Bjelinu papira poštujem.

Ali mi smeta.

Puno toga svako od nas ima reći, ali često te misli neće da postanu riječi, neće na papir.

U tome je i sva veličina svjetskih klasika. Oni su kroz svoja djela dotakli ono što svi mi nosimo, ali se “ne umijemo izraziti”. Dragi su nam ti tekstovi zato što se u njima pronalazimo i poistovjećujemo. Govorili su o čovjekovim osobinama koje se ne mijenjaju.

Čovjek je oduvijek nešto zapisivao. Taj poriv da se ostavi trag je nešto što nas prati kroz cijelu historiju. Samo su se materijali i na kojima se tekst zapisuje mijenjali. Sve ostalo je isto. Emocija je i dalje tu. Čovjek je od vajkada isti.

Samo nije svako bio dovoljno sretan da čita i piše.

Kasnije je pisanje postalo statusni simbol, bilo je rezervisano samo za one iz visokih društvenih slojeva. One koji su znali da čitaju i pišu smatrali su obrazovanim, mudrim, pametnim. Njihova riječ se poštovala.

Često su postojale podjele između naroda, manje pismeni i više pismeni narodi. Iz različitih razloga.

Moja pranana se potpisivala otiskom prsta, a u jednom od razgovora na pauzi između studentskih vježbi saznajem da je pranana mog kolege bila profesorica na fakultetu, doktor medicinskih nauka.

U konačnici

I on i ja smo postali ljekari.

Tako da je preskakanje generacijskog jaza moguće, budući da pismenost nije genetski određena osobina, već je diktirana okolnostima u kojima pojedinac i cijeli narod raste.

Značenje pismenosti se i mijenjalo kroz vijekove. Na samom početku bilo je dovoljno znati slova. Sada se pojam pismenosti proširio i pod tim se misli na cijeli skup sposobnosti koje pojedinac mora imati.

Govorimo o intelektualnoj pismenosti. Emocionalnoj pismenosti. Informatičkoj pismenosti. I mnogim drugim.

Stoga, pismenost sasvim opravdano možemo smatrati zastarjelim pojmom u ovom značenju, budući da većina ljudi danas čita i piše. Tada je to bio znak znanja i mudrosti. Danas nije dovoljan.

Zato, koristićemo pojam ZNANJE u suštinskom smislu.
Iako se i znanje u suštinskom smislu stiče čitanjem, između ostalog.

Sasvim logično bi bilo misliti da, u vremenu kada je skoro cijelo znanje čovječanstva dostupno na jedan klik, danas imamo naučno istraživačke stanice na svakom ćošku. Da se na normalnim kahvama raspravlja o zakonima fizike, putovanju kroz Univerzum. Novim metodama vještačke inteligencije kojima možemo olakšati život ljudi. Da imamo znanje.

Nažalost, nije tako.

U moru informacija ljudi su odličili ignorirati sve one najvažnije.

Zato ne čudi informacija da prosječan čovjek ove zemlje čita manje od jedne knjige godišnje. Po svim mogućim istraživanjima.

A budući da naše misli operišu riječima, bez čitanja se smanjuje broj riječi koje mi koristimo u svakodnevnoj komunikaciji. To je podsvjesni skup riječi koje izlaze iz nas automatski kao odgovor pri bilo kojoj interakciji. Uglavnom je definisan onim što čitamo.

Zato se i u kontekstu znanja kaže: progovori, da vidim ko si.

Sa svim što nam je donijela moderna civilizacija, puno nam je i oduzela.

Imamo ogroman broj prirodno inteligentnih ljudi, čija pamet ne može doći do izražaja zbog sadržaja kojem se izlažu. Intelektualno sečivo se istupilo vremenom. Ne oštri se knjigama. I to se manifestuje u svemu.

Zato je 

2024.godina i 21.vijek vrijeme površnosti. Površni su odnosi, hrana je brza. I sve više se u naučnim krugovima govori o remećenju fenomena poznatog kao “duboki rad”. To je rad koji zahtijeva aktiviranje dubljih slojeva moždane kore. Zahtijeva vrijeme i prisutnost u toku obavljanja zadataka.

To je danas, u vremenu postojanja društvenih mreža, skoro nemoguće. Osim za one najdisciplinovanije.

Danas se zadaci i aktivnosti smjenjuju iz sekunde u sekundu i skoro da nikada ne aktiviraju dublje moždane procese.

Na jednoj od promocija autor kaže da se prilagođava čitaocu, a ja čujem između redova da se PODILAZI ČITAOCU, iliti da se prilagođava TRŽIŠTU.

I još kaže: što se dublje ide u priču kako strane prolaze, proporcionalno se broj čitaoca koji zatvaraju knjigu povećava.

Zašto uprkos svemu ostajemo površni i ne tragamo za znanjem?

Nismo krivi samo mi.

Mi, zapravo, prisustvujemo jednom od najvećih eksperimenata u historiji ljudske civilizacije. U pitanju je eksperiment PAŽNJE.
Prosječno vrijeme koje prosječan čovjek može provesti u radu se skraćuje iz godine u godinu.
Sada je to 8 sekundi. Odnosno koliko traje jedan video kratkog formata.

Najveći strah postoji kada su djeca u pitanju. Ona se rađaju i od prvog dana života imaju dostupno sve što je čovjek prije 30ak godina mogao da sanja.

