Ovih dana smo u medijima saznali o turskoj donaciji od pedesetak autobusa GRAS-u, sarajevskom javnom preduzeću, koje zbog lošeg poslovanja i nepotizma grca u dugovima.
Ova vijest mi je, vjerovali ili ne, zasmetala. Ne zato što će se građani Sarajeva voziti u novim autobusima, nego zato što nam se po ko zna koji put nečija sadaka nudi (a mi je svesrdno prihvatamo) kao rješenje naših problema. I to nakon što smo se sami doveli u takvu situaciju. Umjesto da se pitamo kako je došlo do toga da GRAS postane miskin od preduzeća, umjesto da barem u prosjačenju pokažemo dostojanstvo, mi se opet davimo u svom kolektivnom kompleksu mentalne inferiornosti i ponosimo se ovom milostinjom. Dižemo u nebo Turke kao svog spasitelja i naivno mislimo da postoji neko ko nas neizmjerno voli. Turcima svakako veliko hvala, ali samo naivac može vjerovati da ova (kao i svaka druga) pomoć neće nekada doći na naplatu na bilo koji način.
Historijske okolnosti su od nas napravile narod beskičmenjaka sa kolektivnim iščašenjem samopouzdanja, samopoštovanja i nacionalne samosvijesti. Komunistički režim u kojem se od pojedinca tražilo da isključi mozak i radi u velikom kombinatu, decenijsko institucionalno ponižavanje, humanitarna pomoć i donacije razlozi su zašto se ova opaka bolest čekanja na sadaku neprimjetno ugrađivala u naš genom. Danas smo mi narod koji gotovo uvijek očekuje tuđu pomoć, poprilično nesposoban da uspostavi vlastitu inicijativu, kako individualnu, tako i kolektivnu.
Ovo je veliki problem bošnjačkog naroda. Stalno glumatanje mlađeg brata nekome nas je kroz historiju mnogo koštalo. Stariji brat je nekada bila Turska, nekada Arapi, a nekada zapadne zemlje, zavisno od situacije. U kolektivnoj podsvijesti gajimo vječitu iluziju da postoji neko ko nam mora pomagati i suočavati se sa našim problemima. Mnogo je bošnjačkih nevinih glava stradalo zbog ovoga. To je ona duševna obamrlost kada u Bijeljini pale kuće i etnički čiste narod, a u drugim gradovima se organizuju koncerti i ponavlja ono kobno: „Ma neće to kod nas… Neće Evropa dati.“ Kao što vidimo, dala je. Historija nam je na taj način uvijek iznova dokazivala da nas naš imaginarni najbolji prijatelj uvijek napusti pred kraj, a mi nakon toga tresnemo glavom o zid zvani realnost.
Imam osjećaj da i dalje ponavljamo iste greške. Tuđa milostinja je kod nas vidljiva na svakom koraku. Vjerski objekti, infrastruktura, javne ustanove i mnogi drugi veći i manji projekti rezultat su neke
sadake ili donacije. Sve vrvi od tabli zlatne boje sa nazivima donatora. To je bilo razumljivo u poslijeratnim godinama, ali ni danas, dvadeset godina poslije, ništa se nije promijenilo. Jako je malo ideja i
projekata koje su Bošnjaci iznijeli sami od početka do kraja.
Našim političarima su zbog korumpiranosti i frankeštajnskog uređenja države usta puna nepostojećih stranih investicija, IPA fondova i MMF kredita, čime nas guraju u dužničko ropstvo koje će dolazeće generacije skupo koštati. Njihov krajnji politički domet je mutavi pogled u predstavnike međunarodne zajednice pri svakom većem problemu. Takvim ponašanjem stalno nam serviraju zabludu da je rješenje negdje vani. Njima je predodređeno da nema potrebe da se trude jer tu svakako mora doći neko iz OHR-a da bi se nešto završilo.
Prvo našta većina kod nas pomisli pri realizaciji bilo koje ideje je sergija, apel za pomoć ili moljakanje neke strane organizacije. Tu se ne radi (samo) o nedostatku sredstava, već o mentalitetu stavljanja sebe po strani u svakoj inicijativi. I danas je jedna od najčešćih konstatacija poduzetnika prilikom ulaska u neku instituciju: „Ja nikada ništa nisam dobio.“ Zapravo, svi kao hipnotisani gledaju niz put u svom naselju očekujući kada će doći neko ko će im servirati posao i objasniti šta i gdje da rade. Ta kobna učmalost je najveći neprijatelj bošnjačkom narodu.
Stoga mislim da bi konačno trebali početi izbacivati iz glave razne motokultivatore, plastenike i ostalu milostinju stranih organizacija, a prošetati do Tešnja, Cazina, Gračanice ili Novog Pazara. U ovim
gradovima se radi. Ovo su sredine koje su za naše okolnosti poduzetničke oaze. Tu skoro svako drugo domaćinstvo ima neki biznis i oni su dokaz da se uz rad, znanje i samopouzdanje može itekako
uspjeti.
Jedan naš političar je prije nekoliko godina izjavio da bi Bošnjaci trebali napustiti poziciju žrtve i početi živjeti za budućnost. Ova izjava je bila poprilično neshvaćena i izazvala je burne reakcije mnogih
koji su se uplašili da ćemo morati prestati kukati i početi djelovati. Naravno da nećemo i ne smijemo zaboraviti svoje žrtve, ali da bi izbjegli nove, mi koji smo preživjeli moramo nešto uraditi da se one
ne ponove. Ne vrijedi vječno očajavati i kvasiti suzama naše kosti po masovnim grobnicama. Moramo prestati lamentirati nad svojom tragedijom i poput malog djeteta pratiti ispod oka da li nas neko
gleda.
Ovakav odnos prema državi, politici i poduzetništvu nas umrtvljuje i stvara zajednicu koja sve dublje tone u kolektivnu apatiju i letargiju. Narod koji je jedva opstao ne može sebi dozvoliti taj luksuz,
već mora upregnuti sav svoj potencijal da bi u budućnosti izgradio svoje pozicije koje će garantovati njegov opstanak i razvoj. Nama hronično nedostaje državotvorne svijesti. Kriviti konstantno svoje
vođe i predstavnike je kao kukati na člana svoje porodice, a ne poduzimati ništa da ga promijenite. Kao što u porodici imamo osjećaj odgovornosti i obavezu rada, tako treba biti i sa državom. Država
nije krava muzara, a i da jeste, krave takođe moraju biti hranjene da bi davale mlijeko.
Politika se ne može graditi na čekanju da se neka bjelosvjetska interesna struja sažali nad činjenicom da ste preživjeli genocid za koji su i sami dobrim dijelom krivi, nego taj genocid treba biti vjetar
u leđa i crveno svjetlo da se mora ubaciti u petu brzinu.
Bošnjaci moraju shvatiti da sami sebi kroje sudbinu, a da su ostali faktori tu da to olakšaju ili otežaju. Mi trenutno razmišljamo obrnuto. Izborili smo se djelimično za fizičku slobodu, ali nismo za mentalnu. Kada će Bošnjaci sebe početi doživljavati kao rješenje, a ne problem koji neko drugi treba rješavati?! Treba li nam još koji šamar u vidu posljednje agresije da se osvijestimo? Mi imamo historijsku odgovornost i emanet prema svojoj djeci da im u naslijeđe ostavimo domovinu dostojnu života. Nadam se da ga zbog svoje lijenosti i pasivnosti nećemo iznevjeriti