz nadoknadu za ambalažu, vrlo jeftino kupiti ukoliko ne možete čekati u redu, vi u tim restoranima za nemale novce dobijate italijanske, francuske ili njemačke mineralne ili prirodne vode. Uz to, umjesto nekadašnjeg čaja i drugih orijentalnih napitaka, danas je Pepsi nacionalno saudijsko piće. Nažalost, Arapi su požurili da izbrišu sve tragove osmanskog prisustva u Mekki, pa su uz njih porušili i svoje dulje od milenija staro arhitektonsko kulturno nasljeđe, na koji se osmanlijska kultura tek naslanjala i činila njezin površinski sloj, što je dovelo do toga da sada, u traganju za vlastitim izrazom, ne uspijevaju postići onu orijentalno-arabesknu nijansu iz koje konačno i zrači prefinjena islamska arhitektonska duhovnost. (kraj petog dijela)

Glas islama, 252, R: Putopisi, A: Jahja Fehratović