Dušmani ih pokupiše

i strijeljaše,

bezdušno i bešutno.

Tako spavaju,

do Dana Sudnjega

i Časa kada budu

postali stanovnici

džennetskih perivoja.

Konji hržu

pod širokim

granama javora.

Samo ljudi šutke

okreću glave.

 

 

Očekivao sam da će šutnja o događajima iz 1913. godine na području Gore i šire konačno biti prekinuta. Da će nadležna vjerska institucija organizirati makar jedno okupljanje, komemoraciju, kako bi se prenijela poruka mira, da se prouči dova stradalima te da, bez obzira na sve, nismo zaboravili naše nevine žrtve. Da se nikada više ne ponovi.

Postoje ljudi kojima je stalo da se ojača kultura pamćenja – iz jednostavnih, civilizacijskih razloga.

Ipak, ima onih koji o ovoj temi pišu, govore javno, šire istinu putem medija, proze i poezije i dokumentarnih formata jer znaju da zaborav nikada ne može biti neutralan.

Ali predvodnici tog procesa moraju biti institucije: Odbor Islamske zajednice u regiji Gora, školski autoriteti, politički predstavnici s područja Gore i općinske vlasti u Dragašu.

Ipak, to ne znači da ćemo svi šutjeti.

U prilog tome, objavljujem svoju poemu Imena u Tišini (iz poetskog rukopisa Sazviježđe nestale zemlje), u sjećanje na naše mladiće koji su ukopani na Šehitluku Javori kod Restelice.

 

IMENA U TIŠINI

19.09.1913.

 

Šehitluk.

Pokriveni tišinom,

moja braća spavaju.

Alija, Muhamed,

Arif, Mustafa,

Muharem, Ahmed,

Rahman, Ibrahim…

Gazija slijepi Vejsel.

I još četiri šehida.

Hoće li nam

Svevišnji halaliti

što ostavismo ih

bez imena i soja?

Miruju tu

stotinu i dvanaest ljeta.

Dušmani ih pokupiše

i strijeljaše,

bezdušno i bešutno.

Tako spavaju,

do Dana Sudnjega

i Časa kada budu

postali stanovnici

džennetskih perivoja.

Konji hržu

pod širokim

granama javora.

Samo ljudi šutke

okreću glave.

Tako mladi,

tuga neisplakana majčina

i stidljiva suza očeva.

Garib sam ja,

ti čovječe što plačeš

s rukama podignutim

i gledaš u nišan

s neispisanim imenima.

Dodirni moj pramen kose

bez ijedne sam sijede.

Pokošena trava,

nozdrva mi puna,

još taj miris Gore,

vječno zelene, pamtim.

Blizu nam bješe gumno.

Kasna je bila vršidba

kod Ravništa.

U dvorištu je kuknjava.

Ostade sestrica

raširenih ruku,

kada su me odvodili.

I rebro su mi jedno

polomili, tjerajuć’ me.

I tri puta sam

plakao za

gledanicom Zejnepom.

Ševal sam ja.

Sedamnaest mi je bilo.

Stado ovaca

ostade nam bez pastira.

Krompir na

njivama neobran.

Mnogo sam volio

sabahski ezan proučiti.

Sa mojim Belićom

juriti po livadama

i beskrajno dugo

gledati nebo plavo.

Rođen sam desetog

po mjesečevom kalendaru.

Život su mi ugasila

tri metka.

Jedan u glavu, drugi u ruku,

treći uho lijevo mi raznio.

Imao sam dvadeset godina.

Ime mi Jonus,

poput onog

što bi zatvoren

u zindan velike ribe.

I njega su ljudi napustili

kao i mene.

Ali on se ipak

vratio narodu svome.

I ja sam tu.

Zovem se Abaz.

Znao sam uz tamburu

razgaliti duše

mojih drugova.

Pjevali smo

i kada smo tugovali.

Ostade mi žena,

s dvoje djece.

Ko zna gdje su otišli.

Niko mi

ni dovu ne prouči.

Meni, bezimenom.

Niko za mene

ne zaplaka.

Grebe mi u ustima.

Kako da ih imenima

dozovem,

pa da zasvijetle kao zvijezde

na nebu pod Šarom.

Može li istina naša

iz groba ustati,

progovoriti, oživjeti,

hoće li ikada

pravda donijeti mir.

Jer, sjećanje nije

samo spomenik

u kamenu,

nego iskre kremen

u glavama našim.

Dokle će mrtvi

ispraćati žive?

Na Šehitluku,

pokriveni tišinom,

moja braća spavaju.

Alija, Muhamed, Arif,

Mustafa, Muharem,

Ahmed, Rahman, Ibrahim…

Gazija slijepi Vejsel.

I još četiri šehida.

Garib, Ševal, Jonus i Abaz.

A devetnaesti je

septembar.

 

Glas islama 360, R: Poezija, A: Mustafa Balje