Teška vremena ni kada ne traju, traju izdržljivi ljudi…“ Robert Šuler, izgovara jući ove riječi, kao da opi suje stanje muslimana ovih prostora, narod decenija ma ophrvan iskušenjima, a duboko svjestan da vreme na, ma koliko teška bila, ne mogu biti vječna.. Dva datuma, 11. febru ar i 16. mart 1951. godine, Bošnjaci ovih prostora ni kada nisu i ne smiju zabo raviti, jer onaj ko zaborav lja – osuđen je da ponavlja. Dana 16.03.1951. god. na snagu je stupio diskri minatorski zakon, donešen od strane Narodne skupšti ne NR Srbije o zabrani no šenja zara i feredže, supro tan svim zakonima o slobo di vjeroispovijesti i slobod nog ispovijedanja vjere. Izlišno je govoriti o tome šta su tadašnji mu slimani mislili, a šta danas o ovom zakonu, nakon 60 godina, misle muslimani, ali je vrlo zanimljivo pro čitati riječi, sagledati krivu prespektivu komunističkih soldata, „dušebriznika“ za perspektivu i budućnost muslimanske žene.. „U velika i revolucio narna dela, pod rukovod stvom Partije i narodne vla sti, na inicijativu i podrš ku širokih narodnih masa, spada bez sumnje i dono šenje Zakona o zabrani no šenja zara i feredže, čime se otvaraju svetle perspektive muslimankama.“ Strašna stvar u vezi sa ovim „zakonom“ je ta da je uporedo s njegovim do nošenjem na djelu bila i besomučna kampanja ko munističke vlasti da je ovaj zakon produkt želje samog muslimanskog naroda za odbacivanjem zara i fered že, kao i to da je donijet u interesu našeg naroda. Nespojivo je sa zdra vim razumom, nemoguća je misija naći ijedan razlog zbog kojeg bi muslimanski narod ovih prostora izrazio želju za donošenjem zako na ovakve vrste? Kakav in teres bi imao ovaj narod u tome da zove i zahtjeva od dželata da dođu i udare na čast, ponos i dostojanstvo naših majki, sestara, hanu- ma.?! Pokrivene musliman ke, prikazivane su kao žene „sakrivene iza zida“, vije kovima u ropstvu, koje će svojim eventualnim odba civanjem zara i feredže ko načno ugledati svjetlo dana i osloboditi se tih vjekov nih okova i oslobođena ući u tokove modernog druš tva.. Tadašnji ustav garanti rao je sva prava ženi mu slimanki, međutim, nije bila u stanju iskoristiti sve ni’mete, blagodati istog. Zar i feredža su bili balast, ono čega se mora oslobo diti da bi osjetila sve slasti ponuđenih dobara koje im je komunistička vlast izdaš no nudila. Sa zarom i fered žom ne može se naprijed.. Zbacivanje zara i fered že bila je svojevrsna „ula znica“ u društvo, gdje će muslimanka biti u moguć nosti ostvarivati sva svoja prava, koja je bila u ne mogućnosti ostvariti pod zarom i feredžom. S jednim komadom tkanine manje na sebi bit će sve ono što ne bi mogla biti ukoliko je na sebi nosi.. Kada osvane bez zara i feredže svijet joj više neće biti isti, nestat će svih pro blema koje su oni sa sobom nosili i donijeli, lični i ži votni standard će vrtoglavo porasti, privredni, kulturni i politički horiznoti će joj se ukazati, neće više posto jati ništa što će kočiti njen napredak, sada kad je zba cila okove starog društva, zastarjele običaje i štetne navike Nošenje zara i feredže pokušavali su putem medi ja prikazati kao nešto na zadno, zaostalo, rigidno, nekulturno, kao ostavštinu „divljih azijskih plemena“, kao kočnicu napretka mu slimanske žene u društvu. „Brinuli“ su se da ako muslimanska žena ostane pokrivena, neće biti u sta nju vaspitati svoju djecu „svestrano“ i „kulturno“… Da nije rijetkost da uče nik prevaziđe učitelja, a da je istina da je čovjek u sta nju zalutati toliko da u zlu i Iblisa nadmaši, pokazala je „agilnost“ i želja partijskih vojnika koji su otišli korak dalje i sebi dali u zadatak da akciju nasilnog otkriva nja muslimanskih žena u potpunosti sprovedu prije nego i sam zakon o tome stupi na snagu, mjesec dana prije roka, 11.02.1951. go dine, kada je bio zakazan skup, miting na otvore nom, gdje su se trebale po javiti i okupiti muslimanke, po prvi puta bez zara i fe redže u javnosti. Skupu je prethodila op sježna, višemjesečna, re presivna kampanja, agitaci je među muslimanskim že nama, zastrašivanja, hapše nja, privođenja na informa tivni razgovor bošnjačkih muževa, očeva, braće, a sve u cilju što većeg broja ot krivenih muslimanki, naših nana, majki, hanuma, se stara, konačnog obračuna i mača u srce stožeru mu slimanske porodice – ženi, čuvaru i odgajatelju genera cija ponosnih sinova i kćeri bošnjačkih. Iz ove perspektive, danas vidimo šta je zapravo bio cilj donošenja ovog za kona i čemu tolika „briga“ za bolji status i položaj mu slimanske žene  u društvu.

