Sandžak još uvijek nije doživio gasifikaciju, još uvijek nema ni autoput, aerodrom je samo predizborna manipulacija, imamo ogromnih problema kada je u pitanju ekologija i zagađenje vazduha, prema čijem se “kvalitetu“ kotiramo među najzagađenijim dijelovima Evrope. Nezaposlenost, korupcija i organizirani kriminal izjedaju naše društvo i to su pretedentni razlozi zbog kojih Sandžak godišnje gubi na hiljade svojih stanovnika, mahom omladine koja ne vidi način na koji može ostvariti svoje ambicije.
Ovakve neprilike nastale su kao posljedica pogrešnog državnog odnosa naspram naroda u Sandžaku, pogotovo naspram Bošnjaka koji su na sve moguće načine pokazali lojalnost državi, kojoj niti u jednom segmentu nisu ugrozili njen ustavni poredak. Međutim, državni organi, kršeći sopstvene principe, čineći grubu ustavnu povredu člana 44, koji garantira ravnopravnost crkava i vjerskih zajednica, partnerski sudjeluje u osnivanju paralelne tzv. “Islamske zajednice Srbije“, pritom uzurpirajući legalnu imovinu Islamske zajednice u Srbiji, kao jedinog legitimnog titulara prava svojine. Obaveza države je da ispolji jednakost koju jemči, da ugasi ovaj oblik paravjerske tvorevine na isti način na koji je to uradila sa Artemijovom crkvom i da se ne miješa u unutrašnja uređenja vjerskih zajednica.
Narodi u Sandžaku nemaju problema kada su u pitanju obećanja. Naprotiv, suočeni su sa inflacijom istih. Problemi nastaju onog trenutka kada je u pitanju faza realizacije. Suština obećanja mora pratiti dinamiku rada, potrebna su uvjerljiva djela, a ne reciklirane izblijedjele riječi, koje su toliko postale šuplje da niko ozbiljno ne obraća pažnju na njih.
Nepravilnost državne politike vezana je i u sistemskoj instalaciji poltrona, neznalica i primitivaca, koji su u trgovali, nisu bili kadri da realizuju ili nepristojno lagali svoje povjerioce i sudbinu svih naroda u Sandžaku olahko prodali zarad privatnih interesa. Na takav način postali smo žrtve političkih mahinacija i tome se već jednom mora stati u kraj. Ukoliko državne politike imaju za cilj da narodi Sandžaka: bošnjački, albanski i romski budu jednako tretirani sa ostatkom Srbije, moraju im ponuditi projektizaciju, realne investicije koje će omogućiti plodonosnu atmosferu afirmacije demokratskog i decentraliziranog društva, u kome je svaki kraj, svaka općina podjednako važna, bez obzira na njenu nacionalnu, političku ili bilo koju strukturnu različitost. To su civilizacijski iskoraci na čijem radu država mora ažurnije uticati, kako bi se povjerenje građana povratilo. Ovaj proces očekuje normalno društvo, koje želi promjene u ravnomjernom podizanju životnog kvaliteta prosječnog građanina, seljaka i svakog drugog čovjeka koji želi da Sandžak postane tačka koja je simbol ravnopravnosti i općeg blagostanja.
I ako djeluje utopijski, to je ideal koji nam je u amanet ostavljen, kojeg svi moramo biti svjesni i pravedno, slobodno i mirno raditi na tome da iza nas ostanu djela o kojima će generacije ponosno svjedočiti, a ne korov od koga će svi bježati i uz uzdah se sjećati. Jer u protivnom šta je svrha političkog učešća?
AUTOR:
Bećirović Mujo, student Pravnih nauka na IUNP i Fakulteta za islamske studije
Glas islama 318
