Dok budem navodio sljedeći primjer, zamislite sebe u nekom problemu, jer vi vjerovatno imate većih problema nego što mogu zamisliti. Dok sam vozio kroz neku nedođiju, ugledao sam benzinsku pumpu i stao sam. Ušao sam kupiti nešto. Kada sam izašao, primijetio sam da mi je auto ukraden. Možete samo zamisliti razočare nje! „Dao sam mnogo novca za taj auto. Kako mi se ovo moglo desiti?! Neću stići na taj poslovni sastanak. Zaglavljen sam ovdje u sred ničega, po vrelom ljetnjem danu!“ Ali, kao vjernik, prvo što izgovo rim je: Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un / Uistinu, svi pripadamo Allahu i svi ćemo se, bez sumnje, Njemu vratiti. Zašto? Zato što sam možda na kratko ljut zbog tog au tomobila, jer je on bio moje vlasništvo. A onda podsjećam sebe da, zapravo, ja ni sam vlasnik ničega. Ja sam u vlasništvu.

Allah me posjeduje. Ja, bez sumnje, pripa dam Allahu. Kada toga postanete svjesni, sve lakše podnosite. Ne posjedujete ništa oko vas, vi ste u posjedu Uzvišenog Alla ha. Sve što vam je dato je poklon. Ništa ni ste zaradili niti stekli, sve su to darovi. Ako nešto imate pa nemate, lakše podnosite tu situaciju kada znate da to ionako nije bilo vaše. Olahko uzimamo to što imamo ruke i noge. Olahko uzimamo to što imamo to što imamo oči i uši.

Olahko uzimam to što mogu stajati pred vama i pričati vam. Ali, ovaj jezik koji koristim za priču nije moj. Nisam ga platio da bih ga imao. On pripa da Allahu. Inna lillahi / Svi smo, bez sumnje, Allahovi. To je prva mudrost ovog izraza. Druga mudrost je njegov nastavak: ve inna ilejhi radži’un / bez sumnje, svi ćemo se Njemu vratiti. Zašto je to toliko važno? Zbog toga što je svaki problem koji tre nutno imaš privremen. Svaki problem je privremen, bez obzira na to da li se radi o problemu sa novcem, zdravljem, poro dici, emocijama…

Nijedan od tih problema nije trajan. Znate li zašto? Zato što ni vi ni ja nismo trajni. Ako mi nismo trajni, kako će naši problemi biti trajni? Svi ćemo se Allahu vratiti. Taj i taj problem je ništa u usporedbi sa činjenicom da mi slijedi odla zak Allahu. Ne samo da tog problema više neće biti, već neće biti ni mene. Eto tako se stvari stavljaju na svoje mjesto… Stavljanje stvari na svoje mjesto vam daje priliku da brinete o tome šta je zaista važno. Kada stvari ne sagledavate isprav no, desit će vam se da najviše pažnje posvećujete pogrešnim problemima.

Često nas poteškoće u životu čine boljim ljudima i boljim vjernicima, snažnijim i odgovornijim ličnostima. A uz svaku poteškoću dolazi i olakšanje. vezi sa ovim: nalaziš se u jednoj zgradi. Izbija požar, koji guta sve spratove. Šta ti radiš? Raspravljaš se o tome u koju boju treba ofarbati zidove: „Mislim da plavo bo lje ide sa sivim.“ Insanu, cijela zgrada gori. Bježi odatle, a onda pokušaj ugasiti požar. Postoje prioriteti koje morate razumjeti. Kada razumijete širu sliku, razumijete da postoje veći problemi. Veći problem od svih naših je taj što mi pripadamo samo Allahu Uzvišenom. Možda nam Allah daje neke poteškoće u životu samo da bismo se podsjetili da pripadamo Njemu.

Možda prolazimo kroz neke izazove, samo da bi smo duboko u srcu, a ne samo na jeziku, prihvatili taj dar i izgovorili ga: inna ilejhi radži’un. Ako ovo možemo ostvariti, onda možemo ostvariti i osobinu sabura. Mo lim Allaha Uzvišenog da budemo od onih koji imaju sabur i kojima će Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, lično čestitati na Sudnjem danu.

GRANICA IZMEĐU SUDBINE I ODGOVORNOSTI

O musibetima postoje dvije vrste ajeta. U prvu vrstu spada ovaj ajet iz sure El-Hadid: Nema nevolje koja zadesi Zemlju i vas, a koja nije, prije nego što je damo, zapisana u Knjizi, – to je Allahu, uistinu, lahko. (El-Hadid, 22)

Dakle, sve što se desilo je odredba od Allaha. Moralo se tako desiti i nikako Moj boravak na Zemlji je određen. Tvoj također. Na groblju ćete naći da na nekim nadgrobnim spomenicima piše: „1901 2013.“, a na nekima piše: „2013-2013“. Allahova je odredba koliko će ko ostati na Zemlji. Zbog toga, ne možete reći: „Da je živ taj i taj…“ Nije mogao biti živ, nikako! Jer, odluka o njemu je zapisana mnogo prije njegovog rođenja i tu nema promje ne. Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi… (Et-Tegabun, 11) – tj. nećeš biti meta nijedne strijele poteškoće, osim uz Allahovu dozvolu. A pogledajte kako lijepo govore vjer nici: Reci: ‘Dogodit će nam se samo ono što nam Allah odredi… (Et-Teuba, 51)

Obratite pažnju. Nije korišćena česti ca ‘alejna, već lena. Nevjerovatno! To u potpunosti mijenja značenje ajeta: Neće nas pogoditi nijedna poteškoća, osim onoga što je Allah odredio za nas. Kada govorite o poteškoćama, podsvjesno ih doživljavate kao prijetnju, kao nešto što je usmjereno protiv vas i protiv čega se treba boriti. Međutim, ovaj ajet kaže da to Allah nije propisao protiv nas, već za nas. On je naš zaštitnik.’ (Et-Teuba, 51)

Hvala Allahu. Tako se vjernik ophodi prema poteš koćama. Čak i kada je teško, on zna da je to Uzvišeni Allah propisao za njega. učitelj nam je navodio zanimljiv primjer u drugačije. Ne možete reći za nekoga ko je umro mlad: „Šteta. Bio je tako mlad. Imao je cijeli život pred sobom.“ Nije imao cijeli život pred sobom. Nije imao više ni dana pred sobom. Njegov boravak na Zemlji je trajao koliko je trebalo. Toliko mu je odre đeno i niko mu nije moga produžiti život.

Glas islama, 292, Preveo, Senad Redžepović