POTPUNO OTKRIVANJE, A NE SAMO ZAR I FEREDŽA

Cilj je bio jednostavno udar na instituciju hidžaba, ne samo da se otkrije lice, već da se u potpunosti od- baci pokrivanje musliman- ke, da otkrivena musliman- ska žena u društvu postane sasvim normalna pojava, da sljedeće generacije musli- manki od rođenja gleda- ju otkrivene svoje majke, nane, da odsustvo hidžaba prvenstveno njima postane normalno i nešto uobi- čajeno, a da i same usljed toga sutra odgajaju svoje kćeri, bez pomena o obavezi pokrivanja musliman- ke. Cilj je takođe bio, po svaku cijenu, tako ogoljenu muslimanku umiješati u masu, dovesti na teren gdje je sve podređeno materiji, a duhovnost, čak i u najma- njem obliku, odsutna, gdje će u takvom ambijentu za kratko vrijeme izgubiti svoj identitet, poprimiti primje- se tuđe tradicije, usvojiti tuđe adete, u svim aspekti ma, posebno u aspektu odi jevanja, gdje se za kratko vrijeme više neće poznavati i raspoznati muslimanka od pripadnica drugih religija.

PRITISAK NA ULEMU

Da bi se sve smišljeno uspjelo ostvariti, morala se eliminisati velika prepreka na tom putu, slomiti kičma bošnjačkom narodu – mo- rala se poraziti ulema, sto- žer ovog naroda. Računa- li su i znali da ako slome ulemu, sa običnim naro- dom će biti mnogo lakše. Usljed svih represivnih mjera, terora, zastrašivanja, dio uleme je bio primoran na stavljanje potpisa o do zvoljenosti skidanja zara i feredže, što su oni zloupo trijebili, prikazujući naro du da je ulema saglasna sa ovim slovom zakona, igra jući na kartu emocija naro da, znajući mjesto i auto ritet te iste uleme u naro du. Logično je bilo da prvo krenu na najvećeg autorite ta među ulemom, Ismail ef. Filibalića. Na sve načine su pokušali slomiti otpor ovog velikana, jer su znali da ako njega slome to će sa drugima onda ići mnogo lakše. Ismail-ef. Filibaliću, kao odanom vjerniku, draža je bila smrt nego stavljanje potpisa i ohalaljivanja ot krivanja muslimanki, pa je molio Uzvišenog Gos podara da preseli na Ahi ret prije nego bude iskušan time što bi bio natjeran da dadne saglasnost za ukida nje zara i feredže. Kada su došli da konačno iznude potpis od Ismail-efendije, njegova hanuma im je rekla da je jako bolestan i da ne može ići. Međutim, išli su dotle da su u svrhu njego vog odvođenja pozvali fi jaker, samo kako bi ga od veli da stavi potpis. Među tim, dova Ismail-efendije se ukabulila, pa je tada prese lio svome Gospodaru prije nego je fijaker i stigao. Nji hova beskrupuloznost je išla dotle da nisu vjerovali da je on zaista preselio, pa su se željeli lično uvjeriti! Neophodno je istaći da su se služili još jednom pr ljavom metodom kako bi što lakše u djelo sprove li svoje bolesne nakane. Naime, u tadašnjim medi jima, dnevnim listovima, plasirali su dezinformacije, pozivajući se na imena boš njačkih uglednika poput hfz. Abdullah-ef. Kačapo ra, Ljutvi-bega Ćorovića, predstavljajući ih narodu, kao vjerske predstavnike u službi Partije i osobe vjer ne socijalizmu, vjerujući da će stanovništvo nasjesti na tu podvalu i „poći njihovim ličnim primijerom“. ORGANI NA TERENU Na području Sandžaka formirane su