A šta je 30 godina za ljudsku historiju?

Naša tijela su ista kao i tada. Mozak je isti.

A izazov na koji moramo odgovoriti kao da prevazilaze kapacitete nas kao civilizacije.

Iako često sebe podsjetim na starije koji su nam govorili: ostavi taj telefon, po ko zna koji put njihova mudrost se pokazala istinitom.

Šta “skrolovanje” telefonom čini našem mozgu, tijelu?

Radi se o neurotransmiteru dopaminu.

To je hemijska supstanca koja omogućava komunikaciju između nervnih ćelija u mozgu. Dopamin igra ključnu ulogu u regulaciji raspoloženja, motivacije, nagrađivanja, kao i mnogim drugim funkcijama kao što su pokreti i proces učenja.

To je medicinska definicija.

Praktično i u stvarnosti, a i prosto rečeno, dopamin je molekul koje naše tijelo izluči u momentu kada iščekujemo neku nagradu, kao i sam završetak te nagrade-ostvarenje cilja.

I to se odnosi na bilo koju nagradu.

To može biti da se pročita jedna stranica knjige.
To može biti da se istrči jedan krug od 200 metara.

To može biti da se plati račun za struju.

Dakle, iščekivanje završetka radnje i završetak radnje u nama proizvode pozitivne senzacije.

Bez dopamina, čovjek ne bi imao nikakve želje uradi bilo šta.

Pa čak ni pokret malog prsta.
To je dokazano kod pacijenata oboljelih od Parkinsonove bolesti, na primjer, gdje su pokreti otežani.

Dakle, dopamin je nužan.

Ali ljudi danas sve više i više zapostavljaju zdrave izvore dopamina, koje sam pomenuo prije.

Čitanje.

Trčanje.

Završavanje obaveza.

I prelaze na nezdrave, takozvane JEFTINE izvore dopamina.

Zašto je to problematično?

Iz više razloga.

Ali hajde da krenemo od toga da NASTAJE ZAVISNOST:

Zapravo, dopamin je, između ostalog, osovina svake vrste zavisnosti.

Javi se žudnja. Očekuje se nagrada. Uradi se radnja. Cio proces se ponovi.

Eh, sad.

Naš mozak je vrlo ekonomičan organ.

On je tako neurobiološki konstruiran da “udovolji sebi” bez ikakvog “razmišljanja” kakav će to uticaj imati na cijelo tijelo.

Mozak, stoga, favorizira jeftine izvore dopamina, najviše iz toga što su BRŽI.

Te, na primjer, jedan pokret palcem na telefonu čini da se dopamin ispusti iz naših sinapsi. Mnogo brže nego čitanje stranice knjige ili trčanje kruga. Samim tim se favorizira u odnosu na zdrav dopamin.

Onda sljedeći video ide za 7-10 sekundi koliko kratki klipovi traju.

I dok trepneš, prošlo je 3 sata.

Još jedna od osobina dopamina.

Uvodi u stanje nesvjesnosti vremena.

Vrlo brzo dolazi do stanja umora, demotivisanosti i naglog pada raspoloženja.

Šta se desilo? Ispraznili su se sandučići dopamina.

Logično pitanje:

Da li su znanje i dopamin povezani?
Razmislite sami.

Ali…zašto bi neko čitao knjigu od 300 strana ako već nakon jednog “skrola” može biti zadovoljan?
Sada primjenimo to na cijelu populaciju.

I dobili smo šta smo dobili.

U cijelu priču dolazi i vještačka inteligencija, koja već potiskuje poslove i već radi puno umjesto čovjeka. To nas neminovno čini mentalno lenjim dodatno.

Šta ostaje čovjeku?

ŠTA NAM JE ČINITI?

Prije svega da shvatimo da postoji problem.

A onda da ga riješimo. Ili barem da probamo.

Napunimo rezerve dopamina zdravim navikama koje izazivaju osjećaj satisfakcije. Uđimo u post od jeftinog dopamina, apstinenciju.

Naš organizam će uvijek favorizirati brzu nad odloženom-kasnom nagradom, iako je ona u većini slučajeva ZDRAVIJE I BOLJE RJEŠENJE. To je prosto naša biologija. Protiv toga se teško boriti.

Zato moramo naći način da “hakujemo” sopstveni organizam.

Nudim jedan način:

Prosta tehnika

ZADAJTE SEBI MANJE CILJEVE I SLAVITE IH.

Nemojte reći: pročitaću knjigu.

Nego: čitam ovu knjigu.
Samim tim sretni ste nakon svake pročitane stranice.

I obavezno nagradite sebe.

Prosta stvar koja iznenađujuće velike rezultate daje.

Evo drugog:

Radite stvari zbog stvari.

Dakle, ja ne pišem knjigu da bih postao pisac.

Već dok pišem, ja sam pisac.

ONDA JE SVAKI KORAK NAGRADA.
I to je najbolje stanje u kojem možete biti.

To je rješenje na identitetskom nivou.

I tako svakog dana

U nadi da ćemo se spasiti

Vremena površnosti.

Eto, završih optimistično.

Onako kako nam doliči.

Da budemo istinski pismeni.

Glas islama, 347; Autor: Dr. Haris Plojović