osnovne or ganizacije, u svakom gradu, dijelu grada i na području svakog sela. Svaka je imala svog predsjednika i sekre tara, kao i svoje aktiviste. Svaki od njih je bio uklju čen u ovu zločinačku akci ju. Aktivisti su radili na te renu, a o stanju i eventual nom uspjehu na istom oba vještavali su sekretare svoje osnovne organizacije, kojoj su pripadali, a za uzvrat su bivali javno pohvaljivani i Partiji miliji, draži, bliži. Jasno je bilo da je musli manka ovih prostora satka na od posebne niti, da ruke i riječi komunjara ne mogu doprijeti do nje, pa je iz tog razloga formirana organi zacija AFŽ (Antifašistič ko vijeće žena), čiji zadatak je bio približavanje musli manskim ženama, agitacija među njima, čiji prioritet je bio „što svestraniji kultur- no-politički rad među že- nama nacionalnih manjina, rad sa ženama koje su ski- nule zar i feredžu i njiho- vo uključenje i aktiviranje u AFŽ“.

Udbaške ustaljene me- tode tokom ove prljave kampanje obilato su kori- štene, a još jedna iz njiho vog arsenala bila je metoda plasiranja novinskih člana- ka, koje navodno pišu pri- padnici muslimanskog na- roda, vapeći i slaveći dono- šenje ovog zakona, pred- stavljajući ga kao epohu konačnog oslobođenja od „ostataka“ starog društva. Takvi članci, po pravilu, nikada nisu bili potpisivani, ili ako bi bili potpisani to su samo inicijali, ali se iz tek- sta razumijevalo da je autor musliman. Kroz iste su autori teži- li „dokazati“ svoju privrže- nost i odanost Komunistič- koj partiji i Titu tako što će izbore za poslanike Na- rodne skupštine dočekati kako dolikuje, sa posljed- njom skinutom feredžom sa muslimanske žene… IZDAJNICI U SLUŽBI REŽIMA Da bi se spomenuta „kampanja“ na terenu što bolje realizirala i na kraju uspjela, komunistička vlast je morala naći svoje po moćnike, izdajnike iz redo va Bošnjaka, pojedince bez grama svijesti o sopstve nom identitetu. Navest ćemo samo jedan primjer njihovog pljuvanja po sopstvenoj vjeri, a sve u cilju dodvoravanja vlasti ma, pjesmu napisanu „se strama muslimankama“. Mora se imati razumije vanja za sve one koji su pri silno radili za interese ko munista, ali mišljenja sam da čak ni oni nisu nikoga tjerali da piše pjesme gdje se napada svoja vjera i blati sopstveni identitet. Opšte je poznato čemu su služili i kako su isti za vršili, tako da se nećemo baviti njima više od toga što ćemo spomenuti da ih je bilo. Zaslužuju se spomenuti članovi organizacije Mladi muslimani Sandžaka, koji su digli svoj glas protiv za brane nošenja zara i feredže i svoje aktivnosti i borbu, pored ostalog, usmjerili protiv implementacije istog u našem narodu. Na ovom mjestu zaslu žuju se spomenuti sino vi i kćeri Bošnjaka, hero ji iz našeg naroda, koji su se suprotstavili, svako na svoj način, primjeni ovog nakaradnog zakona i za- brani nošenja zara i fered- že: Hatka Dražanin, Atka Gicić (majka Ibrahima Ibra Dupljaka – heroja koji je preuzeo vođstvo organiza cije Mladi muslimani San- džaka nakon što je prva grupa članova iste bila uhapšena i osuđena na više- godišnje zatvorske kazne. I sam je 1952. godine osuđen na 10 godina zatvora).

Tu su još Hasna Kijev- čanin, Spica hfz. Veza, Hatidža Murić, Malića Ljumić, Halima Hasanović, Zejna Kurtagić, Hasna Rugovac, Hatidža Hamzagić, Eša Aljušević, Nadira Dupljak, Kadrija Rohović, Sadija Crnišanin, Zurifa Prenča, Hadija Dervišnurović, Fati- ma Granica, Hafa Nuhović (hanuma Beća Nuhovi- ća, koji lično nije dozvolja- vao da skine zar i feredžu), dvije sestre Ljutva Šehovi ća, Šefa – kći Osma Niši ća, supruga Hazba Rašlja nina, majka Hasa Bajrakta revića i njegove dvije sestre Đulča i Džemka, supruga i dvije kćerke Murata Rašlja nina, supruga Sulja Nišića, supruga i kćerka Salka Ba čevca, supruga Šefka Av dovića, Mustafe Vapljanina, supruga i majka Feha Rade tinca, supruga Zuka Dibra nina (koji nikada nije pri sustvovao nijednoj konfe renciji povodom akcije na silnog skidanja zara i fe redže), supruge Rahima i Muharema Pulića, Sinana i Halila Hodžića, Najča Go ševca i Muharema Smajovi ća, supruga i snaha Abdu la Brničanina (koji nikada nije prisustvovao nijednoj konferenciji, poput spo menutog Zuka Dibranina). Pored njih, u skladu sa svo jim mogućnostima, nasil nom skidanju zara i fered- že, suprotstavili su se Cufo Hodžović, Ešref Brniča- nin, Tufo Dervišević, Ned- žip Šaćirović, Selim Ljajić i Mustafa Beranac…

Na kraju, mora se ista- ći i odati priznanje hra- brom bošnjačkom naro- du, na čelu sa svojom ule- mom, za suprotstavljanje i borbu protiv komunističke vlasti, riješene da ostvari svoj krajnji cilj – utiranje i najmanjeg traga bošnjačkog identiteta, historijske, vjerske i kulturne baštine Bošnjaka na ovim prosto- rima, njihovo odvajanje od svojih korijena, ostavljanje istih bez ikakvog obilježja, vjerskog i nacionalnog, sve do konačne asimilacije i uvoda u novi genocid. Borba protiv mahrame nikada nije prestala, vodi se i danas, samo su uloge povjerene potomcima ne kadašnjih partijskih vojnika. Metode su usljed pro toka vremena i tehničkog napretka drugačije i perfidnije, a ono što je najbitnije – cilj je ostao isti. Na nama je da se borimo svim sredstvima kako bi in- stitucija hidžaba u našem narodu konačno zauzela mjesto koje joj zaista pripa da, a naše kćeri, majke, hanume shvatile značaj nošenja mahrame, odnosno pogubnost i veličinu opasnosti odbacivanja iste.

Glas islama, 227, R: Analize, A: Senad Gluhavičanin